Mlad sam i ponosno kažem – islam je moj način života

Ajet u kojem Allah dž.š. obećava da neće promijeniti stanje jednog naroda dok taj narod ne promijeni sebe, vrlo je živ i znakovit za današnje vrijeme u kojem se nalaze svi narodi i svi uzrasti. Nekada ga uzmemo zdravo za gotovo, posebno ako ga slušamo na nekim od redovnih dersova, obzirom da se muderrisi iskreno trude da ga jako često spomenu, svjesni prilika i okolnosti u koje smo se doveli u ovim teškim vremenima. Međutim, dok insan ne zastane nad svakom mišlju koja se nalazi u Kur’anu, nad svakim blagoslovljenim hadisom koji je izgovorio Sejjid svijeta, naš Miljenik, a.s., neće osjetiti ljepotu smisla i spoznaje koja stidljivo, ali sa radošću teži da bude otkrivena.

Kako ćemo mi muslimani, posebni omladinci na čijim kičmama stoji sudbina budućnosti islama, prihvatiti ovo obećanje Uzvišenog Allaha, dž.š., koji nam neće pomoći dok ne pomognemo sami sebi? Razmišljajući o rješenju ove dileme, odlučih se da promislim o hadisima i tumačenjima kur’anskih ajeta koji govore o ovom sadržaju, u nastojanju da sebi olakšam ulogu nosioca bajraka islama, kao predstavnika mlade skupine muslimana. 

U današnjem dobu, kada je teško ubrati zasluge za svoj trud, potrebno je imati strpljenja i raditi sve u ime Allaha, jer nam On obećava u svojoj Knjizi da će svaki naš trud biti viđen i nagrađen. Omladinci nerijetko žele instant uspjeh, i nemaju sabura da čekaju, pri tome ulažući minimum svoga talenta i truda, što je pogrešno u samoj osnovici. Islam nas podstiče na rad i tome poklanja veliku pažnju, stoga niko od nas nema pravo da očekuje mnogo ukoliko ne ulaže dovoljno da ostvari svoje ciljeve. Kako naš individualni uspjeh neće doći onda kada mi to budemo željeli, nego kao rezultat mukotrpnog rada i truda, tako ni uspjeh muslimanske globalne zajednice se neće dogoditi preko noći. Zbog ovako logički ustrojenog poretka od Allaha datog, muslimanska omladina mora na sebe preuzeti odgovornost da budu promjena koju želimo vidjeti u svijetu, jer su mladi muslimani zaista nosioci ljepše budućnosti.

Mnogi mladi tokom svoga studija ne rade ni trećinu obaveza koje studij nalaže, stoga ne uspiju izgraditi vlastiti osjećaj odgovornosti, niti imaju afinitet da rade nešto čime bi usavršili svoj studijski odabir. A ako Allah ne pomogne mladima, sudbina muslimana bila bi težak teret već izmorenim starijim generacijama. Stoga, mladi ljudi treba da svoje živote podrede promjeni, a da bi to uspjeli prvo moraju da budu odgovorni i samosvjesni.

Da će Allahova pomoć doći, iz iskustva znamo, ali Njegova mudrost i providnost se događa samo onda kada budu ispunjeni uvjeti. Čitajući povod objavljivanja sure El-Kafirun, a zatim i samu suru i njezino značenje shvatila sam u kakvom je stanju današnja muslimanska omladina i šta je potrebno da bi izašli iz takvog stanja. 

Kada je Muhammed a.s. počeo sa javnim pozivanjem u islam, počele su i nevolje i nedaće prvih muslimana. Međutim, zbog svoje iskrene vjere, uvijek su bili u milosti Stvoritelja, pa su izdržali i najveće pritiske mušrika Mekke. Nakon što mušrici vidješe da se broj sljedbenika islama povećava, i da njihov fizički napor da to spriječe ne daje rezultate, odlučili su se za psihički napad. Grupa mušrika predlaže Sultanu svih svjetova da on i njegovi sljedbenici jedno vrijeme obožavaju njihove bogove, a oni će zauzvrat isto toliko obožavati Allaha, dž.š. Kao rezultat tog gnusnog prijedloga, Uzvišeni objavljuje suru El-Kafirun, u kojoj stoji:

„Reci:“O vi koji ne vjerujete,
Ja se neću klanjati onima kojima se vi klanjate,
Niti ćete se vi klanjati Onome kome se ja klanjam,
Ja se nisam klanjao onima kojima ste se vi klanjali,
A i vi se niste klanjali Onome kome se ja klanjam,
Vama – vaša vjera, a meni – moja!.“

Sam prijevod ove sure dovoljan je mladim muslimanima da konačno shvate da je vjera kojom su počašćeni, vjera u kojoj su milošću Božijom rođeni, najljepši dar, najvrjedniji emanet s kojim treba da žive. 

Naša vjera je naš identitet, naše određenje, naš ponos i naša najbliža žila kucavica. Druge smo dužni da poštujemo, da o njima učimo i s njima da živimo, da dijelimo s njima životna iskustva, da im pomažemo u nedaćama, ali ne da i budemo što i drugi. Danas je sve pogrešno. Mladi ljudi nemaju listu prioriteta, nisu naučeni da cijene svoje nego tuđe, nisu sposobni da brane svoju vjeru od neumornih neprijatelja islama i muslimana, nego se radije priklanjaju ili spuštaju svoje stidljive poglede pred napadima i ismijavanjima. 

Istina je da ni nas drugi neće poštovati dok god mi sami ne vidimo vrijednost u onome što čini osnovu našeg identiteta, a to je blagoslovljena vjera islam. 

Sve dok muslimani ne nauče sebe i svoju djecu da grade sapoštovanje na temeljima vjere koja je neprolazna i neodvojiva od svakodnevnog života, sve dok ne osjete ljepotu i ponos zbog onoga što jesu, sigurno je da Allah neće ukazati svoj Rahmet ni poslati pomoć takvom narodu.

Nerijetko se mladi smiju na račun vjere, znanje o vjeri im je najmanje važno i svemu drugom daju prioritet u svojim životima, jer ne osjećaju nikakvu povezanost sa snagom islama, iako im se vjera nadaje i nameće u raznim oblicima. Razlog je samo jedan, i to nam govori spomenuta kur’anska sura. Neće muslimanska omladina osjetiti pomoć Allahovu, sve dok znaju više o specifikacijama posljednjeg iphona, nego ajeta iz Kur’ana, sve dok znaju nabrojati više fudbalskih igrača nego ashaba Božijeg Poslanika, sve dok mlada muslimanka zarad kahve sa prijateljicom koja ne posti žrtvuje i svoj ramazanski dan, jer ne želi da bude prozvana „zaostalom“. Mnogo je svijetlih primjera koji se ne uklapaju u ovu priču, koji svojom svjetlošću zastiru našu planetu i čine je još uvijek ugodnim mjestom za življenje, ali ipak ne tako sjajnom da sakrije tamne kutke. Omladinci kojima je vjera njihova prva odrednica se ne smiju kolebati pod pritiscima neprijatelja vjere, jer takvi nemaju nijednog realnog argumenta protiv, nego u mladoj snazi u čijim grudima kuca vjerničko srce vide samo prijetnju svakoraznom razvratu i naopakim stvarima koje karakterišu našu stvarnost.

Piše: Šejla Mujić

Akos.bA