Muslimanima fali (samo)kritika

Nažalost, među današnjim muslimana malo ima onih koji su svjesni da moraju biti kritični prema svemu i da ne mogu ništa uzeti zdravo za gotovo. Muslimanskom društvu fali dobrih kritičara, zato smo došli u deredžu da svako može raditi ono što želi. Nema umjetničkih kritičara, zato islamska umjetnost na našim prostorima se svela na puku kopiju, a i u nekim segmentima liči više onoj zapadnjačkoj nego islamskoj. Nije sporno kad se pokušava spajati umjetnost i uzeti neke dobre element pa čak i od one zapadnjačke. Mi se nalazimo na razmeđu između zapada i istoka s toga normalno je da se trebamo povezivati, a ne razdvajati; ali po tradiciji  mi ne možemo pobjeći od činjenice da uzdišemo orijent. To treba uvijek isticati kao ono što nas čini posebnima u srcu Evrope. Taj naš orijentalni duh.

Nažalost, naše nove džamije nisu više umjetnički gledano autentične. One su se svele u copy-paste starih ideja ili u nekakvim modernističkim idejama; koje realno ne uklapaju se u naš tradicionalni duh.

Naravno, ne treba pobjeći od modernizacije, pa čak i u arhitekturi; ali mišljenja sam da može se graditi moderna džamija s tradicionalnim ruhom. Ideja je, po meni, da se ne smije ostati na starom, ali se može na starom temelju graditi novo i autentično. Islamska duhovna glazba sve više bježi od svoje matice pa kad bi je slušali bez teksta, vjerojatno ne bi našli puno elementa naše tradicije. Da se razumijemo; nisam protivnik evolucije, pa ni one umjetničke, ali svi umjetnički pravci su imali maticu od koje su nastali, a tu maticu su samo nadograđivali. Naši umjetnici stvaraju bez temelja, u tome je problem. Ali ne bih imali ovakvih problema da ima među nama onih koji bi kritizirali i tako zahvaljujući kritici mi bi znali što je umjetnički gledano vrijedno.

Nažalost, kad netko nekog kritizira, on se u masi oslikava kao da je netko tko mrzi ili zavidi. Takva portretizacija kritičara sprječava i one koje nešto razumiju da kritiziraju, da ne bi došli do linčovanja i etiketiranja etiketama poput mrzitelja i zavidnika. U antičko doba, pa i u zlatno doba islama, znanstvenici su razvijali svoje teorije, a nekad je dolazilo do toga da im se mišljenja sukobljavaju.

Ibn Al-Hejsem se suprotstavio Euklidu, koji je tvrdio da vid djeluje tako što oko emitira zrake svjetlosti, pa mi danas ne učimo da je Euklid manje bitan. Mi učimo i čitamo i o jednom i o drugom, iako je jedan kritizirao drugog. Ibn Al-Hejsem nije umanjio značaj Euklida kritikom, dapače on je njemu pridao još veću važnost. Znanost ne trpi emocije, ona žudi samo za čistim razumom.

Muslimani su previše emotivni, što naravno nije pogrešno ako je umjereno. No, naša emotivnost je dovela do toga da čak ne možemo prihvatiti istinu  kad se ona sukobljava s našim emocijama. Umjetnost mora biti podložna da udovolji očima i ušima a ne trendovima.

Kad bi mi kao muslimani razvili instituciju kritike, ne samo u navedenima poljima, već u svim spektrima našeg životnog djelovanja mislim da bi došlo do općeg napretka našeg islamskog shvaćanja. Islam ne bi bio puki skup pravila do kojih držimo samo kad nam je potrebno već bi postao način života. Isto onako kako je, vjerujem, njegova osnovna misija.

P.S.

Želim da se ovo shvati kao kritika, a ne kao mržnja i zavist; pa zato bih htio da budem kritiziran

Piše: Kadriju Amr

Akos.ba