Nije dova vreća cementa da iskrivi leđa

Izvjesni B-efendija iz Rogatice u svoje prvo službovanje dobije cijenjeni, stabilni, preozbiljni džemat D, u kojem bi čak na sabahu znalo biti pedesetak ljudi. Prvog sabaha, B polubunovan, još u svijetu snova, na farzima zbrzi sure Kewser i Ihlas, najlakše od najlakšeg, najkraće od najkraćeg, te nakon dove poleti u topli i mekani džennet jorganskog paperja, ali ga zaustavi namrgođeni džematlija Abid: „Imam ti, efendija, nešto reći. Kod nas je običaj da se na sabahu uče nešto duže sure. Tako je uostalom i sunnet.“

Prvo jutro i odmah mu skočiše na žulj. Zna on takve, čuo je o takvima, (mrzi takve), ali upamtit će oni B. Šta će, odluči da im sutra prouči cijeli Ja-Sin na farzima, tri sahife na prvom rekatu, tri na drugom, možda sve izađe na hajr te prestanu dolaziti ovako redovno i masovno. Ponovi taj dan Ja-Sin i sutra pred izlazak Sunca (koje inače tog sabaha nije ni izašlo jer je bilo oblačno jutro savršeno za spavanje) zauči sporo i neatraktivno, ne bi li ih trajno rastjerao. Uživao je misleći kako ih je ne samo nadmudrio već kako pati njihove iznemogle, izhrndale noge. Po završetku namaza, priđe mu džematlija Abid, još uvijek narogušen: „E, to je sabah!“

Taj je Abid bio poznati džematski ters. Sprženo lice bez oblačka smijeha; kučka među obrvama režala je na svijet. Nikad to nije tako izrekao, ali je čitavim životom potvrđivao stav da su samo ahmaci na ovom svijetu sretni. Zagorčavao je život ne samo efendiji već i ostalim plemenitim džematlijama što su u džamiju dolazili da Bogu dževab daju, da padnu na sedždu i olakšaju životne terete, a ne da se bodu i nadlajavaju. O, znao je Abid lanuti u džamiji, “prkno”, “domuze” i slično, u haremu bi ponekad arsenal proširio i na je-i-be, što je bilo, treba biti pošten pa reći, samo u napetim slučajevima besmislenih prepirki oko općenito prevaziđenih pitanja ili u prilikama direktnih provokacija čije je oštrice Abid prepoznavao ma koliko bile zamotane u buket. Tu bi već efendija i mutevelija reagirali: “Nemoj tako, Abide, u džamiji, hajmo napolje!”- prenosimo sa portala stav.ba

Njegovo je gunđanje postalo sastavni dio hutbi na koje nije više niko ni obraćao pažnju zbog poznatog upozorenja da i sugeriranje šutnje narušava potpunost džuma-namaza. A i šta ćeš Abidu išaretiti! Nije bilo hutbe koja bi mu odgovarala, sve su bile ili neprosijane, ili duge, ili kratke, ili preglasne, ili tihe, ili bezbojne, ili mutave, ili tanke, ili ulizivačke, ili ratoborne, ili smušene. Imao je rezervirano mjesto podno minbera i samo bi neiskusni musafiri sjedali tu da isprave kriva leđa na hladnom minberu, a, kada bi stigao Abid, bez riječi bi ih gurkao i pokazivao prstom da miču, uz tihi smijeh ostalih džematlija. Ako bi se musafir previše bunio, krenulo bi ono “domuze”, “prkno” i slično.

Sergije su mu bile bolna tačka. Prosto je smatrao da su prečeste, nema petka da ne išću za nešto. Hajde za džamije (mada bi i njih trebali praviti oni koji su ih i porušili), ali šta će sergija za Haiti, (u kojem mu ga prknu to dođe); šta ćemo mi jade skupljati sergiju za Japan ili Tursku; šta će…? Kada je za vrijeme rata na Kosovu efendija najavio sergiju za pomoć tamošnjim stradalnicima, Abid je trljao koljena i po običaju gunđao: “Hajd bogati, nek’ malo i oni vide šta je rat. Nek im zvekne koja, dobro je to za iman…”

Efendija nastavlja hutbu: “Ko ne može finansijski pomoći, dobro je sjetiti se braće u svojim dovama, zamoliti dragog Allaha da im olakša.” Abid širi ruke: “E, to može.” Pa da, nije dova vreće cementa da iskrivi leđa, ni motika da nabije žulj. A efendija je znao motivirati ljude da daju, tvoje je samo ono što pokloniš, živjeti znači dijeliti i slične neprovjerene parole, upoređivao je džematlije s vrijednim pčelama koje tiho rade donoseći najljepši nektar i pelud u košnicu, a rezultat bude najbolji med. Tu već Abid ne bi mogao izdržati, samo bi zavrtio rukom u zraku: “Aman, mi pčelice, a vi vrcate.”

Za ljude kao što su Abid neki kažu: mržnja, kompleksi, nedostatak seksa, a neki opet: samo zdrav razum, samo iskrenost. Čaršija čuva sjećanje na svoje pitomce što su život straćili u žestokim obračunima, ispravljajući krive drine, lajući na Mjesec, bodući se s rogatijima. Ali sve je to taština. Sada Abid ima preko osamdeset. Sjedi pred džamijom i puši krdžu. Senilan je, obnevidio, ogluhio.

B već odavno nije efendija, došao je novi, mlađi, iz tarikata Smijeh-Od-Uha-Do-Uha. Optimizam mladog efendije prosto je neukusan kao teferička šećerlama. Forsirana veselost ima sve pretpostavke da preraste u tiraniju. Prije samo desetak godina objasnio bi Abid mladom efendiji da je pretjerano cerekanje osobina ahmaka, da nije sreća za pametne ljude, da su samo tevećelije na dunjaluku blažene. Sada, tek odbija obilne dimove prateći ih u tišini kao nešto što ga najviše podsjeća na njegov život.

akos.ba