Oholost

“Od Svojih znakova Ja ću okrenuti one koji se na Zemlji bez ikakva prava ohole. Takvi i kad sve dokaze vide u njih neće da vjeruju, a kad Pravi put vide, svojim putem ga ne prihvataju; a krivi put kad vide, njega kao svoj put prihvataju! Čine tako jer Naše znakove oni poriču i prema njima nemarni su.” (Araf, 146)

“Doista, oni koji raspravljaju o Allahovim znacima, bez ikakva njima prispjela dokaza, u njihovim grudima nije drugo do oholost samo, koja ih neće dovesti do žuđene sreće! Pa, zatraži u Allaha utočište! Zbilja, On sve čuje i vidi sve!” (Mu’min, 56)

“A sumnje nije da Allah doista sve zna šta oni taje i sve što na javu iznose. On zbilja ne voli one ohole.” (Nahl, 23)

“A oni koji se ne nadaju da će Nas susresti vele: ‛Zašto nam nisu meleki poslani ili zašto Gospodara našega ne vidimo mi?!’ Oni su zbilja u dušama svojim oholi i granicu su veliku u nepravičnosti prešli.” (Furkan, 21)

Sa stanovišta Kur’ana, oholi ne vide nikakve Božije znakove na Zemlji. To ih onemogućava da se izgrade kao moralne ličnosti. Bog ne voli ohole; oholost je duhovna bolest koja ne dozvoljava čovjeku da razvija svoje unutrašnje biće u istinskom smislu.

U arapskom jeziku se za oholost upotrebljava riječ kibr. Od istog glagolskog korijena (tj. kbr) jeste i pridjev kebir (bos. velik). Time se na jedan posredan način ukazuje na činjenicu da svaki kibur kreće od ljudske umišljenosti, lažne veličine. U Kur’anu, posebno kada je riječ o Iblisu – neka je Božije prokletstvo na njega – koristi se glagol istekbere (bos. postati oholim). Istekbere, u desetoj vrsti, znači tražiti od drugih da vide i priznaju tebe i tvoje vrijednosti. Oholi traže od drugih da im se poklone i da se dive njihovoj veličini.

Izvori oholosti

Nemoguće je govoriti o oholosti kao usamljenoj osobini koja se može naći kod ljudi. Naime, jedna bolest tijela za sobom uvijek povlači drugu bolest. Isto tako, svaka duhovna bolest je neminovno povezana s drugom bolešću slične prirode. Zato kada je riječ o oholosti, treba obratiti pažnju na ljudsku gordost, sujetu i umišljenost iz kojih se razvija oholost.

Ohol čovjek ne može sebi zamisliti i osvijestiti da drugi ljudi imaju vrijednosti. On smatra – a tako se i ponaša – da jedino on zna, umije i ima vrijednost. Jedino je on moralan, a svi drugi su suprotno od toga. Moralni profil takvih ljudi proizilazi iz gordosti i umišljenosti. U Kur’anu se na više mjesta kaže da je Iblis prvo odbio (ar. eba), a zatim postao ohol. On misli da je vredniji od čovjeka, da čovjek treba priznati njegovu vrijednost (ar. istekbere). Na takav način je postao kafir. Nepriznavanje vrijednosti, časti i dostojanstva drugog čovjeka je siguran put ka oholosti. A svako nepriznavanje je poricanje, koje je i osnovno značenje riječi kufr. Ova iznijansiranost u značenjima nužno vodi do zaključka da je oholost vrlo opasno svojstvo.

Ohol čovjek ne sluša nikoga, on sluša samog sebe – svoju strast. Duboko je uvjeren da je sebi dovoljan i da mu niko drugi ne treba. U osnovi svih njegovih težnji dominira težnja za vlašću, ugledom i slavom među ljudima. Ne uspije li u tim nastojanjima, postaje zlovoljan. A ugled i slava među ljudima su varljivi i duhovno zasljepljuju čovjeka. Ako siromah siromaha hvali, kakva im korist od toga? Kur’an često sugeriše čovjeku da su sav ugled, slava i čast isključivo kod Boga. Oholost je Bogu mrska, a pametnom čovjeku smiješna.

U kontekstu teoretisanja pojma oholost, možemo govoriti o oholosti prema Bogu, ljudima i blagodatima.

Oholost prema Bogu se ogleda u odbijanju Njegovih naredbi. To je znak da oholi slijede put Iblisa, l. a., koji je stajao pred Bogom i odbijao naredbe. Nije tražio oprost, već je iskao produženje roka. Kakva je samo to vrsta oholosti i arogancije? Ako bismo tražili glavni razlog ili izvorište oholosti, došli bismo do sljedećeg – negiranje Boga, dž. š., i odbijanje Njegovih naredbi su glavni izvor kibura, a arhetip takvog ponašanja je Iblis. Kur’an kaže da je on odbio naredbu i tražio od čovjeka da prepozna kod njega veličinu, te postao kafir.

Uzimati i služiti se Božijim blagodatima, a ne biti zahvalan Bogu je ništa drugo negoli oholost. Blagodat i nije blagodat ako na njoj nema zahvalnosti. Bolje rečeno, ako se čovjek ne zahvaljuje na nečemu, on i ne percipira to što ima kao blagodat. Zanimljivo je da Kur’an upotrebljava glagol kefere za one koji se ne zahvaljuju na blagodatima: “A Allah kao primjer jedan grad navodi, koji siguran i zadovoljan bī, opskrba mu u izobilju iz mjesta svih dolazi, pa opet na darovima Allahovim nezahvalan bī [fe keferet bi en’umillah]! I Allah dade da haljine gladi i straha okusi zbog onog što su činili!” (Nahl, 112)

Oholost prema ljudima se ogleda u tome da ne možemo priznati vrijednosti drugih, a tražimo da ih oni priznaju kod nas. Arhetip ove vrste oholosti je, također, Iblis. On je na temelju materijala od kojeg je čovjek stvoren umislio – u svojoj oholosti – da je bolji od čovjeka. Prema tome, svaka iskonstruisana ljudska gradacija u međusobnim komunikacijama sadrži primjese oholosti koje se treba pričuvati svaki čovjek. U Kur’anu se izrijekom spominje ta ljudska nadmenost: “I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.” (Lukman, 18)

Oholost je takvo svojstvo da ga je teško prepoznati u vlastitom ponašanju. Ono kreće od umišljenosti koja se prepoznaje u govoru. Danas možemo primijetiti da ljudi prečesto koriste prvo lice jednine – ja. To ljudsko “jajakanje” je vrlo opasno u ovom smislu. Tim ja – ili preciznije, kako veli imam Ibnul-Kajjim, trostrukim ja: ja (ar. ene), meni (ar. li), moje (ar. indi) – iskušani su Iblis, Faraon i Karun. Iblis je rekao: “Ja [ene] sam bolji od njega!” (Araf, 12); Faraon pita svoj narod: “Zar meni [li] ne pripada carstvo u Misiru?!” (Zuhruf, 51); Karun je kazao: “Ovo što imam stekao sam znanjem svojim [indi]” (Kasas, 78).

Maloprije smo kazali da oholost moramo sagledavati u širem kontekstu i povezanu s drugim ljudskim manjkavostima te duhovnim bolestima. Oholost je, bez iznimke, povezana s ljudskim strastima: “(…) i kad god vam je koji poslanik donio nešto što nije godilo vašim strastima, oholili ste se i jedne u laž ugonili, a druge ubijali.” (Bekare, 87)

Strasti su individualnog karaktera. Ljudsko ja – lična želja, sebičnost – tiče se našega tjelesnog i duhovnog bića. Koliko god nas naši društveni nagoni potiču na izvršavanje društveno vrijednih poslova, lične želje ih nadmašuju, a one nemaju obzira prema zajednici. U svakom poslu se ogleda ego, lično, ja. Lična korist postaje osovina svih pregnuća i u svakom poslu dovodi do toga da se vlastita prava zahtijevaju i poštuju, a obaveze prešućuju i zanemaruju. To je utiranje puta oholosti – pretjerano isticanje lične zasluge, potraga za isključivo individualnom srećom, stjecanje bogatstva koje bi pripadalo samo jednoj osobi…

Posljedice oholosti

Posljedice bolesti zvane oholost su sljedeće:

stalno je neko drugi kriv – Iblis vidi krivicu u Ademu, a ne u svome neutemeljenom promišljanju, samo na osnovu elemenata od kojih su stvoreni (Araf, 12);
Iblis je prvi upotrijebio pogrešnu analogiju – ovdje je riječ o neispravno postavljenoj i izvedenoj analogiji;
ako ne udovoljiš prohtjevima oholog, on počinje da se služi svim spletkama – prilazi čovjeku sprijeda, straga, zdesna i slijeva (Araf, 17);
oholost je svojstvo koje stalno prati ljudski rod i vodi bitku s njim – ako čovjek zapadne u takvo stanje, mora se liječiti;
oholost je izvor svih grijeha, a poniznost temelj moralnog ponašanja.

Psihosomatske bolesti današnjice (napomena: nemamo dobar uvid u ovu oblast i ovo što promišljamo ne isključuje mogućnost da nauka vidi stvari drugačije) jesu rezultat ove osobine kod čovjeka. Ako čovjek navikne svoj nefs na redovno pothranjivanje, prilikom prvog uskraćivanja doći će do sloma u organizmu.

Moramo ukazati na još jednu pojavu koju svakodnevno gledamo: oholost posebno dolazi do izražaja kada se nekom pruži prilika da vlada drugima ljudima. Oholi ljudi hoće da instrumentaliziraju druge u svome okruženju. Kada su na pozicijama, stvaraju takav ambijent da ne postoji drugačije mišljenje, druga istina, druga ličnost pored njihovog mišljenja, istine i ličnosti. Kur’anski opis faraona je reprezentativan primjer takvog profila ljudi. Dakako, svaki faraon u povijesti ljudskog roda (tj. svaki ohol čovjek danas) nađe sebi podanike koji mu podilaze, odobravaju i potvrđuju sve postupke, a on ih zapravo drži u laži. Biti poslušnik u tom smislu znači živjeti u obmanama vlastitog bića i odreći se čovječnosti.

Ohol čovjek ne podnosi stavove drugog. Ne samo da ne podnosi, već i na razne načine ismijava: “Oholost je omalovažavanje istine [betarul-hakk] i potcjenjivanje ljudi [gamtun-nas]” (Muslim, 131). Riječ betar ovdje znači ljudsku okrutnost i obijesnost u trenutku dobra.

U suri Kehf imamo za primjer slučaj oholog bogataša i poniznog siromaha. Bogataš, opčinjen svojim vrtovima, toliko se uzoholio da nije mogao vidjeti istinu sve dok mu strašna oluja nije pokosila pred očima sav posjed. Zaslijepljen svojom arogancijom nije mogao blagovremeno razumjeti savjete siromašnog komšije – njegova percepcija je da siromah nema kazati ništa što je vrijedno da se posluša.

Oholost s akaidskog stanovišta

Oholost, naravno, možemo posmatrati i s akaidskog stanovišta. Bog je jedini beskonačan i apsolutan, a sva stvorenja su konačna i relativna. Bog je jedini Halik (Stvoritelj), a sve ostalo su mahlukat (stvorenja). U akaidu je jasna crta između Halika i mahlukata, apsolutnog i relativnog, istine i neistine, stvarnost i nestvarnosti.

Sve stvari imaju svoje mogućnosti, pa tako i čovjek. Međutim, nijedan zbir ljudskih mogućnosti ne može omogućiti čovjeku da nadiđe svoju relativnost i konačnost pa da može postati apsolutan i beskonačan. Zato je sve samjereno, odmjereno (ar. takdir) osim Boga, dž. š.; zato kažemo da je sve ovisno o Bogu. Otuda proizilazi da čovjek koji želi samodovoljnost (ar. istigna) ili samodostatnu veličinu (ar. istikbar) u suštini svojata beskonačnost koju ima samo Bog. Kroz oholost čovjek razotkriva svoju žudnju za udjelom u božanskom: “Ali ne, čovjek se, doista, osili – jer misli da o Njemu ne ovisi” (Alek, 6 i 7).

Oholost se manifestira kao unutrašnja bolest u vidu zavidnosti, mržnje, pretvaranja i mnogih drugih nepoželjnih osobina. Vanjska manifestacija oholosti proistječe iz porijekla (primjer je Iblis), znanja, imetka i snage (primjeri su Karun i Haman), te vlasti (primjer je faraon).

Na samom kraju da kažemo i ovo – Kur’an implicira da je u svaku stvar pohranjen zakon ponašanja:

“Musa odgovori: ‘Naš Gospodar je Onaj Koji je sve na odgovarajući način stvorio i potom uputio.’” ( Ta-ha, 50)

“Samo On stvara i zapovijeda! Slava Bogu, Gospodaru svjetova!” (Araf, 54)

Ohol čovjek mijenja šifru pohranjenu od Boga, unosi nered u društvene odnose, ali i u univerzum.

Umjesto zaključka

Abdullah ibn Omer, r. a., prenosi riječi Poslanika, a. s.: “Troje upropaštava: škrtost kojoj se pokorno, hir (strast) koji se slijedi i zadivljenost čovjeka vlastitim mišljenjem” (Taberani u “Evsatu”).

El-Munavi kaže: “To je velika bolest a sastoji se u tome da čovjek sebe gleda s ponosom i veličanjem, a drugog s poniženjem.”

Kurtubi navodi: “Zadivljenost i uobraženost je da sebe vidiš kompletnog, a zaboravljaš Allahove blagodati.”

Gazali je rekao: “Znaj da su nedaće koje zadivljenost sa sobom donosi mnogobrojne. Zadivljenost vodi ka oholosti, a oholost sa sobom donosi nebrojeno mnogo nevolja. Zadivljenost sobom čini da zaboraviš grijehe i da im ne pridaješ značaj, dok ibadete preuveličavaš i diviš im se. Zaboravljaš na Allahove blagodati i da ti je On omogućio da ibadetiš. Čovjek zadivljen sobom se osjeća sigurnim od Allahove kazne i smatra da on kod Allah ima posebno mjesto. Zadivljenost ga vodi do toga da sam sebe hvali.”

Omer ibn Hattab, r. a., ističe: “Ono čega se najviše bojim za vas je da čovjek bude uobražen i zadivljen svojim mišljenjem. Ko kaže: ‘Ja znam, taj je pravi neznalica’, i ko kaže: ‛Ja ću zasigurno u Džennet, taj može lahko pasti u Džehennem.”

Autor: Rifet Šahinović