Mekka – iz tame k svjetlu

Vrijeme je tame, pred samu zoru. Tama je posvuda. Kipovi se nalaze oko građevine Ka’be u Mekki. Žrtvenici kraj tih kipova još su krvavi od žrtava prinesenih na tome mjestu, grobovi žive zakopane ženske djece u pustinjskom pijesku još su svježi. Ti grobovi kriju osjećaj sramote očeva koji ih ubiše.

U dubokoj tami toga društva svjetlo jednoga čovjeka je sijalo. Nazvali su ga El Emin – Pošteni, Pravedni. Njegovo je ponašanje bilo drugačije, nije uživao u onome u čemu su oni uživali, nije radio ono što su oni radili. On se pitao…

Pitao se odakle tolika nepravda u društvu, zašto žene nemaju prava, zašto su slabi potlačeni, zašto je samo ekonomska moć donosila prednost? Udaljavao se od atmosfere takvoga društva, tražio je odgovore u razmišljanju. Razmišljao je o rješenjima, udaljen od društva, onako kako su to ljudi činili u povijesti – samoća je uvijek davala priliku za razmišljanje. Samoća je donosila odgovore i ispunjavala nadom. Takav je bio četrdesetogodišnji Muhammed ibn Abdullah, pouzdanik mekkanskoga društva. Bez oca je ostao prije negoli se rodio, majka mu je umrla kad je imao šest godina, a od voljenoga i uglednoga djeda, koji je umro kada je imao osam godina, preuzeo ga je amidža Ebu Talib. Izgrađen kroz teškoće, ugled je stekao poštenjem i mirnoćom, a oženio se u dobi od 25 godina i to Hatidžom bint Huvejlid.

Žudio je za pravdom, htio je društvo građeno na vrlinama. Njegova draga Hatidža bila mu je podrška. Ona je bila uspješna trgovkinja koja je prepoznala poštenje u svome zaposleniku Muhammedu i ponudila mu brak, iako je bila starija od njega. U bračnome životu razumjela je njegove nemire. Kako je uobičavao, hranio je siromahe na svome putu prema pećini izvan Mekke u kojoj je provodio vrijeme u mjesecu ramazanu. Promišljao je o stvaranju i nestanku. Nemir ga je ispunjavao, društvene vrijednosti oko njega nestajale su pod plaštom materijalnoga bogatstva. Kipovi su mu, kao nekakva nejasna predstava viših bića, bili daleki i neprihvatljivi. Znao je da postoji Allah u kojega vjeruje i njegov narod, nazivali su Ga Stvoriteljem svega, ali što dalje? Život ima veći smisao, ali nije znao kojim putem krenuti.

وَوَجَدَكَ ضَالًّا فَهَدَى

„Našao te (Gospodar u takvom stanju) da si izgubljen bio, pa te uputio.“ (Ed Duha, 93:7)

Piše: Senad Hevešević

Akos.ba