Uvijek sam mislila da su svi sretniji od mene. Za mene siromaštvo je jedna od najodvratnijih stvari koje mogu zadesiti čovjeka. Nisam mogla spavati noću kada bih otišla raditi kao sluškinja u kući koja je bila kao palača. Gospođa kuće je bila melek a njen jedini sin je bio princ. Beba me je zvala dadiljom. Mislila sam kako neko može biti toliko sretan. Kada bih govorila o našoj nesreći, moj muž bi se uvrijedio te bi mi govorio da ću jednog dana cijeniti život koji imamo. Kao i uvijek, naljutila bih se jako misleći kako mogu imati tako bezvrijedan život.
S velikim interesovanjem pokušavala sam da otkrijem sretni život mog novog poslodavca. Željela sam da saznam o čistoj ljubavi i sreći koju samo novac može podariti. Začudo, vremenom sam počela otkrivati ono što nikada nisam očekivala. Petogodišnji dječak nikada nije sjedio u krilu svoje majke koja se cijelo vrijeme zanimala samo svojim mobilnim telefonom. Kada bi imala minutu, dvije slobodnog vremena obično bi pitala mene šta njen sin radi.
Ni majka ni otac nisu se brinuli za svoje jedino dijete. Ja sam bila cijeli njegov svijet, njegova dadilja. Ja sam bila budna cijele noći kada bi imao temperaturu, jedne noći sam zamolila gospođu da ga uzme kod njih u krevet a ona mi je objasnila da je nezdravo da dijete spava s roditeljima. Ona mi je rekla da siromašni ljudi poput mene nikada ne mogu razumjeti privatnost. Možda je istina, ali ja nikada ne mogu zamisliti da ostavim svog sina samog dok ima groznicu da bi kao imao zdraviji život. Koliko je čudno to bogatstvo!
Dječak je imao igračke iz cijelog svijeta, ali njegov otac je milioner kojeg jedva da jedanput vidi u mjesecu . Otkrila sam koliko je moj sin bogat jer kao jedinu igračku ima svog oca. Moj muž je ‘konj’ našem sinu još od djetinjstva, siromašni ne mogu priuštiti svjetski poznate igračke ali možemo podmetnuti svoja leđa. Gospođa i njen muž nikada ne razgovaraju međusobno, oni sjede u istoj sobi, u dva različita ugla i zanimaju se svojim skupim telefonima. Jednog dana sam otkrila da oboje imaju vanbračne afere.
Kada bi me dječačić zagrlio tokom noći, plakala bih u beznađu. Željela sam da bude sretan, da se smije, željela sam da ne plače zbog mene već zbog svoje majke. Željela sam da se penje na ramena svog oca kao što je to moj sin radio cijelo vrijeme. Ali ne, on to nije mogao. On je i dalje provodio vrijeme među besmislenim skupim igračkama. Nakon šest mjeseci napustila sam taj posao, nisam mogla podnijeti da više idem u tu palaču. Moja jednosobna koliba je milion puta bogatija od takve vrste palače. U mojoj razrušenoj kolibi, mi prolijevamo svoj znoj i krv kako bi se naše dijete nasmijalo, stavljamo ga između nas da spava kako bi se osjećalo sigurno i voljeno. Toliko je zapravo bogato naše siromaštvo.
Keja,
Akaš, Bangladeš
IslamBosna.ba
