Najveća blagodat na Ahiretu je gledanje u Allahovo lice, a na dunjaluku je osjećaj Allahove blizine

Većina ljudi vjeruje u Boga, Uzvišenog Stvoritelja, a oni, opet, koji ne vjeruju prolaze kroz stanja slabosti, bolesti, starenja i neočekivanih kriza…. U tim stanjima i oni zavape slomljenih srca: “O Gospodaru!”

Koliko je zapravo onih koji osjećaju Božiju blizinu u svojim životima, čak i onda kada formalno obožavaju Allaha, kada su u ibadetu i kada Ga dozivaju?

Allah Sebe opisuje svojstvom blizine, pa tako u Kur’anu veli: ”Mi stvaramo čovjeka i znamo šta mu sve duša njegova haje, jer Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice.” (Kaf, 16.);

”A zašto vi kad duša do guše dopre, i kad vi budete tada gledali, – a Mi smo mu bliži od vas, ali vi ne vidite.” (El-Vaki’a, 83.-85.);

”A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli.” (El-Bekara, 186.);

”Gospodar moj je, zaista, blizu i odaziva se.” (Hud, 61.)

Kada su ashabi povišenim glasovima upućivali dove, Muhammed, s.a.v.s., rekao im je: ”O ljudi, obuzdajte se! Vi ne dozivate ni gluhog ni odsutnog. On je sa vama, On sve čuje i odaziva se.” (Buharija i Muslim)

A u nekim predajama kod imama Muslima, dolazi: ”On vam je bliži nego vratovi deva koje jašete.”

Allah sve čuje, On čuje otkucaje ljudskih srca; On nije odsutan, već je stalno prisutan, kao što dolazi u Kur’anu: ”Nema tajnih razgovora među trojicom, a da On nije četvrti, niti među petoricom a da On nije šesti, ni kad ih je manje ni kad ih je više, a da On nije s njima gdje god oni bili; On će ih na Sudnjem danu obavijestiti o onome što su radili.” (El-Mudžadela, 7.)

Vjerovanje samo po sebi donosi dobro i blagoslov. Međutim, velika je razdaljina između riječi i njihovih značenja i samo je Allah obuhvata Svojim apsolutnim znanjem. A udaljenost između teorijskog vjerovanja i njegove potvrde u životu i uprisutnjenja u srcu, veća je nego razdaljina između nebesa i Zemlje.

Istinsko vjerovanje podrazumijeva da osjećaš da je Allah s tobom prilikom svake tvoje izgovorene riječi, djela i bilo kakvog zanimanja. Na to aludira ajet: ”Što god ti važno činio, i što god iz Kur’ana kazivao, i kakav god vi posao radili, Mi nad vama bdijemo dok god se time zanimate. Gospodaru tvome ništa nije skriveno ni na Zemlji ni na nebu, ni koliko trun jedan, i ne postoji ništa, ni manje ni veće od toga, što nije u Knjizi jasnoj.” (Junus, 61.)

Nema ništa ljepše ni veličanstvenije u životu od toga da osjećaš Allahovu blizinu i prisutnost dok Ga obožavaš, dok si u ibadetu, dok Ga dozivaš u svojim skrušenim dovama i iznosiš Mu svoje brige i svoj bol, jer On je Onaj Kojem ništa skriveno nije.

Uzvišeni je objavio: ”I pouzdaj se u Silnoga i Milostivog, Koji te vidi kada ustaneš

da sa ostalima molitvu obaviš, jer On, doista, sve čuje i sve zna.” (Eš-Šu’ara, 217.-220.); ”A ti strpljivo čekaj presudu Gospodara svoga, Mi tebe i vidimo i štitimo; i veličaj i hvali Gospodara svoga kad ustaješ, i noću Ga veličaj i kad se zvijezde gube.” (Et-Tur, 48.-49.)

Nema ništa veličanstvenije od toga da osjećaš Njegovu blizinu, da je s tobom i da je uz tebe i onda kada se potpuno osamiš, kada ti duša stremi nebeskim visinima, kada se ”pobratimiš” sa stvorenjima koja Ga veličaju i hvale i kada osjećaš da nisi usamljen u kosmosu koji predano robuje i veliča Uzvišenog Stvoritelja.

Nema ništa ljepše od toga da osjetiš prisutnost koja te ne napušta, a ti si lišen snage, pa se kroz taj osjećaj povežeš sa izvorom snage koju niko ne može pobijediti niti može oslabiti, kao što dolazi u ajetu: ”A riječ Naša je davno rečena o robovima Našim, o poslanicima: ‘Oni će biti, doista, potpomognuti i vojska Naša će zacijelo pobijediti!’” (Es-Saffat, 171.-173.) Da osjetiš tu dobrotu, milost, blagostanje, plemenitost, a ti si bio nemaran prema Njemu i noga ti je poskliznula, ili su te tvoje strasti pobijedile i nadjačale, a On te i pored toga čuva, strpljiv je na tvojim grijesima, pruža ti uže nade i ostavlja ti vrata Svoje milosti otvorena, ne bi li se vratio Njemu i zatražio oprost i poželio da budeš na odabranom i uzvišenom stepenu kod Njega, bez obzira na dugotrajnost tvog nemara i stepen tvoga okretanja od Njega, jer Allahova milost je daleko iznad toga da bi je mogao zamisliti i pojmiti.

Nema veće blagodati na Ahiretu od gledanja u Allahovo plemenito lice u Džennetu, a nema veće blagodati na dunjaluku od osjećaja Allahove bliskosti i prisutnosti.

Nema boljeg, plemenitijeg i većeg džihada od truda srca da dokuči i osjeti tu prisutnost, da savlada sve prepreke i odagna brige, da izađe iz stanja unutrašnje stiske, skučenosti i tjeskobe te zakorači u osamu koja znači osjećaj Allahove prisutnost kroz druženje sa Njegovim lijepim imenima i svojstvima savršenstva, kao da nikog nema pored i oko tebe. Trud da se dostigne taj stepen, jeste najbolji, najveći i najkorisniji profit. Zadržavanje srca u stalnoj vjerskoj i imanskoj budnosti je vrlo teško, gotovo nemoguće. Zbog toga je vođa svih znalaca i pobožnjaka, Muhammed, s.a.v.s., o toj prisutnosti rekao: ”Smirenost obuzme moje srce i ja činim istigfar i tražim oprost od Allaha, sto puta na dan.” (Muslim)

U takvom stanju um i mašta ostaju zbunjeni i zapanjeni istovremeno i svaka slika koju ljudski um može zamisliti postaje uzaludna i ništavna i ona nema nikakve veze sa tim veličanstvenim trenutkom. Ljudska mašta, makoliko joj pustio na volju, u takvom stanju ne može zamisliti istinsku i autentičnu sliku, iako je ljudima svojstveno da u misilima, u mašti, stvaraju slike onoga što poznaju, o čemu pišu, čemu su svjedočili, a zatim pokušavaju da to u svojoj mašti uveličaju, zaboravljajući da zamišljaju nešto što je nematerijalno i što svojim umom i maštom ne mogu dokučiti.

Kada je Musa, a.s., nakon što je razgovarao sa Allahom, rekao: ”Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!” (El-A’raf, 143.) Allah mu je odgovorio: ”Ne možeš me vidjeti” – reče – ”ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svome mjestu vidjet ćeš Me!” (El-A’raf, 143.) Nakon toga, Allah se otkrio brdu i sa zemljom ga sravnio, a Musa, a.s., je, gledajući taj prizor, onesvješćen pao. Kad se osvijestio, rekao je: ”Hvaljen neka si! Kajem Ti se, ja sam vjernik prvi!” (El-A’raf, 143.)

Pa šta onda reći o mašti i predodžbi običnih smrtnika, sićušnih i nemoćnih ljudskih umova?

Potpunost vjerovanja (imana) ogleda se u tome da vjernik uspostavi sklad između uma i osjećanja, između uma i intuicije, tako da među njima nema proturječja, udaljenosti i razdvajanja te da je u stanju napraviti jasnu distinkciju između osjećaja Božanske prisutnosti i zamišljanja Uzvišenog Stvoritelja, jer sve što čovjeku na um padne i svaka slika koju stvori i oblikuje njegova mašta, nije istina, nije Allah i odgovor na to je: ”Veličanstven je Gospodar tvoj, Dostojanstveni, i daleko od onoga kako Ga predstavljaju oni!” (Es-Saffat, 180.)

Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova!

Piše: Dr. Selman el-Avde

Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić