Muslimanske rezolucije iz 1941: Prvi glas protiv fašizma
Godina je 1941, mjesec septembar. Vojničke čizme Hitlerovih SS-ovaca nezaustavljivo gaze Starim kontinentom.
Tačno dvije godine nakon munjevitog pustošenja Poljske, gotovo sve evropske zemlje osjetile su nacističku nemilost. Francuska i regija Beneluksa, zajedno sa Skandinavijom i srednjoevropskim državama na karti su već uveliko markirane kukastim križem.
Ništa bolje nisu prošli ni južni krajevi. Jugoslavija je nakon silovitog bombardovanja i invazije bezuslovno kapitulirala. Kvislinški pokreti prekidaju ilegalno djelovanje i izlaze iz svojih jazbina, dobijajući dio kolača.
Ustaška vlast poslije zvanične uspostave Nezavisne države Hrvatske 10. aprila iste godine započinje realizaciju svog ideološkog programa. Prvi vagoni sa logorašima spremno su dočekani u Jasenovcu i ostalim „sabirnim centrima“, čija se distributivna mreža prostirala sve do zloglasnog Auschwitza.
Istrebljenje Srba, Jevreja, Roma, komunista i ostalih neistomišljenika nametnulo se kao imperativ. Zbog brutalnosti i surovosti, ustaških metoda gnušali su se i sami nacisti.
Tišina o genocidu radi mira u kući
Na istočnoj granici Bosne i Hercegovine četnički pokret krvavom kampanjom etničkog čišćenja nastoji „pročešljati“ Podrinje i Istočnu Hercegovinu od bošnjačkog stanovništva. Bio je to zločin koji je po svim parametrima ispunjavao elemente genocida, no nakon rata prolazi „ispod radara“ novouspostavljenog poretka zarad mira u kući, tako da se o njemu nije smjelo govoriti, a kamoli vjerodostojno ga kvalifikovati.
Uprkos tome, istaknuti bošnjački intelektualci i vjerski prvaci beskompromisno staju u odbranu svojih komšija Srba, Roma, Jevreja i drugih što se nedužni nađoše na fašističkim nišanima. Dolazi do tada neviđenog sinhronizovanog djelovanja, koje će rezultirati donošenjem sedam muslimanskih rezolucija protiv zločina ustaškog režima, premda postoje indicije kako su one bile prisutne u još nekoliko manjih gradova.
Paralele radi, govorimo o periodu kada su u SAD-u još uvijek blagonaklono i potpuno nezainteresovano posmatrali gutanje Evrope u fašističkom plamenu, a mnogim istaknutim nacistima pružali utočište za razvijanje svojih umobolnih projekata.
Upravo u takvoj konstelaciji odnosa javljaju se dokumentovani stavovi jedne etničke grupe. Nijedan drugi narod nije pokazao tako izražen stepen svijesti o saosjećanju sa tragedijom komšija kao što je bošnjački.
Time su Bošnjaci, malobrojna etnija u usporedbi sa velikim nacijama, očitali etičku, moralnu i svaku drugu lekciju o istinskim kozmopolitskim i antifašističkim vrijednostima. Prva rezolucija donesena je 23. septembra 1941. godine u Prijedoru, gradu koji će 50 godina kasnije postati simbolom stradanja bošnjačkog stanovništva i nezapamćene logoraške torture.
Ustaše zlodjela željele pripisati Bošnjacima
Prijedorska rezolucija smatra se pionirskim korakom u pogledu zauzimanja oponentnog stava određene grupacije spram djelovanja vladajućeg autokratskog establišmenta. Prethodila joj je sjednica Skupštine vjersko-prosvjetnog društva „El-Hidaje“ u Sarajevu od 14. avgusta 1941. godine, koja se zbog svog zaključka o protestu protiv ubistava i terora smatra pretečom svih rezolucija.
Pošto su ustaški vojnici tokom masovnih likvidacija po Bosni i Hercegovini pribjegavali korištenju fesova i zloupotrebi muslimanskih imena u međusobnoj komunikaciji ne bi li svoja zlodjela pripisali Bošnjacima, u rezoluciji pod tačkom 6. potpisnici naglašavaju:
„Muslimani kao cjelina odbacuju postupak jednih i drugih neodgovornih lica i odlučno se ograđuju protiv svih nedjela koja im se zlonamjerno pripisuju, da su ih počinili na sugrađanima druge vjere u ovakvim teškim vremenima, pa traže da vojne i civilne vlasti jednako i najstrožije postupaju prema svim prekršiteljima zemaljskih i ljudskih zakona, ma koje vjere bili ti prekršitelji, s tim da nema povlaštenih i podvlaštenih, slobodnih i ugroženih.“
Iz sadržaja rezolucije također se ističe snažna i upečatljiva zaključna poruka: „Spas Bosne leži u slozi i bratstvu, a ne u krvnoj zavadi i mržnji“.
Nakon toga, uslijedilo je donošenje Prijedorska (23. septembar), Sarajevske (12. oktobra), Mostarske (21. oktobra), Banjalučke (12. novembra), Bijeljinske (2. decembra), Tuzlanske (11. decembra) i, na koncu, Zeničke rezolucije (26. maja 1942. godine).
Nije tajna da su mnogi potpisnici njihovih redova završili u logorima, s uručenim otkazima, društveno degradirani i etiketirani. Brutalnost kolaboracionističkog režima nije trpila miješanje u realizaciju zvanične politike.
‘Kloniti se zlodjela u duhu islama’
Naročito je specifično donošenje Sarajevske rezolucije, uzimajući u obzir okolnost da je taj grad predstavljao centar komandovanja i mjesto koncentracije moći najviših ustaških i nacističkih vojnih i civilnih poglavara. Njeni začetnici bili su Mehmed ef. Handžić, istaknuti alim i predsjednik društva „El-Hidaje“, i Kasim ef. Dobrača, njegov odani prijatelj.
Zaključci iz Sarajeva uzdrmali su najviši vojno-politički vrh. Ante Pavelić je jasno zaprijetio da će prije poteći krv sarajevskim ulicama, nego što će se odreći svog programa, a Jure Francetić, ustaški povjerenik za Sarajevo, poručio je da svim potpisnicima slijedi deportacija u logore.
Rezolucija je lično uručena ministru u Vladi NDH Josi Dumandžiću za vrijeme njegove službene posjete Sarajevu, a nakon toga štampana i dalje distribuirana široj javnosti.
Ona u svom tekstu odbacuje kolektivnu odgovornost zbog učešća dijela Bošnjaka u činjenju zločina. Tako, između ostalog, kaže: „Osuđujemo sve one pojedince muslimane, koji su na svoju ruku sa svoje strane napravili bilo kakav ispad i učinili kakvo nasilje. Konstatiramo da su takvo što mogli učiniti samo neodgovorni elementi i neodgojeni pojedinci, čiju ljagu odbijamo od sebe i od svih muslimana. Pozivamo sve muslimane da se u duhu visokih uputa svoje vjere islama i u interesu države, strogo klone svih zlodjela. Molimo državne vlasti da što prije zavedu zakonsku sigurnost u svim krajevima, ne dozvoljavajući da se što bilo učini na svoju ruku, kako ne bi nevini ljudi stradali.“
S druge strane, težina Bijeljinske i Tuzlanske rezolucije leži u činjenici što su donesene svega nekoliko dana nakon pokolja 300 Bošnjaka u selu Koraj podno Majevice 28. novembra 1941. godine od strane pripadnika četničkog pokreta. Takav stepen umne snage i razboritosti zaista zaslužuje spomen kao autentičan primjer humanosti i čovjekoljublja u nadnaravnim situacijama.
‘Muslimani prvi ustali u zaštitu Srba’
Spas obraza, časti i dostojanstva bošnjačkog naroda bio je vodilja istaknutim predvodnicima da svojim potpisima nepokolebljivo osude zvjerske zločine nad nedužnim civilima drugih nacionalnosti. Tako potpisnici Bijeljinske rezolucije ističu da „u našim krajevima možemo i treba da živimo jedni pored drugih i jedni s drugima kao braća koju je zla sudbina i neprijateljska promičba krvno zavadila“.
Objavljivanjem muslimanskih rezolucija izabran je tada skoro pa nezamisliv izazov izlaska iz komforne zone nijemog posmatranja nepravde, krvi i zla, zarad odlučnog suprotstavljanja zločinačkom režimu i jasnog distanciranja čitavog jednog naroda od politike istog.
Koliki je njihov civilizacijski značaj dovoljno govore riječi kralja Petra II Karađorđevića na Petom svesrpskom kongresu održanom u Chicagu 29. juna 1963. godine: „Mi Srbi ne treba da zaboravimo da su u odbranu srpskog življa u Nezavisnoj državi Hrvatskoj od ustaških zločina prvi ustali baš najugledniji muslimani.“
Nažalost, upravo će se većina gradova u kojima su ovi dokumenti doneseni 90-tih naći na meti povampirene ideologije obgrljene težnjom ka ostvarivanju velikosrpskog državnog projekta.
Arkanovo orgijanje Bijeljinom u aprilu 1992. godine, prijedorski kazamati smrti Keraterm, Omarska i Trnopolje, kulturocid nad banjalučkim biserom Ferhadijom i četverogodišnje terorisanje građana Sarajeva zauvijek su obilježili prošlost ovih prostora i stradanje jednog naroda.
Humanost stanuje u svakom od nas
Mehmeda ef. Zahirovića, posljednjeg živog potpisnika Banjalučke rezolucije, historija je posebno iskušala. Prijeratni banjalučki muftija 5. marta 1993. godine prekoputa džamije Ferhadija, čiji je tada glavni imam bio, doživljava ničim izazvan napad, kada pripiti uniformisani mladić prema njemu najprije baca staklenu flašu, a potom razbijeni komad stavlja pod vrat. Spasio se isključivo zahvaljujući ličnoj snalažljivosti i pribranosti neposrednih očevidaca.
Isti onaj čovjek koji je samo pola stoljeća ranije odvažno stao iza sljedećeg zaključka kao jedan od 75 najuglednijih banjalučkih Bošnjaka: „Mi smatramo da se ovakva nasilja ne bi smjela vršiti ni nad najgorima neprijateljima, jer ovo što se kod nas radilo, sumnjamo da bi se mogli naći primjeri u povijesti bilo kojeg naroda.“
Ipak, duh dobrih ljudi što ih sudbina iznjedri u svakom vremenu zla vječno će da bdije, jer humanost nije vezana za jednu adresu, već slobodno putuje i stanuje u svakom od nas, ma kako se zvali.
Muslimanske rezolucije nakon završetka Drugog svjetskog rata nisu našle zaslužno mjesto u literaturi, niti im je jugoslavenska država pridavala značaj. Bile su naprosto odbačene i nepodudarne sa dominantnim narativom o komunistima kao jedinim nosiocima antifašizma.
Stoga danas navedeni akti zavređuju detaljnije proučavanje i učestalo spominjanje, jer lekcije iz prošlosti nedvosmisleno kazuju da nam se sve ono svjesno prešućeno višestruko i s kamatom naplatilo.
