Vi ste ovdje
Home > U Fokusu > Najteži bajram u mom životu

Najteži bajram u mom životu

Vjeru nikad nisam shvatao nešto ozbiljno i posebno. Više kao formalnost, nešto što sam naslijedio od od svoga oca, a to je muslimansko ime, selam i otići dva puta godišnje na bajram. Dok moja djeca, njih troje, vjeru su doživljavali drugačije. Bili su ponosni što su muslimani, redovni u mektebu, odlični na vjeronauci. Posebno su se radovali ramazanu, dok je za mene to bio još jedan mjesec glume.

Koliko moja djeca vole vjeru, vidio sam, kad su davali završne ispite za hatmu. Danima su vježbali učenje Kur'ana, da bi se na kraju završilo polaganjem hatmi i na taj način su postali učači Kur'ana.

Moja žena im je uvijek bila podrška, kad je u pitanju pohađanje mekteba, vjeronauke, obavljanje džuma namaza, ja sam bio samo vozač. Kad bi ih dovedi pred mekteb, gledao sam da pobjegnem što prije, kako ne bih sreo efendiju, bilo mi nezgodno ako me upita: “Pa kamo tebe malo među džematlije?“

A mogao sam vala, barem na džumu dolaziti, sa djecom, ali eto, nije se dalo, nije me od malena učilo i jednostavno nisam imao taj osjećaj.

A onda je došao ovaj bajram. Djeca, iako se uživala u teravijama i postu, jedva su ga čekali. To jutro, kao i svakog bajrama, imao sam tremu, nisam znao bajrama klanjati, šta ako načinim grešku!? Sa svojim sinovima sam ušao u džamiju, odisala je čistoćom i ljepotom. Prvo što me je presjeklo, bili su pogledi starih hadžija, u njihovim očima sam vidio poruku: “Evo i njega, od bajrama do bajrama dođe!“ Mislim, bili su u pravu.

Pred samo obavljanje bajrama namaza, molio sam Boga da efendija objasni kako se klanja. Međutim nije! Neki me znoj iznenada oblio. Sa moje desne i lijeve strane, stajali su moji sinovi. Na prvom rekatu, sjećam se da ima više tekbira, ali nisam znao kad dolaze. Bilo me je nešto strah, da ne pogriješim i da se ne osramotim. Vidi ga, pa ni bajrama ne zna klanjati. Trebalo se desiti ono čega sam se i bojao, međutim, moj stariji sin, kao da je znao, kao da je vidio moju zbunjenost, svaki put, stao bi svojom nogom na moju, kako bi mi dao znak da ne griješim.

Nakon bajrama, pogledi su nam se sreli. Tačno me bilo sramota. Pa ja ni bajrama ne znam klanjati. Dok smo se vraćali kući, šutjeli smo. Bože moj, 50 mi je godina, ja ne znam bajrama klanjati, 50 mi je godina, moj sin mi pomaže da klanjam dva rekata bajrama! U šta sam sproveo ove godine, u Boga vjerujem, ponekad Ga se i bojim, ali o svojoj vjeri, ne znam ništa.

Nakon bajramskog ručka, stariji sin, donio mi je ilmihal i stidljivo rekao: “Babo, zajedno ćemo, nije teško!“ Zagrlio sam ga i zaplakao. Nikad nisam osjećao veću radost, to su bila za mene dva bajrama. Svakako, nije bilo teško, nekoliko sura i nekoliko pravila, naučio sam klanjati svih pet namaza.

A moj prvi, samostalni namaz, kojeg sam obavio, bio je akšam. Tek sam tada vidio, koju i kakvu ljepotu sam propustio.

Za Akos.ba piše: Saudin Cokoja

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top