Moja umra

Iz daleka sam ugledala munare džamije Allahovog Poslanika, a.s. i tek shvatila gdje sam došla. Mnogo tuđih fotografija, prepričavanja, oduševljenja sam čula dotad, ali nikad nisam u svoj punini uspjela doživjeti to šta drugi prepričavaju. Gledajući tako, emocije su me preplavile. Jesam li ja to zaista u Medini? Srce je lupalo i suze same kapale. Prvi namaz u Medini je bio sabah namaz. Mnoštvo je svijeta, svi žure u džamiju. Nisam uspjela ući u džamiju, ali sam bila u haremu. Lagani povjetarac i mir…

Dan za danom, namaz za namazom, dova. Izgubila sam osjećaj za vrijeme, sve sam planirala između namaza, računajući da dovoljno rano uđem u džamiju da bih stigla da se smjestim i dovim, učim Kur’an, klanjam nafile jer je svaki namaz u toj džamiji hiljadu puta vrijedniji nego u nekoj drugoj. Htjela sam iskoristiti vrijeme. Sjedeći tako u haremu ili u džamiji upoznala sam žene iz Jordana, Pakistana, Malezije, Omana, Saudije, Uzbekistana, Iraka, Turske, Kosova – sve one izaslanici, gosti koji su krenuli na put da obave umru. Najviše sam se radovala kad čujem nekog da govori bosanski, onda se obavezno javim da vidim odakle su, kad su došli, do kad ostaju. Za mene su često mislili da sam iz Turske ili Pakistana, neki od njih sa sjetom požele dobrodošlicu kad čuju da sam iz Bosne, drugi pak i ne znaju gdje je ta Bosna. Svi smo tako različiti, ali smo svi došli s istim ciljem. Da se odazovemo Allahovom pozivu i obiđemo Njegovu kuću. I nebitno odakle smo, kad stanemo u safove i padnemo na sedždu svakome od nas, bili bogati ili siromasi, siti ili gladni naša stopala i čelo su u istoj ravni i svi se ponizno spuštamo pred Bogom da bismo poslije jedni druge mogli ravnopravno gledati kad završimo, svjesni da se glava jedino pred Bogom spušta.

Boravak u Medini je prošao ugodno i nedjeljom smo krenuli put Meke da obavimo umru. Spremili smo se, zanijetili i tek kasno navečer stigli u Meku. Kako je tek tada srce lupalo. Prvi susret s Kabom – dova se tad ne odbija. Iako sam spremala dove koje ću učiti, najviše sam vjerovala onom instinktu, da će me Allah nadahnuti šta  da dovim u tom trenutku. I zaista je tako bilo, jedna duboka želja je isplivala i prvi prvom susretu sam upravo za to dovila. Kaba je neopisivo lijepa i to će reći svako ko je doživio da je vidi. Lijepa u svojoj jednostavnosti, eleganciji i dostojanstvenosti. Privlači pogled nenametljivo, ali dominantno. Ja je se nisam mogla nagledati. Ništa jednostavnije, a ljepše u životu nisam vidjela. Poslije tavafa, slijedio je saj, hodanje između dva brežuljka. U tom momentu sam shvatila kako je Allah učinio da ovi ibadeti kretnje, pokreta budu obavezni za vjernike do Sudnjeg dana, a vežu se za pokret jedne majke koja je tražila vodu svom djetetu i spremnost na žrtvu jednog oca, koji je zbog te spremnosti stekao titulu Božijeg prijatelja i počastvovan da izgradi kuću koju će ljudi obilaziti do kraja svijeta. Nakon što sam obavila umru, ostali dani su kao i u Medini bili planirani između namaza. Ipak, Meka je bila drugačija od Medine. Svaki namaz u Meki je sto hiljada puta vrijedniji nego u drugoj džamiji, a čitava Meka je harem pa gdje god da se zadesimo i klanjamo, kao da klanjamo u džamiji. Neopisiva energija je u Meki, žurba, mnoštvo ljudi, kao u Medini i još više.

Pokušala sam doći do hadžerul esveda, ali nisam uspjela. U tom momentu sam se sjetila hadisa “Allahov Poslanik, s.a.v.s., je pogledao u Kabu i rekao: – Čast tebi sveta kućo. Ti si veličanstvena i veličanstvena je tvoja svetost, ali je svetost i čast vjernika kod Allaha veća od tvoje svetosti. Allah je tebe učinio svetom iz jednog razloga a kod vjernika je troje učinio svetim: njegov život, njegov imetak i da se o njemu ima lijepo mišljenje.”

Shvatila sam da nema smisla da priđem kamenu, ako će me pritom neko povrijediti, jer ljudi su zaista snažni i mnogi nepažljivi pa se nadam da ću, kad me Allah počasti da sljedeći put odem uspjeti dodirnuti i poljubiti kamen, ali bez da me iko povrijedi ili da ja nekog povrijedim.

Poseban doživljaj su mi  bili namazi na kojima imam naglas uči. Ajeti iz sure Fatiha: uputi nas na pravi put – put dostojanstveni, uspravljeni, kad odjeknu haremom i kad hiljade ljudi na kraju te predivne dove kaže amin su zaista momenti koje ne mogu riječima dovoljno opisati. Namaz po namaz, dan po dan i došlo je vrijeme da se ide kući. Tuga što se ostavlja jedno takvo veličanstveno mjesto, a s druge strane nostalgija za domom i porodicom vuče nazad. Uspomene su neizbrisive, osjećaji, energija, spoznaje, dove i nade su ostali sa mnom. Prvi put me Bejtullahu odvela radoznalost, želja da se odazovem pozivu, da se Gospodaru kojem nema ravnog odazovem a svaki naredni put će me odvesti čežnja. Čežnja za izvorom ove ljepote koja se zove islam.

Piše: Melisa Žigonja- Peljto

Akos.ba