Nana Nura Ferhatović služi se pismom starijim od 500 godina
Arebicu je počela učiti 1946. godine kod hodže Ahmeta Muminovića te je za četiri godine savladala pismo koje i nakon 70 godina uspješno čita i piše. Nura Ferhatović kaže kako se u životu najviše služila arebicom i kako je latinicu i ćirilicu naučila iz novina
Piše: Edib KADIĆ
Arebica je specifično bosansko pismo nastalo ulaskom Kraljevine Bosne u osmanlijsko‑islamski kulturni i civilizacijski krug. Na njenim temeljima, u periodu od pet stoljeća, nastaje posebna naporedna pismenost spram bosančice (autentično pismo nastalo u Bosni). Tadašnji Bošnjaci, kojima je islam bio stil i način života, a orijentalni jezici i arapsko pismo neophodni u komunikaciji s cijelim Osmanskim carstvom, kreirali su novo pismo, arebicu, prilagodivši je fonetsko-fonološkom sistemu bosanskog jezika. Na ovom pismu nastaje izuzetno bogata alhamijado književnost. Pretpostavlja se da je najstariji bosanski tekst napisan na arebici Početnica, nastala u doba sultana Mehmeda Fatiha. Bosanski autori od početka 17. stoljeća koriste arebicu za pisanje svojih djela na bosanskom jeziku, međutim, dolaskom Austro-Ugarske, latinica potpuno zamjenjuje arebicu, koja se kod Bošnjaka, posebno u vjerskoj službi, zadržava sve do početka Drugog svjetskog rata, kada je na arebici odštampana i posljednja knjiga (Fikhul Ibadet Muhameda Seida Serdarevića). Nakon toga, arebica je skoro potpuno zaboravljena.
Između Olova i Zavidovića, u selu Čuništa, živi Nura Ferhatović. Ima nepunih 80 godina i arebica je jedino pismo kojim se ona služi. Nura je rođena 1937. godine u selu Glavično, a arebicu je počela učiti 1946. godine kod hodže Ahmeta Muminovića. “Bilo mi je 9 godina kad sam krenula u mejtef. Neću se hvaliti, ali čim je došao, taj hodža me primijetio, kazao mi kako se lijepo vladam i stavio me u prvu klupu. Kad koje dijete nije slušalo, hodža bi ga šipkom išibao po dlanovima. Tako je to prije bilo. Mene, valah, nije nikad. Tu smo išli možda 4 godine u mejtef, pa se on onda razbolio i umro”, prisjeća se nana Nura i kaže da ima tri prijateljice koje su s njom išle u mejtef, međutim, iako su znale lijepo čitati i pisati arebicu, sve su zaboravile zato što nisu redovno čitale i ponavljale. “Ne znaju sad ni mevluda ni Kur’ana. Ja sam stalno to uzimala i devamila, i Kur’an i mevlud, i nisam nikada zaboravila. Imam i unuku koja je išla u medresu, pa i ona umije učit’ u Kur’anu, ali teško ćete naći nekoga ko još arebicu umije čitat’, a kamoli da se njome služi i da na njoj nešto piše”, ističe Nura.
Nana Nura hvali se da ima dobre naočale, ali i da bez njih prilično dobro vidi, pa je posljednjeg ramazana proučila i hatmu. “Pit’o me doktor imam li cvike, rekoh mu da imam. Pita me jesam li hin kupila na pijaci, a ja mu vako kažem: ‘Neću ti lagati, donijela hin je jena jaranica iz Njemačke’, i da vam kažem, dobre cvike”, kroz smijeh će nana Nura.
Želi da čujemo nešto što joj je najmilije da uči i devami: “’Od Allaha koji traži pomoći, neka mevlud Pejgamberu prouči. U Džennetu koji traži hurija, kad se mevlud uči, neka posluša. Promislite, ovaj svijet hoće proć’, na mahšer nam i na sirat valja doć’. Havza piti u Džennetu ko traži, nek u srcu salavate zadrži. Essalatu vesselamu alejke, ja Resulallah.’ To ti je, beli, Gaševića mevlud. Mi u Kur’anu zovemo ustune iznad harfova. Ovaj mevlud je napisan brez ustuna, a ovo pismo zovemo arebica il’ bosančica. Sad nam je u Čuništima u džamiji bio mevlud, imaju trojica hodža. Zovu: ‘Hod’te žene da učite’, mene nako k’o bi postid”, priča nana Nura te nam prouči i prvu stranu sure Ya-Sin iz Kur’ana, kazavši kako je zna cijelu napamet, samo su je godine već stigle pa se ne bi usudila sama učiti. Bilo bi dobro, ističe, kad bi je neko pratio da negdje ne pogriješi, a ona da uči.
Nura Ferhatović 30 godina gasulila je i “otpremala žene na onaj svijet”. Često su je kone i drugarice pitale je li ju strah tog posla, a ona bi im samo rekla: “Vallahi nimalo.” Pitali su je da li zbog tog posla nekad nešto ružno sanja, a ona im kratko odvrati: “Nikad.” Kaže da u to vrijeme u njenom i okolnim selima nije imao ko da umrle žene gasuli, pa se ona prihvatila tog posla: “Dolazila su kola godinama po mene pa sam sva ta sela obilazila i žene otpremala. Sad više ne mogu stajati i nemam kuveta da otpremam žene. Godine su me stigle. Desilo se to, nama k’o doš’o jedan star hodža, Jusuf Muftić mu je bilo ime, ozgor iz Ligatića, i donio mi jenu vreću od mekinja i na njoj mi je pokazao kako ću rezati mrtvačke haljine. I ja sam tako sve od otoga vidjela kako se reže makasama i kako se kroje ćefini.”
Kaže kako se u životu najviše služila arebicom i kako je latinicu i ćirilicu naučila iz novina. Tako je jednom krenula u prodavnicu napisavši spisak stvari koje treba kupiti: “Fino sam sebi napisala na ćage šta trebam kupiti da ne bih šta zaboravila. Pošto sam došla u dućan, uzela sam ono ćage pa počela čitati onom dućandžiji šta mi sve treba, a on je zadugo u ćage gledao, pa u mene, i sve tako. Vidim ja, zabeluho se on, sav se u čudu naš’o, pa mu najposlije kazah da je spisak napisan na arebici ili, kako je to naš efendija nama govorio, na bosančici. Ne bi mu ni tad ništa jasno, samo mi reče da mu je to k’o kakva sura iz musafa, al’ da on ni to ne umije čitati”, priča Nura s ponosom u glasu. Svaku mubarek‑noć zabilježila je u Takvimu. Sa strane bi pisala i bilježila šta je za tu noć lijepo učiti i šta treba klanjati: “Kasnije su djeca to uzimala pa su mi tražili da im to pročitam i prevedem šta sam zabilježila, a ja bih him govorila da nauče arebicu, lakše bi him bilo. U Takvimu sam bilježila i ostale noći i dane koji su bili važni, a i neke druge kojima insan posebno treba pazit’ i treba se tih dana čuvat’. Neima toga više, niko to više ništa i ne pozna i ne pazi, sve se to izgubilo, i vi mladi o tome više ništa i ne znate.”
Neugodno joj je biti besposlena. Pletenje je smiruje. Prisjeća se da je u životu uvijek nešto radila, nekada i teške poslove u polju, a kada ne bi ničega bilo, onda bi učila Kur’an, i tako dan za danom. Priča kako joj je velika želja bila da ide u Gazi Husrev-begovu medresu: “Da su mi mati i babo bogdom prodali jednu zemlju u Glavičnom što je moja majka imala, pa da me pošalju u medresu. Voljela sam ići u medresu u Sarajevo da učim nauke više neg’ išta. Jednom sam bila u Sarajevu đe se prodavala ona roba, odmah pored Begove džamije, kad dođe vakat da se podne klanja. Uzeli smo abdest da klanjamo podne, da uniđemo u Begovu džamiju, kad viču ovi jarani: ‘Hajte, hajte, evo autobusa, da ne zakasnite.’ I ja ne uniđoh u Begovu džamiju, podne kod kuće klanjala, pa mi je i sad žao što nisam u Begovu džamiju unišla.”
Nura Ferhatović tvrdi da svi koji iz Bosne odu, makar se i nikad ne vratili, jedva čekaju da ponovo dođu i da se nadišu bosanske have i napiju bosanske vode. “Bezbeli da se neko i pati, al’ opet je lijepa Bosna. Kažu da ni vode vake niđe nema i da moreš vas dunjaluk obić’ i da ope nećeš vake vode naći. Imam sina u Americi, i svake godine me zove da mu dođem i da budem malo kod njega. Vazda mu isto odgovorim: ‘Ne mogu, kako ću evo?! Ako dođem vama, i kad trebadnem da krenem kući, vi mi ostadoste pa se ne mogu ni od vas rastati, a niđe sem Bosne živjeti ne mogu!’”
