Obrazovni sistemi i stepenovanje škola na području Bosne i Hercegovine za vrijeme osmanske uprave

Uvod

Sve obrazovne institucije (mektebi, muallimhane, medrese) nastajale su i razvijale se pod utjecajem ranije osnovanih škola u Turskoj. Osmanski sistem obrazovanja bio je jedinstven na cijelom prostoru Carstva, a takav sistem i sami su preuzeli iz islamskog kulturnog svijeta još prije osnivanja Osmanske države.

Prva i najstarija učilišta u islamu bile su džamije. Džamije ne samo da su bile mjesta za obavljanje pet dnevnih namaza nego su služile i kao mjesta gdje se održavala nastava, te kao sudnice i javna mjesta za rješavanje svih važnih pitanja državnog života. Postepeno je džamija gubila tu svoju ulogu i postala ustanova samo za vršenje vjerskih obreda.

Mektebi

Riječ mekteb (od arapske riječi “ketebe” – pisati) jeste opći naziv za početnu školu. Učitelj u ovim školama zvao se muallim. U početku su mektebi bili u sklopu džamije, a kasnije su građeni pokraj džamije, u sklopu jednog vakufa kao zadužbine pojedinca, jer nije bilo državnih škola. Po svojoj vanjskoj arhitekturi mektebi se ni po čemu nisu razlikovali od običnih, stambenih prizemnih kuća.[1]

Prema odredbama vakufnama, ove škole nazivane su raznim imenima.

Najtipičnija imena jesu:

– bejtu-l-ilm;

– bejtu-t-ta’lim;

– muallimhana;

– daru-t-ta’lim;

– mekteb (maktab), veoma rijetko.

Bez obzira na upotrebu raznih izraza, škole se podudaraju ne samo u predmetima i funkciji nego i u značenjima upotrijebljenih izraza. Ovi izrazi ili konstrukcije izvedeni su od riječi: osoba, kuća, nauka, učiti i pisati. Primjećuje se da riječi nisu uzete iz jednog, nego iz tri orijentalno-islamska jezika (arapskog, turskog i perzijskog), što nagovještava da će obrazovanje i kulturna nadgradnja imati obilježje arapsko-islamskih znanosti, a nikako tursko-arapskih ili pak perzijskih.[2]

U prvom periodu najčešći naziv bio je “bejtu-l-ilm” (kuća znanja), “bejtu-t-ta’lim” (kuća pouke), što će kasnije biti zamijenjeno nazivom “mekteb” ili “sibjan mekteb”.[3]

Mektebi su od svih škola koje su postojale za vrijeme osmanske vladavine na našim prostorima bili najbrojniji. Njih je bilo u svim gradovima, manjim mjestima i većim selima Bosne i Hercegovine. U njima, kao u početnim školama, stjecalo se početno vjersko obrazovanje. Većinom su podizani uz džamije.[4]

Osnivanje mekteba nije teklo po planu, i njihov tačan broj teško je utvrditi. Ali kako je džamija bilo mnogo, i broj mekteba bio je velik. U periodu turske vladavine u Bosni i Hercegovini ta cifra prelazila je hiljadu.[5]

Kao sastavni dio naselja bosansko-islamskog tipa, mektebi su na ovim prostorima građeni po uzoru na osmansko-islamsku arhitekturu s izraženim utjecajem lokalne arhitekture građenja. Mektebi su građeni u skladu s raspoloživim i ovom ambijentu prikladnim materijalima i tradicijom građenja.[6]

Većina mekteba imala je jednu veću učionicu čija je unutrašnjost građena jednostavno, bez ikakvih dodatnih elemenata. Iako su jednoprostorni mektebi najbrojniji, građeni su i dvoprostorni i troprostorni mektebi.

Jednoprostorni mektebi imali su samo jednu prostoriju, u koju se ulazilo direktno iz vanjskog prostora, što je otežavalo rad zimi, s obzirom na hladnoću. Ovi mektebi najčešće su građeni kao prizemne građevine, a susreću se i u gradovima i u selima. Dvoprostorni mektebi, pored glavne učionice, imaju i ulazni hodnik koji se često proteže duž cijele učionice i služi za prolaz, odvajanje učionice od vanjskog prostora radi buke i zbog hladnoće u zimskom periodu, te radi ostavljanja obuće. Mektebi ove vrste najfunkcionalniji su i najbrojniji, a građeni su kao spratne i prizemne zgrade. Troprostorni mektebi sadrže, pored učionice i hodnika, i jednu dodatnu prostoriju za učitelja, a građeni su kao prethodni, tj. kao prizemne i spratne građevine.[7]

Budući da su mektebi fungirali kao početne škole u kojima su se stjecali osnovno školsko obrazovanje i odgoj, čitanje, pisanje, osnovi vjere i vjerskog odgoja, i u Osmanskom carstvu nastava se u njima odvijala u skladu s višestoljetnom tradicijom mektebske nastave u orijentalno-islamskom kulturnom svijetu. Nastavu u mektebu izvodio je muallim, koji je često bio i imam susjedne džamije, a on je imao svog zamjenika, halifu, koji je, također izvodio dio nastave i ponavljao gradivo s učenicima.[8]

U mektebima se učilo arapsko pismo koje je s vremenom postalo pismo prilagođeno i osmanskom turskom jeziku, zatim osnovni propisi iz dogmatike, obredoslovlja, morala.

Metode izvođenja u mektebima bile su uglavnom tradicionalne, s mnogo vježbi koje je nametala priroda nastave. Budući da nastava nije izvođena u posebnim odjeljenjima i razredima, nego kolektivno, svaki je učenik imao poseban individualni program, tzv. “sabah”, koji je savlađivao u skladu sa svojim individualnim sposobnostima i uloženim trudom. Time je bilo omogućeno da oni učenici koji su inteligentniji i vredniji brže savladaju nastavni plan i program uz istovremeno ponavljanje ranijeg gradiva slušajući drugu djecu u toku nastave. Učitelj (muallim) imao je pri tome posebnu ulogu i sam je kreirao način izvođenja nastave.[9]

Obredoslovlje se u prvom periodu, kao i ranije, učilo prema djelu “Munijetu-l-musalli ve gunjatu-l-mubtadi” (Želja klanjača i potrebe početnika), bilo da je riječ o originalu Sadiduddina el-Kašgarija ili komentaru Ibrahima Halebija koji je poznat kao Halebi kebir i Halebi sagir (Veliki i Mali komentar). U pojedinim mektebima ovaj udžbenik zamjenjivan je Ilmihalom, udžbenikom vjeronauke koji sadrži osnovne propise iz dogmatike i obredoslovlja. Najpoznatiji udžbenik ove vrste bio je poznati “Mizrakli ilmihal” na turskom jeziku, nazvan tako po slici koplja na koricama prvog litografskog izdanja. Međutim, već od polovine XVI stoljeća u mektebskoj nastavi koristi se čuvena Bergivijina risala (Risalei-Bergivi), jednostavno poznata kao Bergivija. Ovaj udžbenik napisao je poznati teolog Muhamed ibn Pir Ali iz Birge u Maloj Aziji na turskom jeziku, a sadrži osnovne elemente iz dogmatike i obredoslovlja. Udžbenik je poznat također kao “Vasijjetnama” (Testament) ilmihal, tako da je postao pojam za osnovno vjersko štivo.[10]

U isto vrijeme, glavno djelo koje se bavi didaktičko-moralnim propisima u nastavi, ili tačnije za muallime bilo je djelo Ta’limu-l-mutaallimin (Poučavanje učenika) od Barhanuddina ez-Zarnudžija, te udžbenik arapskog jezika Alet, koji je sadržavao gramatiku i sintaksu arapskog jezika, što je korišteno samo u nekim mektebima.[11]

Mekteba je bilo muških, ženskih i mješovitih, a rad je uglavnom bio usklađen s islamskim propisima i ekonomskim mogućnostima.

Muallimhane

Ranije je rečeno da su se obrazovne institucije na području Bosne i Hercegovine razvijale pod utjecajem obrazovnih institucija na području cijelog Osmanskog carstva, te su tako u našim krajevima osnovane i muallimhane.

Mektebe i muallimhane uglavnom su osnivali pojedinci kao svoje zadužbine, vođeni izrekom Muhammeda, a.s.: “Najbolje što čovjek može ostaviti iza sebe jesu tri stvari:

– dobro dijete, koje mu čini dovu (moli za njega);

– sadaku (vakuf), koja se koristi, a njemu dospijeva nagrada;

– znanje kojim se koriste nakon njegove smrti oni nakon njega.”

(Sunen, Ibn Madže)[12]

Muallimhana je objekat koji je predstavljao posebnu vrstu višeg mekteba, odnosno niže srednje škole. U muallimhanama se obrazovao kadar za potrebe novootvorenih mekteba. To su bile ustanove, uglavnom, internatskog tipa, namijenjene za siromašniju djecu. Polaznicima muallimhane bile su osigurane besplatna hrana i odjeća.

Prva muallimhana izgrađena je u Sarajevu 1477. godine i bila je poznata kao Ajjas-begova muallimhana. U ovoj se obrazovnoj instituciji, po svemu sudeći, obrazovao prvi imamski i učiteljski kadar u Bosni. U nedostatku medresa, koje se počinju otvarati početkom XVI stoljeća, ovo su bile niže srednje škole.

Medrese

Uz mektebe i muallimhane podižu se medrese i dershane, prve ustanove srednjeg i višeg obrazovanja.[13]

Ko je sagradio prvu medresu u Bosni i Hercegovini, kada i u kojem mjestu, teško je utvrditi. Poznato je da je prije Gazi Husrev-bega podignuta u Sarajevu medresa koju je sagradio Firuz-beg. On je u mahali, koja se službeno vodi pod imenom Hubjar-agina mahala, podigao jednu lijepu i visoku medresu. Mahala u kojoj je izgrađena ta medresa prozvana je u narodu mahala Medresa. Spomenuta medresa već odavno je srušena i nestala.[14]

Kao i ostale obrazovne institucije, i medrese su podizane na inicijativu pojedinaca kao vakufski objekti. Na osnovu uvida u sačuvane deftere i vakufname iz ovog perioda vidi se da su prvi osnivači ovog tipa škola u Bosni i Hercegovini bili, uglavnom, državni velikodostojnici, sandžak-bezi, valije, njihove vojvode i drugi visoki državni funkcioneri.[15]

U pogledu arhitektonskih rješenja, medrese u Osmanskom carstvu nastavljaju tradiciju ranijih seldžučkih medresa s otvorenim dvorištem, ali i originalnim rješenjima zavisno od ambijenta u kojem su građene.

Nastava u medresama Bosanskog ejaleta izvođena je na tradicionalni način, kao i u ostalim dijelovima Carstva. Učenici u medresama nisu bili posebno raspoređeni po godištima ili u određene razrede, nego su radili u halkama (kružocima), što je omogućavalo brže i efikasnije obrazovanje talentiranim i vrednijim učenicima, te je uspjeh zavisio od vlastitog zalaganja. Iz halke u halku prelazilo se neposredno po savlađivanju određenog gradiva.[16]

Nosilac obrazovnog procesa bio je muderris. Pri definisanju profila ličnosti nastavnog osoblja često su bivala zastupljena četiri bitna elementa:

– moralna ličnost;

– kvalifikacije i obrazovanje;

– metodičnost i pedagoška sposobnost i

– opis radnog mjesta (šta će se predavati).

Od profesora se tražilo da predaje: Tefsir (Egzegezu Kur’ana), Hadis (Tradiciju), Ahkam (Šerijatsko pravo), Usul (Osnove šerijatskog prava), Kelam (Apologetiku), Me’ani i bejan (Poetiku i stilistiku), te ostalo što budu zahtijevali mjesto i običaj.[17]

Glavni metodi u medresama bili su: memoriranje (hifz), ponavljanje (i’ada), razumijevanje (diraja), diskusije (mudhakara) i prepisivanje bilješki (kitaba).[18]

S kolikom se ozbiljnošću pristupalo nastavnom procesu, možemo vidjeti iz sljedećeg primjera koji se navodi u Gazi Husrev-begovoj vakufnami, gdje se kaže da niko od studenata ili profesora ne smije izostati s predavanja. S predavanja profesor može izostati jedino kad postoji za to opravdan razlog, a studenti prazničnim danima i u vrijeme odmora, kako je to poznato i što nema potrebe objašnjavati.[19]

Broj podignutih medresa u Bosni i Hercegovini za vrijeme osmanske uprave teško je utvrditi s obzirom da je značajan broj dokumenata izgubljen. Međutim, na osnovu raspoloživog materijala, može se konstatovati da je postojao imponzantan broj ovih ustanova, prema nekim procjenama, čak više od stotinu.[20]

Pored mekteba, muallimhana i medresa, u kojima se stjecalo, uglavnom, vjersko obrazovanje, postojale su i obrazovne institucije zvane ruždije, koje su bile prve državne svjetovne škole u Bosni i Hercegovini, otvorene prije okupacije i pristupačne pripadnicima svih vjeroispovijesti[21], te sljedeće stručne škole: Činovnička škola (Sabah mektebi), Učiteljska škola (Daru-l-muallimin), Popravilište (Islahana) ili Sirotište (Daru-š-šefeka) i Pripravna vojna škola (Mektebi-idadijje).[22]

Zaključak

Ovo je kratak osvrt na obrazovne institucije na području Bosne i Hercegovine za vrijeme osmanske uprave.

Navedeno je koje se obrazovne institucije javljaju u tom periodu, odakle vuku svoje korijene, te njihovo rangiranje, od početnih (mekteba) preko nižih srednjih (muallimhana), do viših srednjih škola (medresa).

U radu je navedeno, pored predmeta i materije koji su se izučavali, na koji se način izvodila nastava, ko su bili nosioci nastavnog procesa i kakav je morao biti profil ličnosti nastavnog osoblja.

Autor: Enisa Gazija-Pajt

[1] Behija Zlatar, Zlatno doba Sarajeva, Svjetlost, 1996., str. 186.

[2] Omer Nakičević, Arapsko-islamske znanosti i glavne škole od XV do XVII vijeka, Fakultet islamskih nauka, 1999., str. 73.

[3] Ismet Kasumović, Školstvo i obrazovanje u Bosanskom ejaletu za vrijeme osmanske uprave, Islamski kulturni centar Mostar, 1999., str. 86.

[4] Hajrudin Ćurić, Školstvo u Bosni i Hercegovini do 1918, Veselin Masleša, 1983., str. 34.

[5] Ibid, str. 25.

[6] Ismet Kasumović, Školstvo i obrazovanje u Bosanskom ejaletu za vrijeme osmanske uprave, Islamski kulturni centar Mostar, 1999., str. 132.

[7] Ibid, str. 136.

[8] Ibid, str. 26.

[9] Ibid, str. 87.

[10] Ibid, str. 88.

[11] Ibid, str. 88.

[12] Salih Indžić, Biseri vjerovjesničke mudrosti, Elči Ibrahim-pašina medresa, Travnik, 2001., str. 106.

[13] Historičari navode da je, po svoj prilici, prva medresa u islamskom svijetu izgrađena u Nejsaburu (Nišapuru), glavnom gradu pokrajine Horosan u Perziji, iza 400. godine po Hidžri. Pouzdano se zna da je prvu veliku medresu u Bagdadu podigao vezir Nizamu-l-Mulk Tusi, koja je po njemu i nazvana Nizamijja, a otvorena je 1067. godine.

[14] Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit, Povijest Bosne 1, El-Kalem, 1999., str. 95.

[15] Ismet Kasumović, Školstvo i obrazovanje u Bosanskom ejaletu za vrijeme osmanske uprave, Islamski kulturni centar Mostar, 1999., str. 152.

[16] Ibid, str. 153.

[17] Omer Nakičević, Arapsko-islamske znanosti i glavne škole od XV do XVII vijeka, Fakultet islamskih nauka, 1999., str. 102.

[18] Fikret Karčić, Islamske studije na pragu 21. vijeka: Naslijeđe prošlosti i izazovi budućnosti, Novi muallim, god. II, br. 6/2001, Sarajevo, 2001., str. 5.

[19] Hamdija Kreševljaković, Spomenica Gazi Husrev-begove četiristogodišnjice, Sarajevo, 1932., str. 28.

[20] Ismet Kasumović, Školstvo i obrazovanje u Bosanskom ejaletu za vrijeme osmanske uprave, Islamski kulturni centar Mostar, 1999., str. 156.

[21] Hajrudin Ćurić, Školstvo u Bosni i Hercegovini do 1918, Veselin Masleša, 1983., str. 135-136.

[22] Ibid, str. 155.

Preuzeto sa Islam.ba