Odlomak iz knjige Iskušenje opstanka Izetbegovićevih deset godina: Borba za suverenu i nezavisnu BiH

Iz knjige Admira Mulaosmanovića “ISKUŠENJE OPSTANKA IZETBEGOVIĆEVIH DESET GODINA 1990.-2000.”

Od 64. do 86 stranice:

KIŠA JE PADALA ČITAVU NOĆ I DAN 22. OKTOBRA 2003. GODINE. LILO JE ‘KAO IZ KABLA’, KAKO LJUDI U BOSNI ČESTO ZNAJU REĆI KADA NAGLAŠAVAJU I SLIKOVITO PREDSTAVLJAJU KOLIČINU I TEŽINU OBORINA.

Unatoč takvome nevremenu i danu u kojem se ‘jedino treba ostati kod kuće’ i ‘ni zbog čega ići van’, približno sto hiljada ljudi došlo je na s

ahranu preminulom Aliji Izetbegoviću, prvom predsjedniku Predsjedništva nezavisne Bosne i Hercegovine i lideru bošnjačke političke partije Stranke demokratske akcije (SDA). Impresivna scenografija koju je činila do gole kože prokisla masa u središtu Sarajeva i značajan govor koji je održao tadašnji visoki predstavnik Međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, lord Paddy Ashdown, nikoga nisu ostavljali ravnodušnim. “(…) Danas se čini prikladnim da i nebo plače iznad BiH (…)”, rekao je Britanac i svojim odnosom prema preminulom unio smisao u težak jesenji dan te tako, na trenutak, odagnao razmišljanja okupljenih da bi bilo bolje da kiša ne pada baš tako silno.

Zasigurno je događaj svjedočio kako se radi o posljednjem ispraćaju jedne od značajnijih ličnosti bosanskohercegovačke historije. Breme vremena i uloga koja mu je bila dodijeljena izvlačili su i javnosti predočavali Izetbegovićeve osobine kojima je pridobivao obične ljude. No, iza velikog čovjeka, predsjednika države i narodnog vođe, ostale su kontroverze i različiti pogledi na njegovu ulogu tokom raspada Jugoslavije i rata koji je vođen u Bosni i Hercegovini od 1992. godine, a koji je kulminirao vrhuncem bosanskog genocida u Srebrenici od 11. do 14. jula 1995. godine.

KONTROVERZE O IZETBEGOVIĆEVOJ POLITIČKOJ PLATFORMI, IDEJAMA I KONKRETNOM POLITIČKOM DJELOVANJU TOLIKO SU SNAŽNE DA JE PROUČAVANJE NJEGOVOG PUTA KROZ POLITIKU POSTALO NUŽNOST I POTREBA ZARAD POKUŠAJA RAZUMIJEVANJA ISTOG.

Možda ova sintagma – put kroz politiku – zapravo, suštinski oslikava o čemu je riječ kada se govori o ovome čovjeku. Prošao je kroz politiku i turbulentna politička dešavanja iako nije bio političar ni po habitusu niti po ponašanju. Alija Izetbegović ličio je na osobu koja se u politici, konkretnom političkom djelovanju, obrela! Kao osoba nastojao je imati jedinstvo misli, riječi i djela, a kao političar nerijetko je morao jedno misliti, drugo govoriti, a treće raditi. Shodno ovome stavu promatrano je i njegovo bavljenje politikom u najkritičnijem periodu bosanskohercegovačke povijesti.

Većinu mispercepcija i nerazumijevanja u pogledu Alije Izetbegovića proizveli su analitičari, političari, novinari i ostali javni radnici koji su komentirali, podržavali ili osporavali Izetbegovićev politički put. Kut gledanja na njega najčešće je bio jedan i jednodimenzionalan, tako da značajnijih rezultata o politici Alije Izetbegovića do sada nije ni moglo biti. U tim odnosima prema prvom predsjedniku BiH bilo je zluradosti i otvorene mržnje, s jedne strane, te romantičarskog zanosa i bezrezervne podrške, s druge. Naime, radi se o dijametralno različitim pogledima na skoro svaki značajniji politički potez napravljen od strane Alije Izetbegovića. Od zlotvora i, najčešće, srbomrzitelja, Izetbegović je hitro prelazio faze do mesije i neprikosnovenog vođe, velikog muslimanskog preporoditelja. Ne često i ne bez odjeka u javnosti, Izetbegović je bivao i najvećim neprijateljem Bošnjaka – za primjer se mogu uzeti mirovni plan Owen-Stoltenberg ili pad i pokolj u Srebrenici, ili pak Hrvata – početak sukoba Armije BiH i HVO – cijenjeno prema političkim procesima koji su se odvijali ili su se trebali dogoditi.

Pobjedom SDA na izborima u novembru 1990. godine, Izetbegović je među članovima Predsjedništva BiH postao prvi među jednakima na sjednici Predsjedništva od 20. decembra 1990. godine. Prijedlog da se baš njemu povjeri jednogodišnji mandat dao je Stjepan Kljujić (a ponekad se spominje i srpski član Predsjedništva BiH, Nikola Koljević), član iz reda hrvatskog naroda i predsjednik HDZ BiH. Naravno, ovaj prijedlog došao je nakon usaglašavanja unutar SDA, koje se obavilo 21. novembra 1990., u Domu milicije u Sarajevu, i odlučeno da Izetbegović umjesto Fikreta Abdića, koji je osvojio najviše glasova, bude kandidiran za predsjednika.

MNOGI OD NJEGOVIH BUDUĆIH PROTIVNIKA U NJEMU SU VIDJELI STABILNOST I RAZBORITOST, KAO I HISTORIJSKU ULOGU KOJU JE IMAO MUSLIMANSKI NAROD U SUDBONOSNIM DOGAĐAJIMA KOJI PRETHODE.

Od mirotvorca i kompromisne osobe Izetbegović je naprasno postao rigidni ideolog i muslimanski fundamentalist zahvaljujući Deklaraciji o državnoj suverenosti i nedjeljivosti Republike Bosne i Hercegovine koja je početkom 1991. puštena u javnost, a potom i u skupštinske klupe. Dakle, već 1991. godine Izetbegović je bio osoba koju su osuđivali za mnoge negativnosti koje su se odigravale na prostoru BiH. U periodu 1992.–1995. postao je simbol otpora barbarizmu (opet za jedne), odnosno, osoba koja dovodi ‘mrski’ Šerijat i džihad ratnike u srce kršćanske Europe (za druge).

Pad Berlinskog zida 9. novembra 1989. godine, na simboličkoj ali i na realpolitičkoj razini, otvorio je procese koji su duboko preobrazili Europu i minimizirali njenu dotadašnju polariziranost na istočni i zapadni blok. Mnogi su i u bivšoj Jugoslaviji u tome događaju vidjeli veličanstven historijski trenutak koji se ne odigrava često i koji sa sobom mora nositi velike i značajne promjene.

POČETAK POLITIČKE KARIJERE ALIJE IZETBEGOVIĆA UPRAVO SE PODUDARIO SA SLOMOM KOMUNIZMA, IDEOLOGIJE KOJA GA JE OSUĐIVALA NA ZATVOR, A KOJOJ JE ON, PAK, ŽELIO PROPAST.

Iz ovoga sukoba Izetbegović je izašao kao pobjednik, barem je doživio da socijalistički totalitarni režimi u Europi nestanu i otvore se vrata za demokratizaciju društava i država. I jedan i drugi činilac u ovome odnosu bili su krajnje isključivi. Izetbegoviću će se ta isključivost naknadno spočitavati prilikom odabira partnera za formiranje vlasti nakon pobjede na izborima 1990. godine, jer nije razmatrao mogućnost ulaska u koaliciju sa reformiranim komunistima. Ta kritika podrazumijevat će i njegov odium prema bivšim komunističkim dužnosnicima, odnosno, nepostojanje komunikacije među njima zbog ideoloških međa.

Na osnivačkoj skupštini SDA (26. maj 1990.) Izetbegović je iznio svoju oduševljenost netom odigranom poviješću riječima: “Svoje izlaganje sa zadovoljstvom počinjem vraćajući moje i vaše sjećanje na minulu 1989. godinu, u kojoj je na ogromnim prostorima i za mnoge milione ljudi svanula sloboda. U čitavom mileniju ima samo nekoliko datuma koji se mogu usporediti sa ovom slavnom godinom”. Vjera u bolje sutra, jer komunizam odlazi sa povijesne scene, hranila je Izetbegovića, a optimizam i nada postali su osnova njegovog političkog promišljanja koje neće trijumfirati, već će se najbrutalnije izgubiti tokom rata u BiH (1992–1995) kada je, u pojedinim trenucima, kako je jednom kazao, mrzio ljudski rod. Prilikom rušenja Starog mosta u Mostaru (9. novembar 1993.), rekao je u intervjuu španjolskom El Mundu, da je upravo tako osjećao i razmišljao o ljudima.

Prethodno spomenute promjene na svjetskoj razini, prema očekivanjima mnogih, trebale su biti pozitivne, a najznačajnije bi se ogledale u slobodi, poštovanju ljudskih prava i jednoj općoj pravednosti i pravičnosti. Sretan ishod kraha komunizma – a pad Berlinskog zida zapravo najizravnije svjedoči o propasti ovoga društveno-političkog sistema – najavljivali su, zapravo, svi. Od predsjednika država, diplomata i intelektualaca do estradnih umjetnika širom Starog kontinenta pričalo se i pjevušilo o vjetru promjena. Njemačka rock grupa Scorpions, nošena ovim događajima, snimila je pjesmu Wind of Change koja je postala svjetski hit, a govorila je o pozitivnoj promjeni – o vjetru koji je zahvatio čitav svijet.

U Bosni i Hercegovini/Jugoslaviji ovaj događaj doživljavao se oprečno i sa različitim emocijama. Komunistička politička elita u BiH je teško prihvaćala promjenu, no, njen list, Oslobođenje, već 2. januara 1990. godine izašao je bez standardnog zaglavlja Druže Tito mi ti se kunemo čime je najavljeno novo doba. Ipak, kako god da je pad Zida doživljen, njime je otvoren put u višestranačje i demokratske procese i u ovom dijelu Europe, a sloboda koja je dolazila i koja je povezivana sa propašću komunizma doimala se nadohvat ruke. Sloboda, pak, nije u glavama svih ‘slobodnjaka’ predstavljala čvrst i jasan pojam, ona nije jasno i beskompromisno odijeljena od neslobode, već je tumačena pristrano, onako kakvom su je zamišljali i oblikovali u svojoj svijesti, a pretežno na temeljima mitomanske i epske pripovijesti. Dočim, sloboda je počesto, na prostoru bivše Jugoslavije, postajala sinonim za anarhiju i majorizaciju.

Jedan od osnovnih ‘slobodarskih’ zahtjeva postao je zahtjev za uvažavanjem posebnosti određenog etniciteta/kolektiviteta i, u slučaju Jugoslavije, republike/države. Već početkom devedesete naziralo se kako će Jugoslavija teško preživjeti ‘slavnu 1989.’ zbog svojih unutarnjih nesigurnosti, animoziteta i napetosti koji su u njoj vladali. Zahtjevi zapadnih jugoslavenskih republika za samostalnošću doživjeli su vrhunac 25. juna 1991. godine kada su parlamenti Slovenije i Hrvatske usvojili Deklaracije o nezavisnosti i tako, de facto, prekinuli veze sa SFRJ. Time je Federacija prestala postojati, a otvorio se prostor za iznalaženje različitih političkih i pravnih rješenja. Navodni kuriozitet ovih deklaracija je i to da je slovenska skupština neočekivano proglasila nezavisnost dan prije nego je bilo dogovoreno (26. juna 1991.) između rukovodstava dvaju republika što je i Hrvate natjeralo na proglašenje te iste večeri. Tačno ili ne, ova epizoda svjedoči o skoro jedinstvenoj fronti progresivnih unutarjugoslavenskih snaga u demokratskim nastojanjima. U ovome periodu, sredinom 1991., Alija Izetbegović bio je već duboko u političkim scilama i haribdama, a Bosna i Hercegovina nalazila se pred činjenicom da će teško preživjeti dolazak ‘slobode’.

Akos.ba