“Neplanirana trudnoća” je nešto najbolje što mi se desilo u životu

“Konačno period bez trudnoće, bez dojenja, bez tolike potrebe za mamom. Naša prva prilika da konačno uzmemo malo odmora od djece i odemo na toliko željno iščekivano putovanje u Meksiko koje nam je, oh kako li su divni, platili muževi roditelji”, počela je svoju priču mama Čansi Brusi i njome oduševila brojne čitateljke portala “Your Tango”, prenosi b92.net.

“Tad sam prvi put shvatila tu neobičnu čar kada niste trudne, ne dojite, a djeca su vam već dovoljno velika da mogu prespavati cijelu noć i nemate brige ako će to biti kod nane ili kod kuće.

To je trebalo da bude naše prvo solo putovanje, bez djece, bez obaveza. Čekao nas je ludi odmor udvoje i logično je da smo jedva čekali polazak.

Instinktivno sam se sjetila nedavne posjete svojoj prijateljici koja je tek rodila bebu i sjetila se sebe kako sam sva radosna primila njenu bebicu i uživala u njoj znajući da ću je nakon tih slatkih trenutaka samo vratiti njenoj mami. I nisam pritom osjetila nikakvu želju za bebicama u svojoj skorijoj budućnosti. Ako i tada.

No naravno, kako to obično biva – ostala sam trudna.

Put u Meksiko nije otpao, to smo sebi zaista željeli da priuštimo, ali je na kraju sve ispalo grozno. Koliko god sebi to ne želim da priznam – putovanje je stvarno bilo katastrofalno – em zato što mi sam tri prva mjeseca povraćala i osjećala se grozno, em zbog toga što nas je trudnoća stvarno iznenadila i bilo me zapravo sramota da uopšte priznam ikome da sam trudna. Jednostavno nisam željela to. Nisam željela opet da se posvetim još jednoj bebici, sada kad smo konačno mogli malo da uživamo i u drugim stvarima.

Ali više nije bilo nazad i sada kada je naša mala Sara već s nama moram vam priznati da svaki put kada je pogledam osjetim onaj stari talas krivice. Kako li sam samo mogla biti toliko ljuta i razočarana kada sam zatrudnela s njom? Ljuta i tužna, a ona je toliko slatka, toliko je volim i moram vam priznati – stvarno je nekako drugačije gledam nego svoju prvu djecu. Onu koje smo planirali i tako željno iščekivali.

I nije to drugačije po tome da nju možda volim malo više ili malo manje – ne – to nije u pitanju, ali postoji ta razlika zato što je gledam sa ogromnom dozom zahvalnosti.

Zahvalna sam joj toliko jer je ona ipak tu uprkos tome što nisam bila spremna na nju.

Zahvalna jer je uprkos moji groznim mislima ona tako divna i najvažnije – zdrava.

Zahvalna jer sam dobila ćerku koju definitivno nisam ni planirala ni ispočetka željela, a ona je tako predivan dar.

Zahvalna jer uprkos tome što nam je sada još malo napornije u životu, što taj stres utiče i na naš brak, ali se, vjerujte, svi problemi samo rasplinu kada ugledam taj njen očaravajući osmjeh.

Ona je toliko divna, tako slatka, tako važna u našem životu da ne mogu, a da me sa vremena na vrijeme ne operu ona osjećanja od prije kada je nisam željela, kada sam bila čak i bijesna jer sam ostala trudna. I jednostavno sebi ne mogu pomoći, a da ne osjetim poniznost i zahvalnost prema njoj. Njoj koja nam je donjela još samo malo više ljubavi u naše živote.

I ne znam da li sam to samo ja takva ili je to slučaj sa svim neplaniranim trudnoćama, ali ono što ja osjećam prema njoj nije samo ljubav kakvu osjećam prema ostaloj svojoj djeci. Ne, to je nešto više, nešto veće – zahvalnost što nam je uopšte došla u trenutku u kojem nisam ni znala da mi je toliko potrebna.

Baš zato što nije planirana, što nije bila toliko željena, njeno postojanje vidim kao najbolji dar koji sam mogla da dobijem.

Akos.ba