Vi ste ovdje
Home > U Fokusu > Mladosti naša, ramazan nam dolazi! Osjetiš li milosti povjetarac?

Mladosti naša, ramazan nam dolazi! Osjetiš li milosti povjetarac?

Dolazak još jednog mjeseca ramazana podsjeti me na bojaznu misao da vrijeme isuviše brzo prolazi. Po ramazanima počinjem da brojim godine, i kao da svaka prethodna završava s njim, kao da je ovaj milostivi mjesec potvrda kraja jedne životne etape početka nove. Pokušavajući da oćutim minulu godinu, uputih svoja razmišljanja ka samom aspektu posta, ovim vrelim danima koji predstoje i koji su milošću obdareni, a čiju milost vide samo oni koji su zahvalni Uzvišenom, koji u svemu vide Njegov znak.

Radeći posao „vjerskog službenika“, spontano i neplanirano saznajem pogubne, poražavajuće riječi od naših dragih muslimana, kojima je post izuzetna poteškoća obzirom da pada u najvrelijim danima u godini, pa se zbog te činjenice unaprijed boje za svoje zdravlje. Strahuju od dehidracije i gladi, do granice da su već unaprijed odredili od kojih bolesti će da obole njihova krhka tijela ukoliko budu postili, i tako u sebi poništavaju sve one ljepote koje post sa sobom donosi, bez mogućnosti da mu se iskreno raduju. A oni koji ne osjećaju radost u čekanju, pa ni tokom ovoga mjeseca, do kojih ne dopre povjetarac Allahove samilosti, zaista treba da dovedu u pitanje svoje vjerovanje.

Posebno me zanimalo kakav stav o postu ima naša omladina, učenici srednjih škola, studenti, općenito naša muslimanska mladost. Našu muslimansku omladinu, podložnu dominantnoj kulturi, muzici, utjecaju društva, čeka težak i nimalo lagan zadatak borbe sa svojim egom (nefsom), konačnog identificiranja sa svojom vjerom koja će da određuje njihovu budućnost. Psihosomatski strahovi i nerealna opravdanja prilikom izbjegavanja izvršavanja vjerskih obreda postali su svakodnevna rutina svih muslimana današnjice, ali omladina ima šansu da se odupre i da izabere siguran put, zbog toga je zadatak svih teologa, vjerskih znalaca, vjerskih službenika, da što više prošire polje svojih djelatnosti na omladinu kojoj je pomoć više nego neophodna.

Jedan od problema današnjeg poimanja vjere jeste u nepisanoj podjeli stvari na; svakodnevne (profanei materijalne), i vjerske (ibadetske). Ovosvjetske su; odlazak na posao, pisanje ispita, druženje s prijateljima, vožnja auta i slično, a vjerske su odlazak u džamiju, davanje sadake, nazivanje selama, odlazak na vjersku pouku, namaz, post, te većina današnjih muslimana ne vidi apsolutnu nikakvu povezanost između ova dva načina življenja. Ova podjela je neodrživa i realno nepostojeća, jer Allah dž.š. obećava nagradu (sevab) za svako dobro učinjeno djelo, i kaznu za loše. Pa kako onda nakon ovakvog poretka stvari možemo učinjeno dijeliti na ovosjetsko i ibadetsko, kada Allah kaže da je ibadet (robovanje Njemu), činiti sve ono što On voli, pa čak je osmijeh ibadet, hodanje do posla je ibadet, sam rad je ibadet. Prema ovoj podjeli Allah dž.š. vrednuje samo naše namaze, naš post, sadaku, odlazak u džamiju, a sve ostale stvari su dio svakodnevne borbe za preživljavanjem, koje nemaju veze sa našom vjerom. Ako želimo pomoći našoj omladini, ovo je prva stvar koju im moramo razjasniti kako ne bismo dopustili njihovo potpuno profanizirinje dunjaluka i život protkat pukim materijalizmom.

Kako muslimanska omladina provodi ove dane milosti u našem turbolentnom vremenu? Nesumnjivo da je mnogo onih koji su s ozarenošću iščekivali post, radujući se milosti koju Allah spušta u danima ramazana i bereketu koju osjeti baš svako ko vjeruje u Jednog Jedinog. Na drugoj strani, brojni su mladi kojima ramazanski post ne predstavlja nikakvu promjenu u svakodnevnoj rutini, iako se odazivaju na muslimanska imena, ali do njihovog srca još uvijek nije spuštena uputa Svevišnjeg o strahopoštovanju zbog izostavljanja ovog trećeg islamskog šarta. Za njih naše dove ne smiju biti presušne, takvi najviše zaslužuju da ih spominjemo kada podignemo ruke, da molimo za njihovu skoriju Uputu.

Našoj omladini trebaju neke druge perspektive ibadeta, dugačiji kanali kojima ćemo doprijeti do njihovih srca, a da se opet ne osjete drugačijim, izopćenim iz ovoga svijeta interneta, facebook statusa, da budu uz rame sa ostalima mladim ljudima u dunjalučkim stvarima, ali duhovno da su mnogo uzdignutiji, jer njihov cilj ne smije biti zadovoljenje želja na ovom svijetu, nego zadovoljenjenje Onoga koji nas je stvorio i učinio odgovornim da istinu islama čuvamo i prenosimo na potomke i naredne generacije.

Mladi ljudi se najviše boje onih prvih dana posta, u njima vide strah od neuspjeha, ali kada bi znali da odmah nakon prvih dana dolazi olakšanje i bereket, uspješno bi prepostili cijeli mjesec ramazan.

“Čovjek u prvim danima posta može osjećati glavobolju, slabost, nervozu i neraspoloženje, zato što se tijelo oslobađa taloga iz tkiva, čijim topljenjem nastaju otrovi koji odlaze u krv prije nego što se izbace iz tijela. Na tom putu otrovi prolaze kroz organe poput mozga, krvi i nerava, što dovodi do ovih kratkotrajnih pojava. Nakon tri do četiri dana posta počinju se trošiti rezerve bjelančevina i masnoća iz tijela. To se osobito može osjetiti po zadahu i mirisu tjelesnih izlučevina (znoj). Nakon trećeg dana posta mnogo je lakše podnijeti glad jer tijelo počinje izlučivati endorfin koji ublažuje bol i podiže raspoloženje. Drugi stupanj posta (3. do 7. dan) uključuje čišćenje sluzi, masnoća, odumrlih stanica i drugih toksina koji lakše izlaze iz sistema. Gotovo svako ko posti osjeća se isto – nakon prva dva dana ne osjeća glad i ima više energije.

 

Naučne studije pokazale su da jedan dan posta iz tijela otklanja ostatke deset dana. Poslanik Muhammed, s.a.v.s., direktno nam ukazuje da „onaj ko posti ramazan i iza njega šest dana mjeseca ševvala, bit de nagrađen kao da je postio cijelu godinu.“ Nauka je dokazala da onaj ko isposti trideset i šest dana u godini, uklanja iz svog tijela otrove koji se nagomilaju tokom cijele godine.” (Tekst preuzet iz knjige: “…MJESEC RAMAZANA POČINJE… – vodič kroz islamski post”, Grupa autora, Izdavač: Tugra, Sarajevo, 2009.)

Nekada su naša djeca počinjala postiti od malehna, neki čak od trećeg ili četvrtog razreda osnovne škole, započinjajući sa dva, pet ili sedam dana. (Tako je i danas u mnogim slučajevima) Kako bi rasli i broj dana bi se povećavao, i to je jedna od zaboravljenih tradicija u našim kućama kojoj treba da se vratimo. Roditelji ne bi smjeli da štede svoju djecu uskraćujući im post, jer ne žele da im djeca „gladuju“, nego ih što više od malehna vezivati za ovaj prelijepi i blagodatni ibadet. U tinejdžerskoj dobi, mladi ljudi koji žele da praktikuju svoju vjeru uglavnom bivaju ismijavani od druge djece na svojevrstan način, što ponekad ima podršku nastavnika i profesora u školama. Na taj način se djeca uče da se srame svoga identiteta, svoje vjere, te u kasnijim godinama bivaju izgubljena i zbunjena u svojevrsnoj masi ideologija, vjerovanja, kultura koje se nameću iza svakog ćoška. Vjerovatno je ovdje najveća odgovornost roditelja i učitelja, kao najvažnijih odgajatelja u našem psihofizičkom razvoju.

Mladi ljudi moraju rano da izgrade svoj identitet na zdravim vjerskim osnovama, da s ponosom mogu reći naglas da poste i da u tome ni oni, niti okolina ne osjete nikakvu nelagodu. To je prije svega ona besprijekorna sloboda vjeroispovijesti, u kojoj se svako osjeća posebnim zbog onoga što jeste i poštuje druge kulture i tradicije.

Zdravstveni aspekti posta su brojni i njima moramo podučavati našu omladinu. Hipokrat je prije toliko stoljeća postom liječio gotovo sve bolesti, a stara kineska medicina je cjelokupna zasnovana na postu.

Mladi se nerijetko pozivaju na humanost i društveni rad. Post je idealna prilika da se jednom u godini stave u kožu onih koji nemaju, da osjete patnju drugoga kako bi mogli da je prepoznaju, te da kroz svoje aktivnosti pomognu one kojima je pomoć neophodna. Poslanik, a.s. je često govorio da se čovjek ne smije žalostiti na svoju sudbinu, jer u teškim momentima treba da gleda na one koji su u težoj situaciji i da zahvaljuje Bogu na onome što ima. Ramazan je idealna prilika da osjetimo glad i žeđ miliona djece u svijetu, da se sjetimo kako dnevno od žeđi podlegne oko 5000 osoba, a duplo više od gladi, da osjetimo njihovu bol, da pustimo suzu kada za iftar vidimo pun stol, dok možda u našoj neposrednoj blizini neko nema čime da utoli teško gladovanje, subhanallah.

U razgovoru sa svojom prijateljicom o navikama današnje omladine, slučajno saznadoh kako je prije samo nekoliko mjeseci u studentskom domu pokrenula neke vjerske aktivnosti sa djevojkama. Na početku ih je bilo pet, da bi se broj svaki dan povećavao. Vrlo brzo su savladale arapsko pismo, nekoliko ih se i pokrilo, a te aktivnosti su postale njihovo duhovno utočište. Navedoh ovaj primjer jer sam i sama shvatila da našoj omladini treba neko za kime će se povesti, neko kome će da vjeruju, ko će da ih vodi ka čistoj stazi. Njihove mlade duše su krhke i nježne, ali jako podložne, i u tome nema ništa pogrešno obzirom da je Allah odredio mladalački period najosjetljivijim.

Post i namaz su naš put ka duhovnim utočištima, naše sedžde su najiskrenija uzdizanja, naša vjera mora da bude naš ponos u ovom vremenu turbolencija. Ukoliko se ne oslonimo i ne pouzdamo u Onog koji je stvorio beskrajni svemir, nećemo naći mira ni nakon svih položenih ispita, osvojenih diploma i medalja, jer čovjekova potreba za smislom, sve ovosvjetske uspjehe će da poništi samo jednom mišlju. Zbog ove istine, muslimanska omladina nema razloga za strah sve dok se drži osnovnih istina svoje vjere.

 

Ramadan šerif mubarek olsun!

Šejla Mujić Kevrić

Livno, 2014.

Akos.bA
 

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top