Kur’an je za život i žive ljude

Piše: dr. Selman el-Avde / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Dok smo bili djeca natjecali smo se ko će od nas najbrže završiti hatmu, tj., proučiti cijeli Kur’an, ko je najbrži u učenju (čitanju) Kur’ana i ko će prvi stići do posljednje sure. Uprkos draži i vrijednosti ovih natjecanja, treba reći da je to dio općeg obilježja odgoja i obrazovanja koje daje prednost kvantitetu nad kvalitetom i koje teži broju naspram kakvoći i učinku.

Stoga, čovjek može učiti ili recitirati Kur’an poput poezije i pjesme, ili poput proze, ne zaustavljajući se na njegovim propisima, porukama i značenjima, jer je sva njegova briga kraj sure koju uči.

Abdullah ibn Mes’ud, radijallahu anhu, nije odobravao takav pristup Časnom Kur’anu, a u predaji od tabi’ina Ebu Abdur-Rahmana el-Sullemija, navodi se da je rekao: ”Ashabi koji su nas podučavali Kur’anu, kao što su Osman bin Affan, Abdullah ibn Mes’ud i drugi, rekli su nam da, kada bi oni naučili deset ajeta od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi išli dalje dok ne spoznaju njihova značenja i ne shvate šta ti ajeti sadrže od dozvoljenog i zabranjenog, pouka i kazivanja, a zatim bi učili nove ajete.”

Muslimani danas, koliko god vremena provodili u učenju Kur’ana, čak i ako ga znaju napamet, naginju rutinskom učenju Kur’ana i udaljavaju se od dubljeg razmišljanja i promišljanja o njegovim značenjima.

Čuđenje pogotovo ne prestaje kada vidite da nadahnuće Allahovim ajetima fali u obrazovanju, jurisprudenciji, ideji, vjeri i ponašanju, pri čemu svi duboko vjeruju u primat kur’anskih tekstova nad svim drugim. Vidite muslimane kako se razilaze i prepiru oko nejasnih značenja, pretpostavki i različitih tumačenja, a ostavljaju ono oko čijeg značenja se svi slažu na osnovu jasnog i eksplicitnog kur’anskog teksta u pogledu općeg poziva u vjeru, okupljanja (jedinstva) oko tog vjerovanja nakon objave Kur’ana i zabrane neslaganja u vjerovanju.

Štaviše, Kur’an sadrži snažan poziv svim muslimanima da im se srca strahom ispune kada se Allah i Istina koju objavljuje spomene, te da ne dozvole da ih zaokupe političke prilike, naučni napredak i bogatstvo, pa da im srca otvrdnu a duše zahrđaju, kao što se navodi u ajetu: ”Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah i Istina koja se objavljuje spomene, i da oni ne budu kao onī kojima je još davno data Knjiga, pa su srca njihova, zato što je proteklo mnogo vremena, postala nemilosrdna, i mnogi od njih su nevjernici.” (El-Hadid, 16.)

Zar islamski učenjak neće razmisliti o Kur’anu, zar muslimanski pravnik, političar i ekonomista neće razmisliti o Kur’anu, zar svi nećemo razmisliti o Kur’anu, odazivajući se kur’anskom pozivu: ”A zašto oni ne razmisle o Kur’anu? Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge proturječnosti.” (En-Nisa’, 82.)

Da, vidjeli bi u njemu – da je od nekog drugog a ne od Allaha -, kontradikciju, proturječnosti i nepovezanosti, ali Kur’an daje opća i univerzalna pravila za postupanje u životu kojima se musliman treba pokoriti i biti zadovoljan Allahovom odredbom.

Zar musliman nije u stanju da navikne sebe, svoje uho i svoje udove, pa da se svim svojim udovima i cijelim bićem preda Kur’anu?! Ponekad se zapitam, kako će Kur’an utjecati na nas ako su naše duše ispunjene prethodnim, utvrđenim i čvrstim mišljenjima, i niko od nas nije spreman da ih mijenja ili preispituje. A radi se zapravo o mišljenjima određenih učenjaka, pravnika, političara i šejhova. Ova mišljenja su uzeta zdravo za gotovo i ona se ne mogu napustiti, niti se o njima smije raspravljati, a da ne spominjemo hirove i strasti koje dominiraju ljudskim bićem, te kulturne, intelektualne i društvene pozadine koje postavljaju desetine prepreka koje su poput omota koji zamagljuje razumijevanje Kur’ana u svim njegovim značenjima, ili pak poput pokrivačâ koja spominje Kur’an.

Pa, ako se svi ovi problemi ispriječe pred razumijevanjem Kur’ana, kako će onda musliman razumjeti ovaj veličanstveni kur’anski tekst?

Mi moramo slaviti Božansku uputu, potpuno joj se predati i zastati na svakom kur’anskom ispravljanju grešaka i prihvaćenih običaja u našim društvima, na način da smo potpuno spremni razmotriti ove stvari i približiti se primjeni i poštivanju Kur’ana.

Ako pogledamo prvu i najbolju generaciju – generaciju ashaba – kako su se oni odnosili prema Kur’anu, otkrit ćemo da su se oni u potpunosti predali Kur’anu. Zato kažem, hajde neka svima nama bude moto: ”Predaj se Kur’anu!”, da budemo onakvi kako je Uzvišeni Allah naredio i onako kako Uzvišeni zapovijeda.

Ako budemo u stanju da sputamo i kontroliramo naše duše, da ih potčinimo sudu Kur’ana, da otkrivamo tačke slabosti i nedostataka, te da nam Kur’an bude autoritet na koji ćemo se vraćati i pozivati, to bi značilo da smo mu se predali i da smo upućeni na razmišljanje o njegovim značenjima, kao i na to kako proučavati njegove tajne i nadnaravnosti, i kako jačati našu vjeru u vremenu slabosti i stagnacije.

Mnogi muslimani vjeruju da je sevab i nagrada ograničena na učenje Kur’ana, međutim, meni je postalo jasno da nagrada nije zasnovana na količini proučenog kur’anskog teksta, već se ona zasniva na sljedeće tri stvari:

Prva stvar je vrijeme. Naprimjer, ako musliman provede sat vremena u učenju Kur’ana, bit će nagrađen za sat vremena učenja, čak ako bi učio samo jednu stranicu, ponavljajući je i razmišljajući o njezinim ajetima i porukama.

Drugo je vještina u učenju Kur’ana, savršenost njegovog izgovora i intonacije, na šta aludira hadis u kojem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Onaj koji vješto uči Kur’an, bit će u društvu plemenitih i čestitih meleka pisara, dok onome koji uči Kur’an pa zastaje i osjeća pri tome poteškoću (tj., s poteškoćom ga pamti, pa ga mora mnogo ponavljati), pripadaju dvije nagrade.” (Muslim)

Vješto učenje Kur’ana uključuje u sebi: tedžvid, ispravno i precizno učenje Kur’ana, kao i zastajanje i razmišljanje o proučenim ajetima i njihovim porukama.

I treće je utjecaj Kur’ana na dušu čitaoca i slušaoca.

Sa sveobuhvatnim razmišljanjem o Kur’anu i njegovim temeljitim proučavanjem otkrit ćemo mnoge greške, probleme, nedostatke, kao i mentalne, naučne, društvene, političke i moralne bolesti.

Nama je u ovom trenutku prijeko potrebno da budemo iskreni i otvoreni kada govorimo o Kur’anu i vjeri, a otvorenost ne znači drskost i bestidnost. Mnogi pozdravljaju otvorenost ako je to u njihovom interesu i ako cilja na drugu stranu, ali ako se otvorenost njima obraća, onda se mnogi distanciraju od nje.

Spremni smo da napadnemo svoje neprijatelje, ali nismo spremni da napadnemo nedostatke u našim dušama, a Kur’an nas uči ahlaku sa prijateljima i neprijateljima, i uči nas da promjena počinje od prepoznavanja naših unutrašnjih problema, bolesti i nedostataka, a samim tim dolazi do popravljanja stanja i reformi, kao što se navodi u ajetu: ”Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sâm sebe ne izmijeni.” (Er-Ra’d, 11.)

Mi, udovoljavajući Kur’anu i njegovim intencijama, želimo da učimo Kur’an, da ga slušamo i učimo drugim ljudima na način iz kojeg se razumije da je on za život i žive ljude, a ne za mrtve. Želimo da Kur’an živi među nama u stvarnosti naših života. I onaj ko se posveti Kur’anu naći će u njemu zadivljujuće tajne rječitosti, nadnaravnosti i snage vjere, pogotovo u ovom vremenu kada je ljudima potrebna jaka vjera da bi uklonili naslage grijeha koji su se nataložili na njihovim dušama.(saff.ba)

akos.ba