Odnos vjere i politike u percepciji islamista i sekularista: Šta znači klauzula ‘nema politike u vjeri’?

Odnos vjere i politike u percepciji islamista i sekularista

Nakon što smo definirali vjeru i politiku, postavlja se pitanje: Kakav je njihov međusobni odnos? Da li su međusobno oprečne i isključuju se, ili se dopunjuju i ne isključuju? Odnosno trpe se, solidarišu i žive u jednoj simbiozi?

Stav sekularista

Modernisti, marksisti i sekularisti smatraju da se vjera i politika ne podudaraju i da se isključuju. Vjera je oprečna politici i međusob­no se ne podnose i zbog toga se nikako ne mogu usaglasiti. Izvori su im različiti, jer je vjera od Allaha, a politika od čovjeka. Vjera odraža­va moralnu čistoću, pravdu, pravičnost i etičnost, a politika moralnu prljavštinu, varanje, licemjerje i obmanu. Cilj vjere je Onaj svijet, a politike ovaj. Zbog svega toga, vjeru treba ostaviti vjernicima, a politiku političarima. Dakle, sekularisti žele vjeru bez vjerozakona, obrede bez međuljudskih odnosa, vjeru bez ovoga svijeta, misiju bez države i istinu bez snage. Ovakva percepcija vjere je eksplicirala i određene idejne i praktične posljedice koje su uzeli za temelje svoje vjerske vizije. To su:

1.   Negiranje sveobuhvatnosti islama neupitne su stvari kod mu­slimana.

2.    Odvajanje vjere od politike i politike od vjere pod parolom: Nema vjere u politici niti politike u vjeri.

3.   Klevetanje onih koji pozivaju na uvođenje šerijata da su prota­gonisti političkog islama.

4.  Vjerovanje da vjera ograničava politiku svojim bukvalnim zna­čenjem tekstova, ne osvrćući se na novonastale opće interese, zbog čega muslimanima poništava mnoge interese.

5.    Tvrdnja da se politika, po prirodi, mijenja i napreduje kao i svaka ovosvjetska stvar, dok je vjera po prirodi nepromjenljiva i kon­zervativna, a inovativnost joj je strana.

Negiranje sveobuhvatnosti islama

Pitanje sveobuhvatnosti islama je neupitno kod islamskih učenja­ka. Svi, a posebno reformatorski nastrojeni, tvrde da je islam sveo­buhvatan sistem života, da sadrži doktrinu i vjerozakon, da je misija i država, vjera i politika. Spomenuto nisu zagovarali samo deklarativ­no, nego su ga praktično i primjenjivali, zbog čega su se izlagali mno­gim iskušenjima i opasnostima. To su činili isključivo samo zbog tri razloga:

1.     Islam je svojim propisima normirao sve segmente ljudskog ži­vota: materijalni, duhovni, individualni i kolektivni. Mi tebi objavlju­jemo Knjigu kao objašnjenje za sve i kao uputu i milost i radosnu vijest za one koji jedino u Njega vjeruju. {En-Nahl, 89)

2.       Islam ne priznaje selektivno prihvatanje normi i propisa. Kur’an je jasno osudio Jevreje zbog takvog ponašanja prema Allaho- vom vjerozakonu, rekavši: Kako to da u jedan dio Knjige vjerujete, a drugi odbacujete!? Onoga od vas koji čini tako stici će na ovome svijetu poniženje, a na Sudnjem danu bit će stavljen na muke najteže. – A Allah motri na ono što radite. {El-Bekare, 85)

Uzvišeni se obraća Poslaniku, a.s., riječima: I sudi im prema ono­me sto Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i čuvaj ih se da te ne odvrate od nečega sto ti Allah objavljuje. (El-Maide, 49) Uzvišeni upozorava Poslanika, a.s., da se pripazi nemuslimana da ga ne odvrate od nekih islamskih propisa. Upozorenje njemu je, ustvari, upozorenje svima koji ga slijede do Sudnjega dana, a poseb­no onima koji su preuzeli brigu o ummetu.

Islam je cjelokupni sistem života koji društvu daje slatke plodove samo kada se primjeni u cjelosti. Parčanje i selektivno primjenjivanje ne može dovesti do željenih rezultata.

3.     Život ne prihvata da bude parcijaliziran, niti da se dijeli. Isti je slučaj i sa čovjekom. Nemoguće je, npr., da ljudski život bude napredan i normalan ako islam preuzme brigu samo o džamijama i tekijama a ostale segmente života zanemari i prepusti svjetovnim zakonima. Prema tome, neprihvatljivo je da islamu pripadne briga samo o džamijama, a sekularizmu o školama, univerzitetima, sud­nicama, medijima, trgovima, ulicama, tj. o cijelom životu. Isto tako je nemoguće da čovjek bude dobar ako samo njegov duhovni odgoj preuzme vjera, a tjelesni, intelektualni i sentimentalni laička država. Dakle, nema dijeljenja ni kod čovjeka, a niti u njegovom životu. Čo­vjek je potpun samo sa svojim duhovnim i tjelesnim osobinama, kao i život. Ni čovjek, a ni život se ne dijele na duhovnu i materijalnu stranu, s tim da jedna nema veze s drugom.

Odvajanje vjere od politike

Prvi korak koji su sekularisti poduzeli na putu izgradnje odnosa između vjere i politike je potpuno odvajanje politike od vjere i vje­re od politike. Potom su počeli širiti i propagirati poznatu klauzulu da nema vjere u politici, niti politike u vjeri. Stvar se nije zaustavila samo na tome, nego se zahtjeva da se vjera potpuno odvoji od cje­lokupnog života i ograniči na ljudsko srce. A ako bi joj se dozvolilo više od toga, to treba biti u okvirima bogomolja i ne smije izići iz njih. Ovakav stav zastupaju protagonisti ekstremnog sekularizma.

Kritički osvrt na izreku da nema vjere u politici

Na prvom mjestu treba razjasniti šta znači ova izreka. Da li se njome aludira na to da politika nema vjere i da je zbog toga oslobo­đena moralnih vrijednosti i vjerskih pravila? Ako je odgovor poziti­van, u tom slučaju politika predstavlja puki pragmatizam, jer na prvo mjesto stavlja samo interes ma gdje i kakav bio: materijalni, partijski, nacionalni, ovosvjetski, itd., vjerujući da je ovosvjetska materijalna korist iznad vjere i njenih načela, a da Božije naredbe i zabrane ne­maju mjesta u svijetu politike. Ovakva politika je, ustvari, makijavelistička- politika koja istiskuje moral iz sfere politike, u kojoj cilj opravdava sredstvo. Takva politika je, ustvari, sredstvo putem koga nasilnici i tirani opravdavaju svoja nedjela i zločine počinjene nad svojim narodima, a posebno nad neistomišljenicima. Međutim, treba se zapitati: da li ovakvu politiku želi čovječanstvo, i da li će ovakva politika popraviti čovječanstvo, spasiti ga i dovesti do sreće?

Kada se politika poveže sa vjerom, dobija nove dimenzije i zna­čenja. Ona tada odražava pravdu i ravnopravnost među ljudima, tri­jumf potlačenih nad tlačiteljima, davanje svim ljudima istih životnih prilika i zaštitu slabih kategorija društva poput: jetima, siromaha, nevoljnika, itd., kao i zaštitu osnovnih ljudskih prava. Dakle, ulazak vjere u politiku nije, kako misle materijalisti i sekularisti, zlo za poli­tiku i za samu vjeru. Prava vjera, kada uđe u politiku, zauzima funk­ciju usmjerivača ka dobru, upućivača ka istini i zaštitnika od zablude i stranputice.

Vjera ne priznaje nasilje, ne zanemaruje greške, niti prešućuje stranputice. Ne priznaje dominaciju jakih nad slabima, niti prihvata da se sankcionira “mali” lopov, a poštiva i uvažava “veliki”. Kada vje­ra uđe u politiku, bez sumnje će je usmjeriti ka uzvišenim životnim i ljudskim ciljevima, poput monoteizma, moralnog čišćenja i uzdiza­nja ljudske duše, toleranciji, pravičnim stvarima, realizaciji Allahovih intencija radi kojih je stvorio ljude, pokornosti Allahu, ljudskom namjesništvu na Zemlji, njenoj izgradnji i obnavljanju istinom i prav­dom. Zatim harmonizacija porodice, solidarisanje zajednice, sinhro- nizacija ummeta i saradnja čovječanstva. Pored toga što će usmjeriti politiku ka najuzvišenijim ciljevima i najbitnijim vrijednostima, upu­tit će je, također, i ka najispravnijim programima kojim se ostvaruju ti ciljevi i na taj način će oni postati stvarnost na Zemlji koju će ljudi istinski živjeti, a ne samo deklarativno propovijedati.Vjera političare stimuliše ka dobru, zaustavlja ih kod istine, ohrabruje ih da stanu uz plemenitost, da je pomognu i da pomognu potrebnog, osnaže slabog, da podrže obespravljenog protiv nasilnika i na taj način ga odvrate od nasilja. “Pomozi svom bratu bio on nasilnik ili obesprav­ljen.” “Allahov Poslaniče, pomoći obespravljenog je logično, ali kako pomoći nasilniku?” – upitali su. Rekao je: “Spriječi ga od nasilja i eto to će mu biti pomoć.”^[1]

Vjera političaru daje živu savjest koja ga odvraća od: jedenja ha­ram imovine, legalizacije harama, prisvajanja državne imovine mitom i korupcijom, poklonima ili bilo kakvim drugim malverzacijama. Vjera motivira podanike da vladara pozitivno kritikuju i ukazuju na pogreške: “Ako pogriješim, ispravite me.”^[2] “Ko od vas vidi pogreške, neka ih ispravi.”^[3]

Prema tome, odvajanje vjere od politike značilo bi udaljavanje politike od dobra, prevencije zla, faktora dobročinstva i bogoboja- znosti i njeno prepuštanje i fokusiranje na grijeh, nepravdu i neprija­teljstvo. Kada su muslimani zajedno konzumirali politiku i vjeru, bili su svjetski lideri u svim segmentima života. Uspostavili su državu pravde i dobročinstva i svijetom pronijeli civilizaciju znanja i imana, pod zastavom Kur’ana. To je bilo, bez sumnje, zlatno doba njiho­ve civilizacije. Danas takav model života žive Jevreji. Jasno se zna i vidi koliko je vjera imala utjecaja i koliko su je upregli kod osnivanja svoje nacionalne države, a isto to čine i neki američki predsjednici i predsjednici drugih svjetskih sila. Tako je Mlađi Buš za vrijeme svog mandata otvoreno izjavljivao da mu je njegov bog naredio da zaratuje u Iraku i Afganistanu. Dokaz su i postojanje, u mnogim evropskim zemljama, kršćanskih stranaka koje su legalne i legalno učestvuju na izborima i u kreiranju nacionalne politike svojih zemalja, a neke su čak bile ili su na vlasti. Zbog čega se, onda, samo od muslimana tra­ži da odvoje politiku od vjere ili vjeru od politike? Najvjerovatnije samo da bi se oslabili i odvojili od izvora njihove snage, kako bi ostali nezaštićeni i nemoćni.

Svi islamski mislioci su saglasni da povezivanje vlasti ili države sa vjerom takvoj državi donosi dobro i snagu. Govoreći o vrstama država, Ibn Haldun je naglasio da je svjetovna i vjerska država bolja od samo svjetovne države i takva država, po njemu, je idealna. Dakle, on priznaje neupitan utjecaj vjere na društveni i ostale vidove života.^[4]

Šta znači klauzula da nema politike u vjeri?

Ako se pod ovom klauzulom misli da se vjera apsolutno ne zanima za politiku ljudi, niti se uopće opterećuje njihovim svakodnevnim životnim problemima i međusobnim odnosima, onda je takva konstatacija netačna. Svaka vjera ima svoje stavove i naputke po spomenutim pitanjima. Negdje su oni detaljniji, a negdje koncizniji. Islam o njima ima najdužu elaboraciju. O spomenutim pitanjima u Kur’anu i sunnetu postoje mnogobrojni tekstovi, kao i pravna tradicija, pravne škole i različitost u poimanju, shvatanju i rješavanju istih problema. Najduži ajet u Kur’anu se bavi ovosvjetskim pitanjima. To je 282. ajet sure El-Bekare u kom se traži zapisivanje i parafiranje dugova. U Kur’anu postoje na stotine ajeta koji govore o pravnim normama i propisima. Kroz cijelu historiju ljudskog roda, sljedbenici svih vjera su na bilo koji način učestvovali u kreiranju svog politčkog života. Čak i crkva koja zastupa ideju da se caru da carevo, a Bogu Božije, nije postupila po bukvalnom značenju ove izreke, nego s vremena na vrijeme pokušava uzeti učešća u carevim pitanjima, uputiti i nasavjetovati ga, a možda i preuzeti vlast od njega.

Vjera nije uvijek ograničena i koncen­trirana samo na eshatologiju

Ako se pažljivo promotri izreka da nema politike u vjeri, niti vje­re u politici, zapazit će se da se njeno značenje ne može odnositi na sve vjere, jer je apsolutno neprihvatljivo da sve vjere nemaju ništa sa politikom i da sve politike nemaju ništa sa vjerom. Kur’an je ekspli- citan da su se u samom Tevratu {Tori) nalazili različiti zakoni, a neki od njih su u Starom zavjetu ostali sve do danas. Neki su se odnosili na porodicu, drugi na zajednicu, treći na krivično, a četvrti na me­đunarodno pravo. Islam je, također, donio mnoge moralne naredbe i zakonske propise koji se odnose na ovaj i Onaj svijet razasuti po kur’anskim ajetima i Poslanikovim, a.s., hadisima, a nazivaju se ajeti i hadisi propisa. Protumačili su ih pravnici u svojim djelima koja sa­drže propise i načela o raznim ljudskim životnim pitanjima, porodi­ci, zajednici, državi, itd., i to počevši od bontona obavljanja nužde, objedovanja… pa sve do osnivanja države i njenog odnosa sa drugim narodima i državama. Kako je, onda, moguće tvrditi da nema politike u vjeri?! Kategorija zekata “one čija srca treba pridobiti”je, u osno­vi, politička kategorija. Sa njom u potpunosti raspolaže predsjednik države radi pridobijanja naklonosti nekih plemena i određenih druš­tvenih i političkih snaga, da bi im omilio islam, ili da bi uklonio zlo od muslimana, odvrativši njihove neprijatelje da ih ne ugroze. Sve nabrojano i drugo se želi postići davanjem zekata, i to su prvenstve­no politički ciljevi.

Moguće je, također, da musliman uđe u politiku čak i dok obavlja namaz, učeći ajete koji govore o suhoj politici, ili da dovi protiv oku­patora i vladara tirana Kunut-dovom koja je kod islamskih pravnika poznata kao Kunutun-nevazil {Dova za nesreće). Podrazumijevajući razna iskušenja i nevolje koje pogađaju ummet, poput okupacije, ra­znih prirodnih katastrofa, zemljotresa, itd.

Politika nije uvijek samo sekularistička

Ako se prethodno utvrdilo da vjera nije uvijek samo metafizička, logično je konstatovati da ni politika nije uvijek sekularistička. Mno­ge politike su u prošlosti zagovarale vjeru i branile je. Podnosile su sve nedaće i poteškoće radi njenog širenja. Najbolji primjer za to je kralj Konstantin, poznati rimski imperator, koji je prihvatio hrišćan- stvo, stao na stranu hrišćanskih misionara i svom svojom snagom i moći ga širio u svojoj imperiji.

Crkva je na Zapadu cijeli Srednji vijek vodila glavnu politiku u Zapadnim zemljama. Francuska revolucija je bila samo reakcija na crkvu i njene ljude koji su svojim konzervatizmom stali na put slo­bodi i napretku, a svojim bajkama i iluzijama na put znanja. Crkva je tada zajedno sa vladarima stala protiv naroda, a sa feudalcima protiv seljaka. Razjarene narodne mase su se digle protiv njih uzvikujući: “Vješajte posljednjeg kralja crijevima zadnjeg svećenika!”

U islamskom periodu, posebno u periodu pravednih halifa, poli­tika je, također, bila u službi vjere. Vjera je bila glavni usmjerivač in­telektualne misli, pokretač osjećaja i senzibilnosti i glavni djelotvor­ni faktor morala. Načelno se može reći da je ovakav odnos politike i vjere bio i tokom cijelog islamskog perioda vladavine s neznatnim zanemarivanjem vjere u korist politike u nekim periodima. Ali se, bez sumnje, sa sigurnošću može tvrditi da vjera, tj. Islam, u tom pe­riodu nikada nije bila potpuno potisnuta, niti je politici prepušteno da radi šta hoće i vlada nad kim hoće. Islam je tokom cijele svoje historije bio temelj sudstva u sudovima, decizija među narodom i obrazovanje u obdaništima, školama i univerzitetima.^[5]

Spomenuti odnos između vjere i politike ni danas u savremenom svijetu nije nepoznat i neuobičajen trend. Vjera je glavni pokretač politike i kreator državne strategije kod danas vodeći demokratskih zemalja, i pored toga što to njihove službene politike negiraju. Bivši američki predsjednik Buš i njegova partija i cionistička država Izrael, najveći su dokaz koji to potvrđuje, i najveći protuargument onima koji tvrde da su sve politike sekularističke i da vjera nema udjela ni u jednoj od njih.