Muftija Grabus: Bošnjaci imaju izazov da Sarajevo razvijaju kao svoj politički, duhovni, intelektualni i kulturni centar

Poštovani muftija, kada smo posljednji put razgovarali za Preporod, u vrijeme dok ste bili ljubljanski muftija počeli smo pitanjem šta znači biti muftija u Sloveniji. S obzirom na to da ste skoro dvije godine sarajevski muftija – šta znači biti muftija u Sarajevu?

– To znači pripadati duboko ukorijenjenoj zajednici. Sarajevo je, prema historijskim podacima, već 1517. godine imalo muftiju, što znači da ta tradicija traje više od pet stoljeća. Biti muftija u Sarajevu znači biti unutar jedne autentične zajednice koja je svoje islamsko-evropsko iskustvo uspjela pretvoriti u specifični kontekst i postoje velike razlike u odnosu na to šta znači biti muftija u Sloveniji. Ovdje imamo učene ljude i najvažnije institucije Islamske zajednice; administrativne, obrazovne. Imamo tradiciju, etabliranu zajednicu vjernika, imamo džemat koji već stoljećima njeguje islamske vrijednosti, za razliku od konteksta u kojem sam ranije djelovao i u kojem smo se morali, najprije, sami artikulirati, definirati i boriti za svoje mjesto pod suncem.

Sarajevsko muftijstvo ima specifičnu poziciju, s obzirom da je u Sarajevu i sjedište Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Ima li to svoje prednosti u odnosu na druga muftijstva?

Grabus: S obzirom na historiju ovog muftijstva koje je između dva svjetska rata bilo ukinuto, pa je vraćeno 1993. s novim Ustavom Islamske zajednice, područja koja pripadaju Sarajevu nisu zadobila neku vrstu zajedničkog emocionalnog identiteta ili pripadnosti pa je zbog toga bilo malo teže organizirati neke stvari. Kada govorimo o administrativnoj poziciji Sarajevskog muftijstva, to je vjerovatno jedino muftijstvo koje u odnosu na druga muftijstva nema potpun vlastiti identitet, imajući u vidu da se na području Sarajeva nalazi više naših institucija koje imaju svoje samostalne programe. Držim da bi trebalo razmišljati o nekom koordinacionom tijelu za saradnju između Rijaseta, Muftijstva i Medžlisa Islamske zajednice Sarajevo. Tako bi naš rad bio efikasniji, mogli bismo uraditi puno projekata. Iako imamo velike potencijale, “tapkamo” u mjestu što nije dobro ni za nas, ni za djelovanje viših organa IZ jer otvara vrata prebacivanju odgovornosti.

Šta biste kazali da su ključni izazovi u širem kontekstu, s kojima se muslimani Bosne i Hercegovine suočavaju i šta vi činite kao dio struktura Islamske zajednice kako bi se s njima lakše nosili?

– Izazovi s kojima se mi kao muslimani suočavamo u kontekstu promijenjenog društvenog djelovanja u BiH se odnose na raslojenost i fragmentiranost državnog sistema. Mi smo se tridesetak godina bavili određenim pitanjima redefiniranja našeg identiteta i djelovanja Islamske zajednice te suočavanja s različitim idejama koje su nam se sručile na glavu. Ako pogledate literaturu i knjige kojima smo se bavili do 1990. godine i literaturu koju imamo u periodu od ‘91. i ‘92. godine do danas, vidjet ćete da je to potpuno drugačiji kontekst. Po prvi put u povijesti Sarajevo je postalo glavni grad nezavisne države Bosne i Hercegovine. Glavni grad ne smije upadati u zamke da bude marginalizirano, i uvjetno kazano rubno mjesto.

Mi kao IZ i kao muslimani, kao Bošnjaci u cjelini, imamo izazov tu da Sarajevo razvijamo kao svoj ne samo politički, nego i duhovni, intelektualni i kulturni centar. Bez tog centra jedan narod ne može funkcionisati. Ovdje ima puno, kako sam primijetio, neke vrste natjecateljskog duha da se nekim rubnim gradovima u BiH da prioritet u odnosu na ono što jeste Sarajevo. Ta jedna često negativna, ja bih rekao i percepcija glavnog grada unutar našeg naroda nije dobra dugoročno za razvoj bošnjačkog bića. Ne bi trebalo ovdje praviti neki konflikt između bilo kojih dijelova BiH. Moramo tražiti neku vrstu sinteze i pokušaja da pronađemo najbolje moguće rješenje za naše vrijeme u odnosu između Sarajeva i svih drugih gradova u BiH.

Sarajevo je bilo i ostat će inkluzivno, to je priroda velikih gradova. Prirodno je da se u Sarajevu događaju najvažnije stvari jer to je centar i državnih i svih drugih ustanova. Što se tiče nekih segmenata i neusklađenosti određenih sistema kao što je zdravstveni sistem u odnosu na druge kantone koji su u nadležnosti državnih instanci – to su problemi koji se tu moraju i rješavati.

Da se vratimo i izazovima druge vrste.

– Da. Počeli smo govoriti o njima. Ti izazovi su, između ostalog, kod nas bili dugo godina. Poslije 11. septembra, neposredno poslije agresije na BiH, svjetska politička struktura se počela mijenjati. Ona se i danas nije uspostavila na način na koji smo bili navikli u jednom periodu kada su pedesetak godina trajali odnosi bipolarne podjele svijeta. Unutar te promjene

Imamo situaciju da imam živi svoje radno vrijeme, naprimjer obavi teraviju i mora biti u džamiji do kasno navečer. On ujutro mora biti i na sabahu, a već ima mekteb u 10 sati u subotu i nedjelju. Kada imam vidi koliko je posao administracije IZ ili vjeroučitelja u tom smislu potpuno drugačije uređen i da djeluje izvan tog njima namijenjenog sistema – to može biti demotivirajuće. Trebalo bi otvoriti razgovor o faktorima koji su na to utjecali, ali se mora imati u vidu kako mi prvi put imamo toliku administraciju koja je potrebna u novim uvjetima, ali najveći tereti su ostali tamo gdje su bili ranije – na imamskom pozivu strukture i političkih odnosa u svijetu i mi smo kao muslimani bili izloženi različitim vrstama iskustava i iskušenja. Najprije mi jesmo Evropljani, ali s obzirom na taj teret koji se na svjetskoj globalnoj ravni bio pokrenuo o islamskom pitanju, mi smo nekako navikli da se svi bavimo globalnim pitanjima. Pogledajte neke naše tekstove, knjige, istupe vjerskih dostojanstvenika. Ako pratite tu literaturu, mi smo se bavili pitanjima koja jesu važna na globalnom nivou, ali su teško bila razumljiva unutar našeg bh. konteksta. Ta pitanja su za eksperte. Otkako je Bosna i Hercegovina stekla nezavisnost, Sarajevo je postalo centar u koji je zbog poslova, diplomatskih predstavništava i novih okolnosti, stiglo mnogo ljudi iz različitih zemalja svijeta. Suočavamo se s tim da su otvoreni novi centri, kulturni centri i škole, nastao je novi nevladin sektor koji se bavi navedenim pitanjima. Unutar bosanskohercegovačkog iskustva velike nacije su otvorile svoje centre: arapske, iranske, turske, francuske, njemačke, američke i tako dalje. To je za nas novo iskustvo.

Mi se nismo ranije morali s tim suočavati i sada mnoga ta pitanja koja su važna teško se prelamaju preko našeg bosanskohercegovačkog identiteta. Zato je Sarajevo specifično, jer to se uglavnom događa u Sarajevu. Ne događa se tako izraženo u nekim drugim, manjim sredinama. Dalje, kada usporedite nove teme našeg doba, evo baš papa je neki dan govorio o toj novoj ideologiji promjene spola kao jednom od pitanja koje je on nazvao novim tipom kolonijalizma, postajemo svjesni izazova i za teološke, etičke, pravne i političke eksperte.

Sada imamo pitanje kako uopće govoriti u našem kontekstu o tim dilemama koje evo sada otvaramo i u obrazovnom smislu, javnom diskursu i kao vjernici smo po prvi puta pred iskušenjem kako nastupati prema temama koje nam nisu bile poznate. Eto to su neka velika pitanja.

Kako će se u tom smislu profilirati institucije IZ. Postoje li pitanja koja su u tom smislu urgentna i u kojem smjeru se krećemo?

– Postoje pitanja koja smo već i ranije otvarali, ali su i dalje i aktuelna i važna, kao što je ono koje se tiče našeg vjerskog govora i toga kako u javnom kontekstu govoriti o islamu. Očigledno je to pitanje koje je uvijek aktuelno i koje se stalno mora redefinirati kako ne bismo upadali u te zamke koje nam postavljaju različiti centri moći, a kojima je cilj naša diskreditacija. To je jedno od urgentnih pitanja kojima se ustvari kontuinirano moramo baviti. Drugo je pitanje obrazovnog sistema. Mi se danas suočavamo s činjenicom da najveći broj mladih ljudi, odličnih učenika ne želi više, pogotovo kada završe medrese, nastaviti studije islamskih nauka na našim fakultetima koji su primarno osnovani da razvijaju i sačuvaju našu duhovnu, vjersku i kulturnu tradiciju. O budućim generacijama muškaraca i žena koji će biti u službi našem narodu mora se već danas misliti, kako bismo osigurali da će najbolji iz naših škola biti u misiji Islamske zajednice.

O tim pitanjima se moramo očitovati. I o njima moramo stalno razgovarati jer urgentno je pitanje kako i kakvi ćemo biti prisutni unutar našeg naroda. Jedan od odsjeka koji je potpuno doživio krah na FIN-u je odsjek za imame, tačnije Studijski program za imame, hatibe i muallime. Kada vidite koliko trenutno ima studenata na tom odsjeku, to ne samo da je urgentno pitanje, nego je to pitanje nad kojim se svi mi kao i Islamska zajednica moramo zamisliti i vidjeti zašto nam taj odsjek uopće ne funkcioniše.

(Cijeli intervju čitajte u štampanom izdanju Preporoda)