Ljubica Berak: Kada bi zatrebalo opet bi stala na branik odbrane BiH VIDEO

Za sebe kaže kako je časni, dostojanstven i ponosni pripadnik Armije BiH punih četiri godine. Ali, u porodici Berak u redove Armije BiH nije stupila samo Ljubica, nego i maloljetni sin Đorđe tada sa 15 i po godina.

“Đorđe je imao put koji je bio usmjeren ka muzičkom obrazovanju, tačnije violini. Ali, 6. aprila 1992. godine Đorđe je violinu zamijenio puškom stupajući u redove tadašnje Teritorijalna odbrana BiH. Uključio se u odbranu, a pošto je bio maloljetan suprug je potpisao. Ostao je Đorđe do kraja 1995. godine u Armiji BiH. On je demobilisan i tek tada je krenuo na put muzičkog obrazovanja”, priča Ljubica, navodeći kako je Đorđe tri puta u toku rata bio ranjen.

– Borba uz svoj i za svoj narod- 

No, uz Ljubicu i Đorđa, veliku ratnu ulogu imao je i njen suprug Spaso koji je radio pri RTV BiH.  Spaso je, inače, tvorac ratnog programa.

“Kada pravim rezime ratnog zbivanja i mog sudjelovanja u ratu mogu reći da su naši umjetnici, a puno ih je ostalo u Sarajevu, svi su se dali u odbranu domovine preko pjesme. Pokazalo se da je pjesma takva snaga da je maltene jača bila od puške. Sasvim neopravdano bačena neki su pokušali da bace ljagu na Hanku Paldum zbog njene ratne uloge i ne samo nju nego na komplet našu profesiju, koja je sveta. Kao umjetnici dali su se u akciju da rade i pjevaju Zekerijah Đezić, Zehra Deović, Beba Selimović, Hanka Paldum, Rizo Hamidović, Sejo Pitić, Vesna Hadžić, Omer Livnjak, Subhija Šehović, Nedžad Esadović… Esadović se dao i kao kompozitor. Napisao je melodiju ‘Zastava sa šest ljiljana’… Bit će mi žao, ako ću nekoga izostaviti. Ogromna snaga je bila. Svi smo bili u prvim redovima, od bebe koja je tek rođena. I ona je dala svoj doprinos”, kaže Ljubica.

U prvim trenucima rata u BiH je veli, bila malo ljuta na neke svoje kolege koji su otišli odmah na početku.

“Onda sam razmišljala, pa postoje ljudi koji se plaše. Plaše se i to je jače od njih. I ne treba ih osuđivati. Premda bi nama svima bilo daleko lakše, inače, ne samo umjetnicima, nego narodu BiH da su maksimalno ljudi ostali, da budu to, da suosjećaju. Jer, teška su vremena bila”, prisjeća se Ljubica.

Kako kako joj je pokojni suprug Spaso imao tri i po godine kada je otjeran u logor kod Siska u naručje majke sa dvije sestre. Pune četiri godine, je tada, u Drugom svjetskom ratu, kaže Ljubica bio u logoru.

“Kada je krenuo ovaj posljednji nesretni rat u BiH, rekao je pa za Boga miloga zar ću morati da se i sa ovim ratom suočim. Ja sam samo ovaj rat osjetila. Ali, ne daj Bože da bude potrebno, opet da budem u situaciji da branim identitet naroda BiH, a najviše se branio bošnjački narod jer posljednji rat u BiH je bio čisti napad na taj narod da se uništi, postupila bi isto. Jer, BiH je satkana od sva tri naroda. I ovako bolesna dala bi se, ako bi to opet zatrebalo u redove za odbranu BiH. Jer, dok je u meni daha, iole snage, ja smatram da ja moram da se borim sa ovim narodom. Meni je lijepo sa ovim narodom i Bošnjacima, pravoslavcima, katolicima. Meni je lijepo sa njima. Buduće generacije neka se ne uspavaju. Uvijek neka budu spremni za ne daj Bože. Ako dođe do bilo kakvog belaja i oni treba da se uključe u tu odbranu”, poručuje Ljubica.

Spremnost na odbranu BiH i sada kao i te 1992. godine treba, kaže Ljubica Berak, da bude u svim Bosancima i Hercegovcima.

A, Ljubica se te 1992. godine u samom početku rata u BiH stavila u funkciju pripadnika Armije BiH preko Umjetničke čete.

Kako bi pojačali ulogu i djelovanje Spaso i Ljubica su osnovali i Sarajevsku ratnu estradu (SAREST). Htjeli su, kaže Ljubica i na taj način, pošto je bilo ograničenja prezentacije posredstvom RTV BiH, jer nije bilo električne energije uvijek, da imjau više vremena i mogućnosti za djelovanje.

“Željeli smo da kolege pjevače i muzičare da ih angažujemo kako bi manje razmišljali o opasnosti. Umjetnički direktor SAREST-a postao je Spaso, a svi su pjevači koji su ostali u Sarajevu kao što su Zekerijah Đezić, Sejo Pitić, Zehra Deović, Beba Selimović uključili. Jedno po jedno smo tražili po skloništima, napuštenim kućama. Teško je bilo. Nije bilo telefona. Sin Đorđe je na sebe preuzeo ulogu, kada nije na liniji, pa je obavještavao kada je koncert. Išli smo po ratištima, mjestima koja su bila dostupna. Održavali smo humanitarne koncerte”, navodi Ljubica.

– Dirljiva poruka Desanke majke Čede Domuza u Tarčinu-  

Ekskluzivno za Anadolu Agency Ljubica Berak prisjetila se teških momenata u vrijeme obilaska terena tokom rata u BiH, odnosno onoga sa čim se sve susretala. Znala je kaže dnevno pješačiti i po 30 kilometara u vojnoj uniformi Armije BiH, dok su joj čizme često, znale biti natopljene i vlastitom krvlju zbog rana i žuljeva od hodanja.

Sjeća se da je teško bilo u Tarčinu. Napravili su im, kaže, improvizovanu bina, odnosno neki kamion postavili kao pozornica. Pred sobom je tada, priča Ljubica Berak, ugledala poljanu punu naroda.

“Posebno, a što mi je bilo jako teško, netom prije izlaska na scenu, vidjela sam mnoštvo naroda koji drži skoro praznu kesu u ruci. U njoj su bili lični dokumenti, jer nabrzinu su oni morali napustiti svoje domove. Šta je neko mogao spasiti, osim neku fotografiju iz djetinjstva sebe, svoje djece ili svoje vjenčanje, lične karte… Nisam razmišljala o materijalnoj strani nikada. Materijalna strana nije došla u moje misli”, kaže Ljubica.

Kada je izašla na scenu doživjela je, veli nešto posebno, kada je zapjevala pjesmu ”Odoh i ja majko Bosnu braniti, ako poginem nemoj me žaliti”.

“Onda je meni u zagrljaj priletila Desanka, majka Čede Domuza, vuka sa Igmana koji je poginuo braneći BiH među prvima. Inače, Čedin sin Teo je podizao našu zastavu BiH na Igmanu kada smo ga oslobodili.

Zagrlila me i zapjevala sa mnom tu pjesmu. Ona je rekla, poručila okupljenim majkama: Ne žalite sinove da idu u borbu da brane BiH. Ja sam svog jedinog sina, dobro su mi se njene riječi urezale u sjećanje, Čedu dala za odbranu. Poginuo je, ne žalim. To je majka Desa Domuz rekla. A, njen brat je došao sa druge, neprijateljske strane i zapalio njenu kuću jer je Čedo otišao u odbranu pri Armiji BiH. Tada mi je rekla Hanka Paldum: Bubo draga ja nisam znala gdje se nalazim, kada si ti to pjevala. To su teški trenuci, a i jaki. Čovjeka snaže”, kaže Ljubica.

Sjeća se Ljubica i dešavanja u  Gornjem Rahiću te 1993. kada su išli na turneju koja je bila jako teška i koja je trajala dva i po mjeseca.

“Sve se svodilo na prolazak miniram terenom kroz dijelove BiH. Mogao je neko vrlo lako da glavu izgubi. Ali, samo smo dragog Boga imali kao čuvara. Čuvao nas je od toga zla i izdržali smo. Čekajući da nam se agregat osposobi, jer nije bilo struje, u Gornjem Rahiću, mi smo šetali oko Doma. Bilo je puno izbjeglica. U jednom momentu, šetala sam sa dr. Nedretom Mujkanovićem koji je dao veliki doprinos za zbrinjavanje ranjenika vezano za Srebrenicu i njegovom drugaricom, kada mi je prišla jedna nana. U jednom momentu nana se odjednom zapravo našla preda mnom, uhvatila me za mišice, gleda me u oči, a ja u časnoj uniformi Armije BiH, i kaže: Ljubice sine, otkud ti? Kako si izašla iz pakla Sarajeva. A, ja kažem: nano pomoću trikova. Taj njen pogled, ta njena sreća što me je vidjela, a onda i ta ustreptalost i ta briga kako ću se ja vratiti svojoj kući, te njene riječi imaju višestruko značenje”, prisjeća se Ljubica.

Kaže kako su obilazili i ratne bolnice. Tako su te 1993. godine došli u Ratnu bolnicu Fojnica.

“Tu su bili totalni invalidi, nemaju očiju, nemaju ruku, nemaju nogu… To je bilo stravično. Perica Simonović je bio u ekipi, i on je uzeo harmoniku i zasvirao. Koliko je to snažno kod ljudi, kada je zasvirao, čuo se glas, hoćemo li ljudi poigrati. Neko je od tih ranjenih to rekao. Vidite koliko muzika ima uticaja na ljudsko biće, na njegovu duševno stanje”, kaže Ljubica.

– Numera ”Baščaršijo ranjena” hrabrila i ljude i borce- 

Rat je uticao da Ljubica Berak kao dugogodišnji interpretator od 1968., te ratne 1992. se nađe i u ulozi kompozitora, autora muzike. To će rezultirati historijskom pjesmom ”Baščaršijo ranjena”.

“Suprug Spaso je bio aranžer, kompozitor, producent, a ja bila dežurni korepetirot, sinhronizator i interpretator. Spaso je spavao više od dvije godine ispod klavira, na foteljama, gdje je stigao u zgradi RTV BiH, jer, tada se jako teško moglo doći do stana. Naš stan je granatiran 31. maja 1992. Upravo u tom polusrušenom stanu ja sam stvorila melodiju ‘Baščaršijo ranjena’. I ja sam se u početku pitala zašto je ta pjesmo toliko snažna, puna naboja, emotivnog. Pokazala sam tom pjesmom stradanje moje duše. Reuf Feković je napisao tekst. Spaso je u tim rijetkim trenucima kada bi došao kući, a to je bilo i sredinom te 1992. donio par tekstova. Među njima je bila i ta pjesma. On je pokušao da napiše melodiju, ali bio je umoran. I rekao je pokušaj ti Ljubice. Mi smo imali improvizovani žižak kao svjetiljku umjesto struje. Strašno je bilo granatiranje vani. Sjela sam na pod, suprug je klečao za klavirom i davao ritam. Iz mene je izlazila melodija. Napravila sam melodiju ‘Baščaršijo ranjena’. To je bilo namijenjeno Muberi Tafro, jer je prije rata s nama radila i snimala za Meraklije. Međutim, mene je taj tekst dirnuo u srce, kada sam napravila tu melodiju”, govori Ljubica.

Normalno, kako nije bilo električne energije, veli, morali su čekati ujutro da zapišu sve, odnosno da prenesemo na notni papir.

“Kada sam završila tu pjesmu, suprug je rekao: Ljubice ti si napravila pjesmu za sebe. Konstatovali, imamo iskustvo, da ne može da je otpjeva niko drugi osim mene. Jer, to je stradanje moje duše. Sljedeće što sam razmišljala zašto je ta pjesma ipak, snažna toliko i došla do zaključka. Kada je pisao Reuf Feković tekst on je mislio na sarajevsku Baščaršiju, a ja sam mislila na sve čaršije diljem BiH. Jer, naša BiH ima upravo te čaršije koje su posebne. Onda u tim čaršijama najviše cirkulira narod i oni su gađali upravo te čaršije. Kad se kaže Baščaršijo, to za mene, taj apostrof baš, znači zašto gađate baš te čaršije. Zato je to tako snažno”, navodi Ljubica.

Pjesma ”Baščaršijo ranjena” odzvanjala je diljem slobodne teritorije BiH kojom je Ljubica išla. Sve je to bilo, prisjeća se, pješačenje mukotrpno. Međutim, veli nju je nosio vjetar, nosilo je srce i želja da što više ljudi čuje pjesmu ”Baščaršijo ranjena”.

“Moje je srce jako. I silazeči niz Kozograd, niz Igman, te planine ja sam sve više sebi davala odgovor, zašto je moja interpretacija inače tako snažna. Zašto moj glas odjekuje. Moj glas kada pustim imam osjećaj da ulazi u utrobu svakog pojedinca i daje mu snagu da izdrži”, kaže Ljubica.

Doživjela je veli, na Festivalu pod nazivom Bosna slobodi pjeva 1994. godine, da su je kolege Zekerijah Đezić, Omer Pobrić nazvali imenom – časna Ljubica Berak.

– Budućnost u zajedničkom životu- 

“Tako su me najavljivali. Moram priznati da je to lijepo kada čovjek doživi da ga kolege takvim lijepim epitetom oslovljavaju”, ističe Ljubica.

No, jedan događaj, a vezan je upravo za numeru ”Baščaršijo ranjena”, potvrdio je Ljubici snagu te pjesme u ratnoj BiH.

“U sadašnjoj dvorani Ramiz Salčin u Sarajevu 6. aprila 1993. godine za svečanim ručkom obratio mi se Vahid Karavelić, komandant Prvog korpusa Armije BiH. Rekao je, vezano za moju interpretaciju numere ‘Baščaršijo ranjena’: Gospođo Ljubice ja kada čujem vašu pjesmu ‘Baščaršijo ranjena’, a treba da idem u rat, ja sam najmanje 50 posto snažniji jer ta nas pjesma čini snažnijim. Ja sam dobila značku Zlatni ljiljan za tu kompoziciju i interpretaciju. Nije to ona sa prvih borbenih linija, ali ona je priznanje za umjetničku vrijednost svih tih pjesama koje smo ja i moj suprug uradili, a jako ih je puno”, kaže Ljubica.

Zbog pjesme ”Baščaršijo ranjena” Ljubica se našla i na udaru kritika na srpskoj strani. Pjesma kaže Ljubica govori o stradanju Katedrale, Begove džamije, Pravoslavne crkve, svih vjerskih i kulturnih objekata.

“Autor nije napomenuo posebno Pravoslavnu crkvu, pa je Risto Đogo pričao kako Ljubica, bivša Srpkinja po njemu, oplakuje Begovu džamiju i Katedralu, a ne i Pravoslavnu crkvu. Nikada ljude nisam po tome dijelila. Naprotiv, smatram da mi imamo veliku budućnost upravo zajedničkim životom. Nikada ne bih bila sretna da je drugačije. Volim ljude bez obzira na konfesiju. Za mene su svi ljudi vrijedi poštovanja, pažnje, ako se ponašaju korektno prema meni i drugima. Smatram da sam proizvod svih konfesija, svojim razmišljanjem. U intervjuu, prvom ratnom, Oslobođenju na pitanje gdje sam rođena više puta upitana, za zemlju i grad rekla: rođena sam u BiH. Tako se osjećam. Moj i grad i zemlja su BiH”, naglasila je Ljubica.

Ljubici je kaže to BiH, a to je veli naglasila i američkoj delegaciji, u Tuzli u prisustvu tadašnjeg gradonačelnika Selima Bešlagića odgovarajući na pitanje kako vidi BiH.

“Rekla sam jasno, ja vidim kao jedan ogroman neboder u kojem je komplet narod BiH. I taj neboder se silom prilika ratnim dejstvom okrenuo naopako, pa je fundament gore otišao, a krovna konstrukcija. Sve dotle dok se taj neboder, što se zove BiH puna naroda svih konfesija koji žive na ovim prostorima, ne vrati u prvobitno stanje nama se boriti i nastojati da se nikada više ovo zlo ne ponovi”, poručila je Ljubica.

– Naša borba nije prestala- 

I sada kada zapjeva numeru ”Baščaršijo ranjena”, kaže kako se osjeća kao da se trese tlo pod njenim nogama.

“Ja još nisam mirna, nisam srećna. Jer, oko sebe imam mnogo ljudi koji su nesretni, nezbrinuti, ne vide izlaz iz situacije, nemaju nade, gube nadu u bolje sutra. Ja sam osoba koja strahovito saosjeća sa ljudima. Svašta sam doživjela. Smatram da naša borba nije prestala. Mi i dalje moramo da se borimo za svoj identitet, a moramo da se borimo i za naše bolje sutra. Jer, mi smo obavezni prema mladim generacijama. Mi moramo razmišljati šta im ostavljamo. Osim mira mi moramo i da im ostavimo od čega će živjeti, a to će ići jako teško. Uvijek sam bila za to da budem pravedna, da budem na strani na strani onih koji su iskreni, dostojanstveni, da govorim samo istinu. Teško je to, ali se vrijedi potruditi, da budeš takav čovjek, častan, pošten, dostojanstven. I raditi samo raditi i raditi”, naglašava Ljubica.

Poruka mladim generacijama Ljubice Berak, a posebno onim koji se namjeravaju baviti vokalnom interpretacijom, jeste da sve ne gledaju kroz komercijalno, nego da ulažu u sebe.

“Kada ulažete u sebe bit ćete trajni, a kada ste trajni bit ćete mnogo potrebni ovom društvu. Nemojte posustati. Gradite mostove, ne rušite mostove iza sebe, nego ih pređite i sačuvajte za sljedeće generacije koje će doći da i oni prođu tim mostovima. Mostovi se ne smiju rušiti. Mostovi povezuju ljude, desnu i lijevu obalu kada se stavi. I oni služe za povezivanje naroda s jedne i druge strane. Stoga niko nema pravo da ih ruši. Treba ih ostaviti za buduća pokoljenja jer i oni imaju pravo da grade svoju budućnost i da žive u miru i sreći”, poručila je Ljubica Berak.