Omer Čorbo, čovjek s fesom, lulom i lijepom pričom
Bio je mjesec juni, godina 1967., bjesnio je arapsko-izraelski rat, i sva večernja sijela u mome Kruševu bijahu u tih nekoliko ranojunskih dana vezana za strepnju hoće li se Arapi moći oduprijeti stradanju kojem su izloženi. U seoskim komentarima, uz lampe na gas i duhanski dim koji bi prekrivao lica radoznalih seljaka pojmovi “Izrael” i “Azrail” bivali bi pomiješani u jedinstvenu značenjsku supstancu, naviješćujući sveopću katastrofu za Palestince i sve Arape, a s Arapima i apokaliptičnu propast za sve muslimane na Kugli Zemaljskoj. Seljake je ohrabrivalo što je Tito stao uz Arape i muslimane, što on, govorili su, voli Nasera kao brata rođenog, jugoslavenska današnjica ima osjećaj za pravdu, dobro zna ko su žrtve a ko nasilnici, pomaže arapski svijet, pa se o Bliskom istoku smjelo raspravljati dokle god je imao ko slušati i koliko god je domaćin nekog sijela pokazivao strpljenja da se o tome naširoko raspreda. Među onima koje bi se s pažnjom saslušalo šta imaju reći nakon odslušanih radijskih vijesti, ili grčećih, šumećih, čudno ukošenih komentara Grge Zlatopera putem Radija Amerike, bio je plemeniti i pričljivi starina iz moga djetinjstva Omer Čorbo (1893.-1984.).
Omer Čorbo je baš tih junskih došao iz Ljubine u Kruševo, došao je, uoči koševine, na nekoliko dana kod svoje mlađe kćerke Šerife, supruge moga starijeg brata po ocu Ejuba. Konkretnije, boravio je na Stocu, u kući koju je Ejub, zajedno s imanjem, kupio od Ésme i Redža Lugušića. (Lugušićima je u požaru na Kadrića Ravni smrtno stradala starija kćer Remza, nisu više imali snage boraviti na Stocu, pa su od Kršā kupili imanje na Sutulijama.) Omer je bio visok, koščat, djelovao je autoritativnim i markantnim za one koji bi ga slušali, na glavi je uglavnom nosio i fes i bio jedini od seljaka koji je duhan konzumirao na lulu. To je bila prva lula koju sam vidio u svome životu. Kad odrastem i kad budem pušio, govorio sam sebi, morat ću pušiti na lulu, kakva savijanja cigareta u prozirni papir zvani tariguz, kakva baljenja i lijepljenja papira, isključivo treba pušiti na lulu, ćeif s lulom daleko je izrazitiji, a pušenje svečanije i gospodstvenije. Omer bi se znao zapričati kako je lula manje opasna po zdravlje od običnog pušenja duhana. Posmatrao sam kako unutrašnjost lule čisti nekom posebnom dugom iglom, mrvicu po mrvicu, polahko i strpljivo, jednako predano i jednako rutinski. Jedva bih čekao da počne čarobnjačka igra ukresavanja pomoću kremena i truda, kako se zvala posebna mehkodrvena sitnjasta masa, iza čega bi natrpani duhan u lulu počeo usisavati pokrenutu vatru i pušenje je moglo da počne. Tog momenta bi se otvorila i priča, ili, pak, bila bi nastavljena priča koja je neko vrijeme zastala, skrenula ustranu, vezala se za kvalitet duhana i gdje se danas može nabaviti najbolja škija. Nema dobra duhana bez dobra sunca, govorio bi dedo Omer.
Omer Čorbo je o egipatskom predsjedniku Naseru, ili o sirijskom predsjedniku Asadu, o mnogim arapskim vođama i političarima iz tog doba govorio kao da ih lično poznaje, tako su ga razumijevale moje dječije uši i oči. Arape će ubiti njihova nesloga, tako je jednom rekao. Nisu ti Arapi baš neki muslimani, da su imalo dobri muslimani, ne bi se međusobno ujedali i ne bi dali da se bezdušno gnjave Palestinci. (U tim će se godinama prepričavati vic kako jedan Izraelac goni stotinu Arapa niz Sinaj, oni vratolomno bježe niz nekakvo brdo, polomiše noge od bježanja, i neko ih iz doline upozori kako je njih stotinu, kako njih ima i više od stotinu, Izraelac je samo jedan, dok neko iz bježeće mase nije poviknuo: “Šta mi znamo koga Jehudija goni!”) Redane su na sijelima i razne teorije bjelosvjetskih zavjera protiv islama i muslimana. Neko je od seljaka jednom rekao kako će sve ovo biti “prvo rusko, onda tursko”, a Omer je rekao da nikad nikoje sve neće biti ni rusko, ni tursko, jer bio je on na Solunu, bio je u ratu u Rusiji, zna on ko je tamo i šta sve tamo ima, i Turska je danas najviše zabavljena samom sobom, ona ne smije ni kihnuti a da ne dobije odobrenje sa Zapada, za muslimanski je svijet najbolje da se smiri i međusobno poveže, da se razvija, radi, obrazuje, i onda da složno krene u borbu za otetu pravdu i slobodu. Kako sam bio beskrajno maštovito dijete, zamišljao sam velika pješčana prostranstva i na njima neke Arape i neke Izraelce, pucaju jedni u druge kako su to činili Nijemci i partizani u Drugome svjetskom ratu, jedni su ubijeni, drugi samo što nisu bili ubijeni, mnogo je krvi, zavoja, raskomadanih tijela, navijačka strast je, dakako, na strani Arapa, jer su muslimani, i jer smo svi mi muslimani, samo što se priče (uvijek mi je na to otac Agan ukazivao) ne nose nigdje osim tamo gdje pričama pripada njihovo prirodno mjesto. Od malehna su me učili šta se, kad i gdje može reći…
Omer nije samo pričao i na svoj način tumačio svjetske političke događaje jedino u tih nekoliko junskih dana šezdeset sedme, dolazio je on u Kruševo i u kasnijim godinama. Arapsko-izraelski ratovi trajali su i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Obradovao bih se svaki put kad bih ga vidio. Sjeo bih blizu njega, štošta priupitao i slušao. Plijenio je iskrenom pitomošću i dobrotom, što i nije bila baš redovna karakterna osobina gorštakā iz moga kraja. Za djecu bi uvijek imao ugodnu starinsku priču i savjet koji nije nametljiv. Nekoliko puta sam mu pridržao ručnik dok je, za đerizom, uzimao abdest. Jednom sam od Omera, u danima njegovih dolazaka na Stolac kod Šerife i Ejuba, čuo priču o kravi Vezulji i djevojčici sirotici kojoj je krava pomogla da ispréde veliku količinu vune, što je bila ultimativna naredba okrutne i zle maćehe. (Baš ta priča o kravi Vezulji, kao i mnoge druge priče, zauvijek je pogubljena u mome pamćenju, ko bi je danas uopće mogao ispričati, zadržani su jedino opći, univerzalni prototipovi sličnih junaka i junakinja u bosanskoj usmenoj tradiciji.)
Pedeset godina kasnije u odnosu na tu daleku 1967. godinu do nekih direktnijih podataka o rahmetli Omeru Čorbu došao sam zahvaljujući njegovoj unuci Fatimi Hajdarević, udatoj Smajić, kćerki starije Omerove kćerke Ifete, koja je bila udata u Zaostro, za Kasima Hajdarevića. Fatima živi u Sandefjordu, u Norveškoj. Kad smo prošloga februara, ove godine, razgovarali o njezinom dedu Omeru, pokušavao sam se sjetiti gdje sam posljednji put vidio Omera Čorba. Sjećanje me vodi na jedan put pješice s ocem iz Jeleča prema Ljubini i Kruševu. U Jeleču je živjela moja tetka, očeva starija sestra Malka. Svratili smo do Omera. Bio je u tom sunčanom augustovskom danu sam u kući. Inače je živio sa sinom Habibom i snahom Tifom, rođenom Oruč, te s njihovo četvero djece – sinovima Bajrom i Jusom te kćerima Zehrom i Halimom. Halimu sam prije desetak godina sreo u Frankfurtu, u Njemačkoj, ona se meni javila, ja je ne bih prepoznao. Ista si tetka Šerifa, baš ličiš na tetku Šerifu, rekao sam joj.
Omerova unuka Fatima sjeća se dedovih dolazaka u Zaostro za vrijeme Bajrama. Ljubinci bi se morali sabahile spremiti za bajram-namaz, osedlati i uzjahati konje, pa, preko Kruševa, ili Štavnja, uputiti se prema džamiji u Šadićima. Bilo je najmanje tri sata hoda. U povratku iz Šadića Omer bi, sa sinom Habibom, najčešće svratio do svoje kćerke Ifete i zeta Kasima, u Zaostro, i bili su to, priča Fatima, najsvečaniji trenuci u njezinu djetinjstvu. (I ja se živo sjećam odlazaka na bajram-namaz svoga oca Agana i osedlavanja konja Dorata. Prije trideset godina sam napisao tekst kako su vjerski blagdani blagoslovni počinci na dugom i neizvjesnom vjernikovu putu ka Raju.)
Od Fatime sam saznao da je njezin dedo Omer Čorbo suprugu Hajru, rođenu Dedović, izgubio u ratu, u vrijeme bombardovanja Foče 1942. godine. Samo on zna kako je izišao iz rata, muhadžirluka, i na koji je način uspio organizirati život u Ljubini s četvero djece – Habibom, Fehimom, Ifetom, Šerifom. Najmlađa kćer, peto Omerovo dijete, stradala je u ratu, negdje u muhadžirluku kod Tešnja, imala je tri, ili četiri godine. Omer se nije poslije nikako ženio. Živio je od zemlje. Nije imao nikakvu penziju. Živio je skromno od ljetine, pazio i odgajao svoju djecu. Nije nimalo slučajno da mi je baš on ispričao narodnu priču o kravi Vezulji i sirotici koju maltretira zla maćeha. Njegova unuka Zehra kaže da sve što je naučila o islamu i islamskoj tradiciji veže najprije za deda Omera pa tek onda za efendiju Murata Merdana. Omer je na Ahiret preselio aprila 1984. godine, samo dan nakon što mu se oženio stariji unuk Bajro. Znao bi, pričaju, često reći: Samo da mi se oženi Bajro, ne bih žalio umrijeti. I umro je dan poslije. Obojica Habibovih sinova, i Bajro i Juso, stradali su u godinama agresije i rata. Juso Čorbo je doživio sudbinu nestalih, ne zna se gdje je ubijen, nikad nisu pronađeni njegovi posmrtni ostaci. (A baš me za Jusa vežu nekolike lijepe godine u vrijeme osnovne škole. Kako je u Ljubini bila samo četverorazredna škola, od petoga razreda pa dalje moralo se ići na Popov Most u Osnovnu školu “Sava Kovačević”. Juso je stanovao kod svoje tetke Šerife. On je bio peti a ja treći razred osnovne. Ne znam otkud mu novac, ali volio je u našoj seoskoj prodavnici kupovati krupne napolitanke, mješavine, kako smo zvali velike kutije s raznim poredanim keksima, neštedimice je slatkiše dijelio s drugima. Na taj je način kupovao vlastiti status među djecom, pošto djeca znaju biti jako neugodna prema svakome ko dolazi sa strane. Rijetko sam poslije viđao Jusa, ali se jesam raspitivao gdje je i kako je. Čuo sam da se nije ženio.)
U ovim bi se mjesecima i godinama mogao pitati na koji bi način dobri dedo Omer vidio događaje u arapskom i, općenito, u muslimanskom svijetu, kad su svi mogući stereotipi iskasapljeni a tradicijski društvenopolitički principi iskarikaturalizirani. Ko li je ono onda na sijelu kod Ejuba i Šerife rekao kako će sve biti “prvo rusko, onda tursko”, a dedo Omer se na to nasmijao, spontano i nesvjesno pokazavši kako su bilo kakvi stereotipi u politici trajno besmisleni…
S ljudima kakav je bio Omer Čorbo zauvijek na Onaj svijet odu i cijeli ovodunjalučki svjetovi. Pitam se šta njegovi unuci i praunuci znaju o Omerovu sudjelovanju na Solunskom frontu, je li ikome i koliko pričao o svoje četiri godine provedene u Nürnbergu nakon zarobljavanja u Prvome svjetskom ratu, gdje je mogao napamet naučiti mnoge ruske pjesme. Ljudi Bosne se ubiše da nikad ništa ne zapišu, da pamte samo koliko traje njihov goli život, da ignoriraju zabilježiti ono što su iskusile njihove majke i očevi, odbijaju da se zdravo, kontinuirano s generacije na generaciju dostojanstveno sjećaju, jedino se kadikad vole prepustiti folklorističnim frustracijama i samožaljenjima “šta nam ovo dušmani učiniše”, i iz tog se razloga traumatična povijest Bosne ubrzano ponavlja.
Neka je rahmet dobroj i plemenitoj duši Omera Čorba, dobrog i čestitog domaćina iz Ljubine, s isturenih oboda planine Zelengore…
Piše: Hadžem Hajdarević
