Obnovi svoj život: Svedi sam svoj račun

Nema ni jednog važnijeg posla a da nema svoju računicu kojom se kontroliše njegov početak i njegov kraj, njegov dobitak i njegov gubitak osim čovjekovog života koji teče na nejasan način da mu se ne zna ni uspon ni pad. Da li neko od nas razmišlja o tome da uzme registar u koji će bilježiti ono što radi ili ono što ostavlja od dobra ili zla, da s vremena na vrijeme zna svoj saldo od dobrog i lošeg te da zna kada je u dobiti a kada je u gubitku?

Kada bi mi djelovali nasumice i radili samo ono što nam se dopada bez razmišljanja o onome što to slijedi ili bez kontrolora, bilo bi dozvoljeno iz nemarnosti i nehaja da rasipamo svoj život kao što nerazumni rasipa svoj imetak i da zaboravimo prošlost i njena iskustva i da kročimo u budućnost ne bojeći se greške ili grijeha!

Pa kako sve to kad Uzvišeni ima čuvare koji bilježe i najsitnije detalje u našem životu: “I knjiga će biti postavljena i vidjećete griješnike prestravljene zbog onoga što je u njoj. “Teško nama” – govoriće – “kakva je ovo knjiga ni mali ni veliki grijeh nije propustila, sve je nabrojala!” – i naći će upisano ono što su radili. Gospodar tvoj neće nikome nepravde učiniti.” (El-Kehf, 49)

Nismo li onda mi dužni da pratimo ovu evidenciju koja se samo nas tiče? Zar ne treba da budemo stalno svjesni koliko činimo lijepoga a koliko lošega!?

Zaista, ovakav odnos neznalica prema životu koji ne vode računa šta je bilo i šta će biti ili zadovoljavanje letimičnim pogledom u procjeni nekih postupaka ili zastrašujućih pojava jeste loš predznak.

Takav postupak Časni Kur’an ubraja u odlike životinja a po njima se poznaju munafici koji nemaju razboritosti, niti čvrstog ubjeđenja: “Zar oni ne vide da svake godine jedanput ili dva puta u iskušenje padaju, pa opet niti se kaju niti se opamećuju.” (Et-Tevbe, 126)

Islamski pedagozi se slažu u tome da je nužno da svaki čovjek preispita sebe u skladu s prirodom islama, sa porukom Božijeg Poslanika kad kaže: “Preispitajte sebe prije nego vas drugi budu preispitivali, i vagajte svoja djela prije nego vam ih drugi budu vagali.”

 I njegove riječi: “Pametan je onaj koji strogo vodi računa o svojim postupcima i radi za život poslije smrti, a slab je onaj koji slijedi svoje strasti i bezrazložno se nada i pouzdava u Allaha.”(El-Munziri)

Ibn El Mukafea smatra da bi bilo dobro da čovjek registruje sve postupke koje čini time što će desnu stranicu odrediti za dobro a lijevu za loše djelo.

Karindži smatra potrebnim uočavanje samo loših djela, jer čovjeka interesuje da otkloni ono što je loše pri njemu i da izbjegne u budućnosti ono što je radio u prošlosti. On kaže: “U jednoj ladici mog stola stoji registar na kom piše: “Gluposti koje sam počinio!”

Ja smatram ovu knjigu dovoljnim registrom za greške u koje sam pao. Neke od tih grešaka sam diktirao a za neke sam se stidio pa sam ih sam pisao. A da sam bio do kraja iskren sa samim sobom zasigurno bi moj sto bio pretrpan sa sličnim fasciklama ispunjenim mojim greškamam i glupostima. Kada uzmem taj registar i ponovim svoje kritike koje sam sebi uputio, osjećam da sam snažan da se suočim sa najokrutnijim i najtežim problemima uz pomoć iskustva prošlosti koja sam bilježio. Običavao sam da prenosim ljudima loš ishod mojih sučeljavanja sa problemima ali nakon što sam postao stariji i mudriji shvatio sam da sam jedino ja odgovoran za ono što me zadesilo od zla.

Dok je Napolen bio u progonstvu na ostrvu Sveta Jelena rekao je sljedeće: “Niko nije odgovoran za moj poraz. Ja sam zaista sebi bio najveći neprijatelj!”

U mojoj ranoj mladosti bio sam vrlo precizan u mojoj samokontroli. Pravio sam kratkoročne programe za oslobađanje od svojstava i djela koja mi se nisu sviđala, i sjećam se da sam se pomogao jednim od tih podsjetnika da bi potvrdio faze kroz koje sam prolazio i to sa dva aspekta – intelektualnog i psihičkog, mada sam na kraju zanemario taj metod ne smogavši snage za nj.

Moj neuspjeh bio je u tome što sam ja željene rezultate tražio brzo, iako sam bio ograničen okolnostima koje tu brzinu nisu dopuštale.

Pocijepao sam taj podsjetnik u trenucima očaja jer sam gledao u njegove stranice pa nisam našao nikakav napredak. To je ličilo na bolesničku listu u kojoj se nije nazirala nikakva promjena usprkos velikoj brizi i noćnoj nesanici.

Sada vidim da sam napravio grešku kada sam odgovorio na ovaj očaj, jer sam gledao na stvar iz tijesnog ugla, sa aspekta sticanja određenih rezultata u ograničenom vremenu, ne znajući ili previđajući ono što okružuje čovjeka od teškoća ljudske prirode, i od prepreka sredine koje se ne mogu ni pobrojati.

Bio sam poput plivača koji se bori sa nadolazećim valovima pa mu je u takvom stanju dovoljno i to što ga valovi nisu vratili nazad i to što nije potonuo da smatra kako je napredovao.

Uz dobro strpljenje slijedi postizanje dobrog uspjeha.

Dok sam bio mladić falila mi je ova lekcija u težnji za vrijednostima i za visokim uzorima jer je u to vrijeme vladala velika kriza dobrih odgajatelja.

Dok sam bio u srednjoj školi kružile su priče o noćnim prikazama i osjećao sam strah dok sam slušao vijesti o ovim nevidljivim bićima, zatim sam se potrudio da zanemarim taj strah jer se vjernik treba bojati samo Uzvišenog Allaha. Trebalo je da odgojim sebe, ali čime!?

Samo prisilom na ono čega se bojim. Tih večeri, nakon jacije uputio sam se preko polja u mrak. Onda sam se približio haremu koji je bio daleko od naseljenog dijela grada. Koračao sam pažljivo kroz njegove tijesne prolaze, a moje oči sve su pomno pratile dok je srce lupalo od straha.

Iz moje dubine osjećao sam nelagodu zbog ovog putovanja, ali sam ostao uz svoje mišljenje. Odlučio sam da uđem i prođem kroz mezarje kroz nekoliko idućih noći kako bi pobjedio svoj strah koji mi ne dolikuje.^[1]

Često sam na polju duhovne samovježbe krčio put zbog nepostojanja dovoljnog broja odgajatelja koji usmjeravaju mladež i zbog nedostatka ili rijetkosti kulture društva koja bi vodila na pravi put. Od svega što su ovi teški pokušaji ostavili jesu ožiljci na mojim živcima ali bolje je i preći malo granicu u samokontroli nego li je ne imati nikako.

Bilo je moguće da sufijsko učenje u islamskoj kulturi bude usmjerivač za postavljanje zdrave kontrole nad nefsom – da ga oslobodi od mahana i uzdigne ka visokim horizontima – da sufijska djela nisu u potrebi da se u cjelosti prečiste i tako odvoje dragocjenosti od primjesa.

Lahko je opisati bolest u ovim knjigama da je to lijek! Tako se izmiješa ubitačan lijek sa ispravnim liječenjem. I izmješaju se riječi maloumnih i ludih sa mudrostima učenih i filozofa.

Karindži je bio najsličniji sufijskim mudracima kada je ukazao na nužnost samokontrole u priči o jednom američkom biznismenu koji bi svake subote u veče rezervisao vrijeme u kom bi preispitao gubitak i dobitak, razmišljao o svakom susretu, poznanstvu u prošloj sedmici, i inače, o svakom dijelu koje je učinio. Potom bi se upitao: koju grešku je napravio i kakav je uspjeh ostvario…?

Pa kaže: “Možda je taj biznismen posudio ovaj metod od Benjamina Frenklina s tim da je jedina razlika između njih dvojice što ovaj nije čekao kraj sedmice, nego je kontrolu pravio svake večeri i tako otkrio trinaest opasnih grešaka koje je stalno činio. Od njih su i ove: uzaludno traćenje vremena, zanimanje za bezvrijedne stvari i beskorisne rasprave s ljudima.”

Franklin je sebi dao do znanja da ako se ne oslobodi ovih grešaka neće nikada uznapredovati u životu. On je odredio po jednu sedmicu za borbu sa svakom od mahana koje je imao i to je činio redovno i načinio je registar u koji je svakog dana bilježio svoj uspjeh ili poraz u borbi s ovim mahanama.

Njegov rat s ovim mahanama trajao je više od dvije godine pa ih je pobjedio nakon čega nije čudo što je postao jedan od najvećih ljudi Amerike.

Istina je da vježba nefsa ka savršenstvu i dobru, i njeno odvraćanje od zablude i zla zahtjeva dugu kontrolu i preispitivanje.

Zaista gradnja nove kuće na ruševinama stare ne postiže se improvizacijom i nemarom, pa kako bi tek mogla biti izgradnja duše? Neophodno je precizno preispitivanje koje se bazira na pisanju, upoređivanju, zbrajanju i budnosti.

Onaj ko želi da se okoristi svojom prošlošću treba da kontroliše svoja stanja i bude stalno pripravan. Konfroliši ih bilježenjem u registru koji će sadržavati i dobro i loše, tako ćeš pobjediti prirodu zaborava koja je svojstvena čovjeku.