Majke Srebrenice: “Još mu glavu nisam ukopala, još čekam da pronađu sina”

Srebrenica / Visoko / Bratunac – 9. juli 2025.

Jučer je iz Visokog ispraćena tužna kolona s posmrtnim ostacima sedam žrtava genocida u Srebrenici, koje će 11. jula naći konačan smiraj u Potočarima. Među prisutnima, kao i svake godine, bile su i majke koje još uvijek tragaju za svojim najmilijima — one koje uprkos godinama i bolu ne odustaju.

Jedna od njih je Ramiza Hurdić, majka iz Srebrenice koja je i ovog puta došla na ispraćaj, noseći teret tuge i nepokolebljive odlučnosti.

“Dvaput sam kopala sina, još mu glavu nisam ukopala,” rekla je sa suzama u očima. “Nećemo odustati. Tražimo istinu – da se zna ko je ubio našu djecu. Pravda će pobijediti, a mi ćemo se boriti do kraja. Bosna je naša.”

Ramiza u genocidu nije izgubila samo jednog sina. Za istinu i pravdu bori se u ime 32 člana svoje porodice, uključujući sinove i supruga. Njena priča je priča hiljada srebreničkih majki koje se svake godine okupljaju da bi sjećanje živjelo — i da bi se zločin nikada ne zaboravi.

U selu Biljača, nadomak Bratunca, u tišini i samoći živi još jedna majka – Beguna Salihović. Već 30 godina traži posmrtne ostatke svog sina Džemaila, koji je imao samo 21 godinu kada je ubijen tokom pokušaja bijega kroz šumu u julu 1995. godine.

“Ni kost nismo pronašli,” tiho priča. “Samo da ga ukopam, da proučim Fatihu, da znam da je tu, među svojima.”

Begunin sin je nestao kod Buljima, tokom kolone smrti. Posljednji put ga je vidio zet, s kojim je krenuo iz Srebrenice. Nakon jednog napada, Džemail se odvojio da potraži rođake — i nikada se nije vratio.

Beguna je u ratu izgubila i muža Džemala, čije je tijelo pronađeno i ukopano. Njihov sin Džemail nikada nije upoznao svoju kćerku Dženanu, rođenu nekoliko sedmica nakon njegovog nestanka.

“Rodila se da imam uspomenu na svoje dijete,” kaže kroz suze. “Sve bih dala da mogu naći njegove ostatke.”

Iako sama, Beguna se vratila u svoju kuću 1999. godine. Ne zbog sigurnosti, ne zbog udobnosti, već zbog čekanja.

“Volim kad je Bajram, kad avlija miriše na halvu i baklavu. Čekam ih kao da će sutra svi doći. Ovdje sam rodila djecu i ovdje ih čekam.”

Dok posmrtni ostaci još uvijek bivaju ekshumirani, identifikovani i ukopavani, hiljade roditelja i dalje traži djecu. Ramiza i Beguna nisu izuzeci — one su srce i glas istine koja se ne može ušutkati. Njihova priča podsjeća: genocid nije završio 1995. – on traje u svakom danu iščekivanja, u svakom grobu koji još nije otkopan, i u svakom djetetu koje nije dočekalo da odraste.

📌 Srebrenica se pamti – zbog njih, i zbog svih koji još čekaju.
Akos.ba