Opet će juli

Opet će juli. Ima li nešto  teže od jula? Ima li bolnijeg mjesec?

Juli će, majko mila, još jedan u kojem ću na dženazu poći dragom komšiji, amidži i drugu iz klupe. 

Koliko će još srce izdržati?

Opet će juli, brate mili, na mezar ću ti doći. Dovodim ti i tvoju kopiju, bio bi ponosan da znaš  u kakvog mladića odrasta. Opet će juli, a ja ću tražiti mnoge majke da ih utješim, da im  ispričam kako moja majka nije dočekala da zemljom zagrne sina rođenog, možda im malo bude lakše, jer znaju da one bar mogu dovu uputiti.

Jul će, a ja ne mogu više sa tim vriskom u ušima, i slikom pred očima živjeti. Sada, dok posmatram nebo iznad grada, ja vidim nišane bijele. I kiša mi liči na suze nevine djece. I sada kada parkom prođem, svaki žbun i drvo na grobnicu me podsjete. Kada pogledam u stara lica, sjetim se majki od Hasana, Muhameda, Emira, Huseina. I ta djevojčica, koja se igra, podsjeti me na Fatimu; ona nije mogla osjetiti milovanje vjetra  dok se igra sa ostalom djecom.

Juli će, ja kafu ne pijem više, fildžani su ostali prazni. Na stolu ih držim baš kao onda majka, a znam da će takvi ostati do moje dženaze.  I do porušene kuće odem, a tamo kao da vjetar tabute nosi. I čujem komšiju kako  nas zove, i nanu koja samo za nas najljepši hljeb pravi. I pred očima se ređaju fotografije rođendana i svadbi. Sve je to bilo na ovom našem imanju, bilo nekada. Sada tuda rijeka krvi teče. I vrijeme na satu mi je ostalo isto kao onog dana, kada sam preživio i ponovo se rodio. Vrte se slike  jedna za drugom, suze niz lice poteku.  Još koliko ću izdržati?  Tu sam pred kućom u kojoj se rodih, a pred njom vjetar tabute nosi.

Juli će,  a ja ostah na ovom svijetu da tražim poznata lica, dozivam njihova imena.

Piše: Zerin Murić

Akos.ba