Never Leave Me: Dirljiv i bolan film Aide Begić o sirijskoj djeci
Aida Begić pripada novoj generaciji bosanskohercegovačkih filmskih režisera i jedna je od rijetkih koja prethodno pripremljeni teren od starijih kolega zvani bh. kinematografija koristi za izgradnju vlastitog stila i autorstva, što su svakako primijetili i renomirani filmski festivali. Ona je još 2001. godine na Filmskom festivalu u Cannesu prikazala svoj kratki debitantski film Prvo smrtno iskustvo u zvaničnoj selekciji “Cinefondation”, a 2008. njen dugometražni prvijenac Snijegosvojio je na ovom festivalu nagradu programa “Sedmica kritike”. Film Djeca stigao je najdalje u Cannesu, te je premijerno prikazan i nagrađen u programu “Poseban pogled”, među filmovima koji donose nešto novo u evropsku i svjetsku kinematografiju.
Negdje u pauzi sakupljanja novca za svoje novo ostvarenje naslova Balada, od kojeg se svakako mnogo očekuje, Begić je iskoristila poziv od međunarodnog humanitarnog udruženja Beşir Derneği sa sjedištem u Turskoj, koje se, između ostalog, bavi i problemom izbjeglica, te je snimila krajnje respektabilno ostvarenje Ne ostavljaj me (Never Leave Me), jesenas premijerno prikazano na Antalya Film Festivalu. Riječ je o filmu u kojem su glavni protagonisti stvarne sirijske izbjeglice koje su, bježeći od sigurne smrti u svojoj zemlji, spas pronašli u drevnom multietničkom gradu Şanlıurfa u Turskoj, čiju šarolikost, nažalost, režiserka ipak ne koristi u dovoljnoj mjeri.
Dječaci Isa, Ahmed, Mautez i djevojčica Tuka sirijska su siročad čiji su roditelji stradali u ratu, a koji su prinuđeni život započeti ispočetka, na tuđoj zemlji i bez ikoga svog. Film započinje na groblju u Siriji, gdje je četrnaestogodišnji Isa Demlakhi pokopao svoju majku, nedugo nakon, kako se kasnije saznaje, pogibije njegovog oca. Nakon što se posljednji grumen zemlje smirio na majčinom grobu, on odluči da sa svojom mlađom sestrom napusti rodnu zemlju, u kojoj više nije u stanju graditi svoj život.
Kako bi stvorila određeni odmak od stvarnosti te zaštitila svoje protagoniste / glumce od ponovnog suočavanja s vlastitom sudbinom, režiserka kreira novi narativ, drugačiji od onoga koji se zaista desio. Ipak, Isaovo skamenjeno i bezizražajno lice s kojeg se ne može mnogo pročitati, osim bjesomučnog skrivanja neizmjerne boli, isto je i u stvarnosti i na filmskom platnu, tako da gledalac od prvih kadrova dešavanja u filmu prihvaća kao jedinu istinu.
Na granici opasanoj čeličnom žicom, za koju se čvrsto drži nekoliko hiljada drugih očajnih ruku, Isa biva razdvojen od sestre te naposljetku završava u malom, kućnom sirotištu za sirijske izbjeglice koje vodi žena imena Doaa (glumica Carole Abboud) kao utjelovljenje univerzalne tople majčinske figure. Životno određen potrebom za beskompromisnom borbenošću, on život u svom novom domu otpočinje sukobom, a zatim oslonac pronalazi u dvojici mlađih dječaka, Mautezu, čiji je san pjevati u reality showu kako bi svojoj majci koja ga je napustila dokazao da je vrijedan ljubavi i pažnje, te Ahmadu, kojem je otac nestao kao vojnik u sirijskom ratu.
Njih trojica uskoro završavaju na ulici, gdje, prodajući maramice, pokušavaju zaraditi nešto novca. Njima se u ovom uličnom poslu pridružuje i četvrti dječak bez identiteta, koji nakon okončanja radnog dana nastavlja svoju potragu za hranom i krovom nad glavom, ali koji najčešće zanoći gladan i promrzao.
Negdje između borbene svakodnevice ovih dječaka, ispunjene neizvješnošću, međusobnim podmetanjem, lopovlukom, lažima, apsolutnom ravnodušnošću prolaznika, ali i naposljetku bratskim prijateljstvom, režiserka ubacuje priču o djevojčici Tuki, koja od lokalnog golubara uporno pokušava kupiti najljepšeg goluba i pustiti ga u spomen na svoju rodnu zemlju, svoju porodicu, svoje sjećanje na slobodu. Upravo puštanjem bijele golubice s krova, “vjerovatno jedine u svijetu koja ne voli da leti”, djevojčica nesvjesno poziva na mir, dok njen novi ljubimac odbijanjem širenja krila svjedoči o bezvoljnosti za njegovo ostvarenje.
Ipak, u slučaju djevojčice Tuke, bijeli golub simbolizira i njen novi početak, te želju da, uprkos tragediji, on bude ispunjen srećom i prosperitetom. Nedostatak dramatičnosti u centralnom sižejnom toku, scenaristkinja i režiserka nadomješta kroz pojedinačne ciljeve likova i dok, npr., Mautez želi nastupiti u televizijskoj emisiji, Tuka kupiti goluba, a Ahmad vidjeti oca, Isa je primoran skupiti novac kako bi otplatio dug (nije otkriveno koji) lokalnom kriminalcu i nasilniku.
Kada je u pitanju dramaturgija filma, Begić se u potpunosti oslanja na francuski “novi talas” i, npr., Truffautovo ostvarenje 400 udaraca (Les Quatre cents coups), u kojem događaji i osjećanja nisu uzročno-posljedično objašnjeni, već su, kao i u životu, raspršeni u vremenu i prostoru te se ostvaruju u datom trenutku. S druge strane, referenca za formu ovog filma jeste savremeni iranski film te ostvarenja Abbāsa Kiyārostamīja i Jafara Panahija koje karakterizira tzv. “tehnički realizam” Andréa Bazina, tj. autentične lokacije, naturščici, prirodno osvjetljenje, te djelomična ili potpuna rekonstrukcija segmenta iz stvarnosti sa stvarnim protagonistima.
Kako bi doprinijela istinitosti sudbina glavnih protagonista, režiserka poseže za amaterskim dokumentarističkim snimcima, kao što je trenutak pogađanja granate u automobil s Isaom, njegovom sestrom i ocem, koji su nasmijani i raspjevani snimali rođendansku poruku te vjerovatno stvarnim predmetima, poput šala Mautezove majke koji on u filmu krišom ljubi. Ovi dramaturški odjeljci služe, zapravo, kao “pauze” Bertolta Brechta, koje u ovom slučaju kod gledalaca razbijaju svaku iluziju da gledaju film, prezentirajući im nešto što se u Siriji dešava gotovo svaki dan, te ih nužno iz privremenog pasivnog prebacuju u aktivno gledalačko stanje (identičan je postupak Begić koristila i u ostvarenju Djeca).
Također, u ovom ostvarenju moguće je prepoznati i određeni utjecaj “novog turskog filma”, čija filmska djela iz krajnje realističnih i naturalističnih životnih priča otkrivaju njihovu poetsku prirodu te tragaju za emocijom i trenutnim čovjekovim osjećanjem. Često je taj čovjek upravo dječak koji pravi prve korake ka odrastanju te porodica (krvna ili stečena) kao najpreciznija slika svijeta u kojem se neizostavno sukobljavaju duhovno i materijalno, tradicionalno i moderno, konzervativno i urbano.
Kao kontrast gotovo u zraku osjetnoj tragičnosti prisutnoj u filmu služe povremeni komični trenuci, poput onoga na kraju, kada Ahmed svom novom bratu Mautezu, nakon njegovog nastupa u realityju, kaže kako im je trebao najaviti da ne zna pjevati, koji u konačnici zaokružuju ovo izrazito dirljivo, životno i bolno filmsko ostvarenje. Uprkos spomenutim stilskim sličnostima i produkcijskim parametrima, film Ne ostavljaj me nije niti francuski, niti iranski, niti turski, već u najvećoj mjeri bosanski, prije svega zbog doze ljubavi, razumijevanja i prepoznavanja unesenih u njegovo stvaranje, a koji opet proizlaze iz apsolutnog poistovjećenja režiserke sa sudbinama svojih likova.
Iako je, dakle, sirijskim i svim ostalim izbjeglicama širom svijeta neophodna materijalna pomoć, oni, kao i svako drugo ljudsko biće, prije svega žude za pogledom u oči i neizgovorenim riječima razumijevanja.
Ovaj je film upravo to.
