Latif

Zavejao snijeg skraja veljače, sva Dnoluka bijelo ruho zaogrnula. Planinski zrak još jednom zagolicao plućna krila mnogih. Kao da zima tek dospijeva. Još jučer su vrijedni seljaci čistili svoje njive pripremajući ih za proljetnu sjetvu. Ovih dana svaka priča u selu ako ne počinje o pripremi sjetve onda o tomu završava.

Iako zima odavno pa ni ove godine nije pokazala svu svoju oštrinu, tamam toliko je ispoljila da rastinju se pupoljci ne ukažu kao ni čovječiji pohod , onih strastvenijih, isuviše uranjeno na njive da pohrle.

Sredina februara je onim vičnim dala jasan znak da utrka može da počne. Nepokolebljivi Latif je tu naznaku sasvim ozbiljno shvatio.

-Braco, sutra trebate povadit’ onu mrkvu da mogu đubre rabacat.

-Ne znam hoću li stići, mora li sutra!?

-Treba to povadit.

On je svoje rekao, i vrlo dobro zna i razloge svog stamenog stava ali nerado ih kazuje, tek onda kada primijeti da njegova sila akcije ima pred sobom respektabilnu silu reakcije. Tek tada bi kazao da na vijestima  za koji dan  najavljuju padavine kiše i snijega. Da je on već dogovorio sa Mešom koji dan i kada da mu dođe sa velikim traktorom razorati.

Tajnovitost, zatvorenost i zagonetnost bile su osobine mnogih negdašnjih predaka, još kod rijetkih je to primijetno. Još pokoji starac do toga drži i vjerovatno na to troši svoje posljednje atome dostojanstva da očuva, s koljena na koljeno, prenošeni patrijarhat u porodici.

-Rejhana, treba danas povadit’ onu mrkvu.

Uporno će Latif sutradan svojoj nevjesti prije nego li je sunce stiglo u zenit, još jednom nagovještavajući neodloživost posla. Istim tonom kao i svome rođenom sinu, ali forma izjavljenog drugačijeg biješe sastava riječi.

-Vidjet ćemo kad Malac dođe s posla. Odgovorila je.

– Možeš ti povadit’ i bez njega. Ne oklijevajući Latif dodade.

Osjećajući uvredu i po dnu i po vrh duše, uspjela se svladati i učtivo izreći..

– Kad Malac dođe, volimo mi zajedno.

Po ko zna koji put, onako nečujno kako je došao, tako je i otišao, vjerovatno misleći ono što bi često na glas i ljutito rekao.

– Ne morate, ne treba to ni meni, i nije moje, vama je.

Ovakva taktika redovito uspijeva kod iole savjesne čeljadi, koji nakon što odbiju posluh ili načine odgodu, osjete nelagodu na svojim dušama i potrebu da ipak za hatar tog starog čovjeka izvrše to što on toliko od njih zahtijeva.

Nekad je to bilo svega dvije riječi.

-Braco, trava!

U roku od samo jednog sahata, svježa trava u japaneru bi stajala pred štalom i čekala podnevsko vrijeme kada se servira pred hajvan.

Sve vremenom blijedi, sjaj i čvrstinu gubi. Svemu se trag zameće, samo sjeta mrvicu duže probdije, a i ona istiha nestane kada svježe prilike zaokupe. A žena i još četiri tanahna glasića, jedno drugomu do ramena, i svako svoju potrebu kazuje, svakako su čimbenici koji sami po sebi nagovještavaju odricanja i brojne promjene i izmjene svakodnevnih planova neovisno o bitnosti, prioriteti konstantno iskaču jedan pred drugoga.

Desna ruka mu se više trese od lijeve, pa kada i kahvu pije, a strastven je kahvedžija baš kao i pušač, prilično dosta snage i napora učini lijevom rukom da obuzda poluprazni fildžan prinoseći ga ispucalim usnama. I baš kao i svaki dobro obavljen posao, svaki povratak neprosute kahve iz fildžana na sto, poprati zadovoljno sa „hm he“. Isti je slučaj i sa obavljenim namazom ili svijenim cigaretama. Latif kao i brojni drugi penzioneri, sve više i mlađi ljudi, žive proračunatim putanjama i ustaljenim životnim navikama. Zadovoljstvo, vrhunac zadovoljstva proživljavaju svako novo jutro osvičući pokretni s blještavilom u očima gdje se razigrana čeljad ogleda. Naviknuti na svakodnevnicu, na ustaljen raspored, sofru svojih žena ili nevjesta, ništa bi da mijenjaju. Zadovoljni su onim što je oko njih, sve dok je to u blizini.

Bijeli svijet i njegov sjaj, ni preko televizora im nije zanimljiv nit’ primamljiv. Oni imaju sve, ne diraj im u smiraj, i ne pokvari naum!

Proljeće je na pomolu, makar snijeg i potrajao, svaki osunčani dan Latif će potkrasti i svaku sunčevu zraku iskoristiti, sve kako bi bio prvi u mahali. Pravi takmičarski duh, ni u džamiju mu nije mrsko biti prvi koji će vrata otvoriti i svjetla popaliti.

– Hm eh, Braco, i Rasahača je razorana. Dole će grah, nek je spremno za maja.

…

– Uuuu Latife, Boga mi, posijaše prije tebe!

Taman toliko glasno Mirela, Latifova snaha to reče, da i mi čusmo koji bijasmo sijali nešto poviš njih u Selišću. Nasta smijeh i kod nas i kod njih.

– Hvala Bogu dragom, nek su vala, ja bih volio da svi prije posiju.

Nabrajao je i pogledao sad u svoju, sad u našu bašču. Pa se prigne i pokupi busen, s njime još i pokoju žilu, pa nosi do obale ne bacajući već pažljivo iznoseći da ne bi slučajno ostalo u plodnoj ustinjenoj bašči.

– Selvo, iznesi taj kamen u gromilu, nemoj da ostaje.

…

– Čujem…

Pa zastade nakon ovog značajnog „čujem…“, dok ne dobi moju punu pažnju. A ispostavi se da je i bila potreba zastoja i očeka pune skoncentrisanosti za ono što slijedi. Preko stotinu duša u malu prostoru na osmićkom iftaru kod Hazima, sa nadpolovičnim brojem žena. Baš je potrebna koncentracija da se sa bilo kime sporazumiš. Nastavi Rifet, još jedan izvanredno čestit čovjek…

– Čujem, da si srebreni.

– Šta kažeš?

– Kažem, čujem da si osvojio srebro.

– Šta?

– Da si prije Latifa posijo’.

– Aaaa… He, jesam, jesam. Latif je bronza.

Osta osmjeh jedno vrijeme na licima oboga. Rifet je posijao prvi, par dana prije nas, a foto-finiš je odlučio drugo mjesto.

Piše: Sedin Duranović

Akos.ba