Muslimanke, s hidžabom i bez njega, studentice, učenice, zašto ne dižete glas protiv diskriminacije?
Koliko god je odluka Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) o “nošenju vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama” pravno i političko pitanje, ona je i jedna vrsta osluškivanja pulsa javnosti, koliko je ona uopće zainteresirana za pravo muslimanke i njen hidžab. Ne treba zaboraviti da je hidžab i jedna od “spornih” tačaka i u Sporazumu kojeg treba potpisati Islamska zajednica s državom. Trenutna šutnja brojnih “boraca” za ljudska, posebno za ženska prava, nevladinih organizacija, intelektualaca, pa i muslimanskih koji nisu raščistili sami sa sobom da li je hidžab nečije pravo pa čak i obaveza ili hir, nezavisnih novinara i medija… umnogome govori o sudbini hidžaba u budućnosti, a i o drugim pitanjama iz slobode vjere i uvjerenja. U krajnjem slučaju, nije više pitanje ni prava, već kreiranje ambijenta u kojem će se muslimanka nelagodno osjećati zbog hidžaba te smatrati da je suvišna u sudu, a sutra u kinu, pozorištu itd. To je duševni i mentalni zatvor koji se ovakvim odlukama i šutnjom javnosti i intelektualaca nameće.
Stoga je važno skrenuti pažnju na ovu diskriminaciju, važno je govoriti da je hidžab dio vjere identiteta muslimanke, a ne neko obilježje. Što se muslimana i muslimanki tiče oni nemaju potrebe za vjerskim obilježjima: lančiće s mjesecom i zvijezdom, kaligrafijom ili slično sve u vodu se može baciti. Hidžab nije kao lančić s vjerskim simbolom oko vrata! Također, važno je govoriti da je hidžab, kao i zar, dio ove domovine, njene tradicije i kulture i da kao građani i građanke muslimani i muslimanke imaju pravo na dio kulture i tradicije ove zemlje.
S obzirom da se nema ko drugi punim srcem zauzeti za pravo na hidžab, zapravo za muslimanke, muslimanke s hidžabom moraju po ko zna koji put u ovoj domovini boriti se same za sebe i barem pokušati skrenuti pažnju, dobiti podršku muslimanki koje podržavaju pravo na hidžab, ali ga ne praktikuju, pa i od svih žena bez obzira na vjeru. One su njihove saveznice prije nego prijatelji iz prvih saffova i muški članovi rodbine kojima je, nekima od njih, svaka borba za neka prava žene vrsta feminističkog pokreta.
Stoga, može li neka grupa djevojaka, učenica, studentica pokrenuti akciju Jedan dan s hidžabom u određenoj školi ili domu, da sve djevojke u znak solidarnosti jedan dan nose mahramu, odu s njom u grad, na fakultet i slično? Može li se pokrenuti kampanja da djevojke na Facebooku postave svoje slike s hidžabom? Ili da se napravi posebna Fb stranica da djevojke pošalju svoje fotografije s hidžabom? Mogu li se učenice medrese, studentice i druge djevojke i žene sastati u haremu Begove džamije i fotografisati grupno s porukama za VSTV, ali i cijelu javnost? Može li ijedno udruženje žena ili asocijacija na glavnim trgovima u gradu simbolično podijeliti nekoliko mahrama?
Naravno, mi muslimani treba da svaki dan osjećamo gorčinu stida, jer smo uzeli emanet od Allaha i Poslanika da ćemo žene štiti, boriti se za njihova prava, a kako i da li ga uopšte ispunjavamo? Teško nama!
Piše: Elvedin Subašić
preporod.com
