NIRHA EFENDIĆ: Fragmenti iz “zaštićene zone”

Bila sam djevojčica od trinaest godina kada je rat počeo. Nisam tada bila svjesna šta se dešava, neću ni kasnije biti sasvim svjesna šta se, zapravo, iza kulisa dešavalo, ali dobro znam, snažno osjećam, svaki svoj dan ispunjen nevoljom na različite načine.

Pometnja viđena očima djeteta i nije tako strašna, najprije bude uzbudljiva, sve dok ne zatrebaju sasvim prosječne stvari na koje su djeca obično sviknuta – ponekad je to druženje s prijateljima prije i poslije škole, a ponekad užina, nešto slatko za nepce. Kada sve to nestane, i umjesto toga nastanu nova pravila koja određuju stariji, osjeti se pritisak kojim upravlja “viša sila”. Nastaje zbunjenost, jer djeca su sviknuta da je najviša sila roditeljska batina.

Gledali smo u oca, moj stariji brat i ja to proljeće 1992, željeli da nam nešto kaže, osjećali njegovu muku koja se prelijevala na nas. Mama je nastojala da nas skloni, nadajući se da neće potrajati, da su “prve dvije nedjelje ključne”. Kakva bizarna nadanja! Ali to je sasvim ljudski, ni danas ne biste vjerovali mnogo drugačije.

Nakon nekoliko mučnih mjeseci počeli smo se navikavati. Uklapati se u nove okolnosti i prihvatati život onakvim kakav jest. Počeli smo se družiti, prepričavati jedni drugima kako je kad i gdje zapucalo; ko šta ima; ko je heroj kakvog smo imali pred očima gledajući, u mirna vremena, akcione holivudske filmove ili čitajući stripove s kultnim junacima Zagor i Mister No.

Odjednom su svi dječaci počeli da imaju istu frizuru, da vežu trake oko glave. Nisu ni djevojčice bile nemaštovite. Njima se uglavnom sviđao taj novi imidž kod dječaka. Nismo ni bili svjesni kako će sve to proći – hm – brzo. Te tri-četiri godine činile su mi se, a i danas mi se čine najdužim u životu. Nisu prošle brzo. Ljeta su bila vrelija, zime studenije. Glad je bila jača od svakog posta, noći su bile mračnije, dani duži od junskih. Putovanje, od jedva pedeset kilometra, misaona imenica. Slobodu nismo mogli zamisliti, nismo znali na šta liči, do te mjere smo izgubili pojam o njoj. Umjesto slobode, zamišljali smo i maštali kako ćemo vratiti prošli život, kako će izgledati susreti s voljenim kad se oni vrate. Čuj, vrate!? Kud i kad? 

Tako je došao dan proglašenja zastićene zone. Olakšanje koje nije dovelo voljene nazad, nego dalo malo šanse ponekome da s prvim konvojima napusti Grad, da ga malo prorijedi. Još nas ima, a ima i nove raje – tako sam se tješila 1993. Malo potom krenula je škola – vratio se život. Zapravo, vratila se simulacija života, ali i to je bilo golemo.

Potom je dan bio kraći; noći svjetlije – osvijetljene sijalicama, koje su različito sijale, ovisno o naponu struje, koja je dolazila iz improviziranih mini hidrocentrala; glad je bila blaža; sloboda kao da se počela pomaljati – još samo da se propnemo i zgrabimo je snažnim šakama, željnim svega. I tako, sve dok ne poče opet pucati: jače, pa još jače, neprestano jače.

Kiša je padala danima, bujica brane razvalila, sijalice su zgasle, škola je stala zbunjena nenadanim obrtom. Sunce je, potom, počelo zemlju pržiti nakon poplava; cijediti vlagu iz ilovače koja se tiskala u naša onemoćala njedra. Tlo je pucalo šarom hrastove kore – kao da ni njemu nije bilo dobro. Nekud smo krenuli. Tamo, plavim šljemovima, onima koji su nam rekli da su došli da nas čuvaju.

Mnogo nas je. Guramo se. Nemamo zraka. Jedni preko drugih, ali još, za malo, jedni pored drugih. Oca sam zadnji put vidjela pred svojom kućom: vrata boje bijelog bora, otac mršav, zagrljaj snažan. Otkucaji visoko. Kaže: “Ne boj se”.

Brata, na mostu, niže. Kaže: “Hajde, ne okreći se!” To je sve. Muk. Dvadeset devet godina gromoglasne tišine.

***

Oca smo našli u sekundarnoj masovnoj grobnici u zelenom Jadru, dvanaest kilometara jugozapadno od Srebrenice. Iskopan je relativno brzo, 1997, ali je identifikacija trajala. Prepoznala sam ga po kopči kaiša koji je često nosio, u proljeće 2002. godine. Ukopali smo ga u jesen, tokom prve kolektivne dženaze i uoči samog zvaničnog otvaranja Memorijalnog centra u Potočarima.

Za brata su nam javili 2009. godine. Identificiran je putem DNK analize, ali postupak se zaključuje tako što najuži preživjeli član “prepozna” posmrtne ostatke. Čekali smo da nam jave da su našli još koju kost. To je uvijek manje bolno nego postupak reasocijacije. Nismo našli više. To što ipak jesmo, pronađeno je u masovnoj grobnici Kamenica kod Zvornika. U Zvorniku je i rođen, u julu 1975. Ukopali smo ga 11. jula 2013.(stav.ba)

akos.ba