Književni kutak

Moja prva ramazanska sjećanja

            Još jedan ramazan ispraćamo iz ljeta, a ja volim ljeto – ono kada cijela priroda, sve što očima možemo pregledati postaje prijatna odaja u kojoj se možemo ugodno odmoriti i boraviti. Od jednog ljeta počelo je i moje pamćenje i računanje djetinjstva. I prvi ramazan kojeg se sjećam bio je u ljeto, ali ono poodmaklo, kad dozrijavaju smokve i od tada povezujem iftar sa smokvama

Koliko to dječije poimanje stvari ponekad ostavlja snažan utisak na naše pomćenje, da i dan-danas kada se spomene iftar pomislim na smokvu, to blagoslovljeno voće kojim se, Uzvišeni, Gospodar kune u Svojoj Plemenitoj Knjizi: “We-t-tini we-z-zejtūn… Tako mi smokve i masline…” (Kur’an) kao da ima značenje iftara! Ne sjećam se da su se smokve baš toliko jele za vrijeme iftara, ali sve što je lijepo čuvalo se za ramazana pa tako i slatki plodovi najboljih sorti smokava ostavljali su se za iftar, jer ramazan je najodabraniji godišnji gost, a iftar najblagoslovljenija sofra! Smokve su se nudile kao cjelovit nimet, slučajnim prolaznicima, onima koje bi iftar zatekao na putu do kuće. One su se nosile i kada bi se u prediftarsko vrijeme imao obaviti neki prečan posao, a nije se bilo sigurno da će se na vrijeme stići kući na iftar. Ti prvi ramazani  kojih se sjećam vezani su za mjestu gdje su živjeli roditelji moje majke, moji dedo i nena, koji su u potpunosti prakticirali svoju vjeru kao i sva moja familija! Mi djeca tražili smo od njih da nas bude na sehure, katkad bi nam obećali,  a ponekad govorili kao je to za nas još rano, jer noći su bile kratke,  a dani dugi i vrući. Mi to sigurno, u tom ranom djetinjstvu, ne bismo mogli izdražati, mada smo uveliko maštali o svom postu. Jednostavno taj ramazanski ambijent u muslimanskim mahalama djelovao je izazovno, tako da smo jedva čekali da dođemo u taj period kad ćemo moći ispunjavati tu vjersku dužnost!

 Svoju draž za ramazanom blažili smo posmatrajući radnje postača, starijih, a posebno onih koji su po godinama bili najbliži nama! Protagonisti moga djetinjstva, ljeta i ramazana u njima bile su djevojčice, djevojke od 17, 18 pa i koju godinu više. Kad god smo to mogli, pratili smo ih u stopu, sve sto su radile, govorile, pomno smo “bilježili” u svoje memorije i ostavljali kao inspiraciju za svoje prilike kad sutra “stupimo na scenu” života! Mada ni one nisu radile glavne i velike poslove u svojim porodicama, ali su nekako u svim trenutcima bile pri ruci svojim majkama, nenama… pogotovo u ramazanu! Sjećam se kako bi mutile patišpanju, mijesile hurmašice, oblikovale breskvice; pripremale svježu salatu; – a često su znale i ispržiti  uštipke za iftara – i to vani, na otvorenom, u crnoj velikoj tavi, mahsuz namijenjenoj za takve prilike;

 I to je ostalo u posebnoj “sehari” moga ramazanskog sjećanja! Nakon što bi obavile sve pripreme za iftar uzele bi nekoliko zrelih smokava, ili kavadu (sočni naziv paradajza kako su ga zvali naše dede i nene) uz komadić friškog hljeba i pošle na skaline ponad sela, da sačekaju krupnu stoku sa ispaše; bolje je bilo sačekati je nego ići po nju, jer bi mogla po povratku svratiti u tuđe usjeve i oštetiti tek složene plaste sijena!

 Djevojke bi išle polahko, odmjerenim koracima; razgovarale bi tiho, melodično, o temama koje su priličile njihovim godinama, ponašale su se tako kao da su stalno pod nekom prismotrom, a one su tu da ramazane, svoju mladost, život predstave na najljepsi način! Sa skalina bi se munara mjesne džamije vidjela kao na dlanu i kada bi se upalili kandilji, koji bi blještali u suton poput najsjajnijih zvijezda u sred vedre noći, junakinje moga djetinjstva bi uzele iftare sa svojih dlanova i na čistom i svježem zraku, uz ptičiji poj i šum Veleške gore, završile bi svoj dnevni post! Nije me vakat počastio takvim iftarom, ali mogu zamisliti koliko je svaki taj zalogaj imao slasti – i koliko imanske iskrenosti je bilo u takvim djelima Time bi izvršile obavezu prema Uzvišenom Allahu, a s druge strane ispunile poslušnost prema roditeljima! Ovakva djela koja ne moramo cijeniti ni posebnim ni velikim dotiču srž naših osjećaja, kada umjesto riječi odgovaramo suzama isto tako iskrenim koje propuštaju samo mehka srca, a riječi i kada bi se mogle izgovoriti u tim trenutcima ne bi vjerodostojno prenijele stanje naše unutrašnjosti!

Sve što bi propustili ramazanski dani upotpunile bi to njegove noći. I u tim seoskim mahalama u vakat našeg djetinjstva ramazanske noći su bile posebno oživljene! Pored teravih namaza u mektebima su se događali i ramazanski susreti, druženja, predavanja za odrasle, preslušavanje mektepskog gradiva, Kur’ana…

To su bili doživljaji vrijedni trajnog pamćenja! Ta mala mjesta imala su i svoje autoritete, ugledne ljude pred kojima smo, mi djeca, od stida saginjali glavu dok bi se selamili sa njima prilikom dnevnih susreta! I čestite žene, naše majke, nene, sestre, čiji su se životi odvijali iza zastora, ali ne zastora kao fizičke prepreke, već zastora dostojanstva, poštenja, poštovanja, uvažavanje… I nama djeci je tada bilo posebno zanimljivo pogledati malo iza tog “zastora” , da vidimo kako to one žive sa svojim porodicama, kako uče i odgajaju svoju djecu, kako “pospremaju svoje življenje”, isto kao što je i danas trend ” zaviriti” u živote “slavnih” i uglednih ličnosti iz različitih sfera društvenog života! I onda kada bi došle ramazanske noći sva ta lica bi se okupila na jednom mjestu, jedinstvena, jednaka, bliska.., zračila bi istim nurom – ramazanskim! Njihovi pogledi su bili posebno darežljivi osmijesima, srca plemenitim osjećajima, a riječi nadahnute blagošću! Mektepske prostorije bi bile prepune džematlija različitog uzrasta i starosne dobi.

A prilikom odabranih noći: Bedra i Kadra, kada bi se priređivali posebni programi, i mektepski hodnik bi bio prestrt ćilimima i ispunjen do kraja. Taj skromni mektepski prostor u ramazanu bi bio prostrana oaza duhovnog smiraja i utočišta! Tu smo i mi djeca za učešće u programu i učenje, i sve ono pozitivno što bi uradili dobivali svoje hedije, a te hedije su bile ono čuveno: aferim – i mašaAllah, što je bilo značajno i cijenjeno poput zlatne, srebrne i bronzane medalje, zbog čega nismo žalili svoj trud i vrijeme odvojeno od dječije igre i zabave!

        Te uspomene imaju poseban lezet u našem sjećanju – i kad bih mogla sve što je dobro i lijepo uradila bih to u djetinjstvu i u ramazanu, jer to nas nadahnjuje kroz cijeli život, pozitivnom i produktivnom snagom.

Piše: Razija Maksumić

Akos.ba

Povezani članci

Back to top button