Ksenofobija upravlja svijetom

„Ne želim ih u našoj zemlji. Iskreno ću vam reći, u redu. Neko će reći: ‘Oh, to nije politički korektno.’ Nije me briga. Ne želim ih u našoj zemlji. Njihova zemlja ne valja s razlogom…“

Ovo je izjavio predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump prvog dana obračuna s imigracijom koji je ciljao somalijsku zajednicu. Tvrdio je da su somalijski migranti pretvorili američku saveznu državu Minnesotu, gdje oko 2 posto stanovništva čine ljudi somalijskog porijekla, u „pakao“ i da treba da „odu odavde“. Potom je svoje nezadovoljstvo usmjerio prema Ilhan Omar, kongresmenki rođenoj u Somaliji, a izabranoj iz Minnesote, rekavši: „Ona je smeće. Njeni prijatelji su smeće. To nisu ljudi koji rade. To nisu ljudi koji kažu: ‘Hajmo, učinimo ovo mjesto boljim.’”

Naravno, ništa od ovoga nije novo niti iznenađujuće. Mržnja prema migrantima i tražiocima azila uvijek je bila vezivno tkivo Trumpovog MAGA svijeta. Ko može zaboraviti da su, prije njegovog srdačnog susreta s Trumpom u Bijeloj kući, pojedini MAGA republikanci ozbiljno pokušavali oduzeti američko državljanstvo novoizabranom gradonačelniku New Yorka Zohranu Mamdaniju. Od Trumpovog uspona, neprijateljstvo prema migrantima postalo je ne samo mainstream dio savremene američke politike nego i princip upravljanja.

No porast antimigrantskih osjećanja, kao i njihovo potvrđivanje i promoviranje od strane moćnih, nije ograničen samo na sve zatvoreniju Ameriku. Slična retorika i taktike jačaju i drugdje, što otkriva globalni trend koji se proteže daleko izvan SAD-a. Danska je jedan takav primjer.

Ispod dugo njegovane slike progresivnog, humanog i uređenog društva utemeljenog na univerzalnoj zdravstvenoj zaštiti, Legu, gradovima s visokim kvalitetom života i minimalističkoj dizajnerskoj estetici, Danska je posljednjih godina postala jedna od najrestriktivnijih evropskih država po pitanju imigracije i azila. Tokom nedavno završenih lokalnih izbora islamofobična retorika bila je otvoreno prisutna, a uoči parlamentarnih izbora 2026. vladajući Socijaldemokrati stavili su borbu protiv takozvanog problema imigracije u središte svoje kampanje.

Preko mora, u Ujedinjenom Kraljevstvu, navodno progresivna Laburistička partija izgleda spremna slijediti danski primjer. Pod pritiskom krajnje desnice i stalnog rasta Reform UK-a, premijer Keir Starmer nastoji uvjeriti javnost da mu se može vjerovati da će „povratiti kontrolu nad granicama“ i okončati mračno poglavlje britanske imigracione politike. Upozorio je da Ujedinjenom Kraljevstvu prijeti da postane „ostrvo stranaca“ ukoliko se imigracija značajno ne smanji, te je obećao da će reforme njegove vlade osigurati pad migracije. To je, kako kaže, obećanje. Posebno upečatljivo, ministrica unutrašnjih poslova Shabana Mahmood nedavno je poslala službenike u Dansku kako bi proučili njen imigracioni i azilantski režim – potez koji pokazuje koliko se Laburisti naglo i dramatično pomjeraju u desno.

Ksenofobija raste i izvan zapadnog svijeta. Ona je stub politika i prakse od Libije do Južne Afrike, podsjećajući da antimmigrantska politika danas predstavlja globalni instrument upravljanja.

Migranti koji pokušavaju stići do Evrope preko Libije suočavaju se s užasnim nivoima nasilja i zlostavljanja. Prema Amnesty Internationalu, izloženi su dugotrajnom proizvoljnom pritvaranju, prisilnim nestancima, torturi, silovanju, nezakonitim ubistvima, iznudama i prisilnom radu. Ova se zlostavljanja događaju u sistemu koji su efektivno podržale evropske vlade, finansirajući i obučavajući libijsku obalsku stražu čiji je zadatak presretati migrante prije nego stignu do međunarodnih voda. U želji da zaustave priliv migranata preko Mediterana, države EU su praktično prepustile kontrolu granica Libiji, iako znaju posljedice, te nastavljaju podržavati vlasti u provođenju mjera za koje Ujedinjene nacije smatraju da vrlo vjerovatno predstavljaju zločine protiv čovječnosti.

Dalje na zapad, u Tunisu, migranti iz podsaharske Afrike godinama se suočavaju s povremenim izlivima nasilja. Početkom 2023. predsjednik Kais Saied tvrdio je da postoji kriminalni plan da se promijeni demografska struktura Tunisa putem neregularne migracije, pretvarajući zemlju u „čisto afričku“ državu bez poveznice s arapskim i islamskim svijetom. Njegove izjave izazvale su talas napada na crne afričke migrante, studente i tražioce azila. Povećan je broj hapšenja, a policija je, čini se, ciljala crne Afrikance samo na osnovu izgleda. Među uhapšenima su bili nedokumentovani migranti, registrovani izbjeglice i tražioci azila, kao i migranti s urednom dokumentacijom – jasan pokazatelj kako se državne prakse mogu promijeniti kada se ksenofobiji da politički legitimitet.

Slično tome, ksenofobija usmjerena prema migrantima iz drugih afričkih zemalja stalna je pojava u životu i politici postaparthejd Južne Afrike. Prema Xenowatchu, projektu Univerziteta Witwatersrand koji prati ksenofobičnu diskriminaciju i nasilje, zabilježeno je 1.295 incidenata od 1994. godine, uključujući raseljavanje, pljačku biznisa u vlasništvu migranata i ubistva. Broj poginulih dostigao je vrhunac 2008. sa 72 smrtna slučaja i 150 incidenata. U 2025., dok je 16 ljudi ubijeno, ukupan broj ksenofobičnih incidenata ponovo se približio nivou iz 2008., naglašavajući trajnost krize.

Tokom pandemije COVID-19, vlada je sistematski ignorisala migrantske zajednice, isključujući mnoge iz programa pomoći i predstavljajući zaštitu Južnoafrikanaca kao prioritet. Država je izgradila i ogradu dugu 40 kilometara na granici sa Zimbabveom kako bi spriječila „zaražene ili nedokumentovane“ osobe da uđu u zemlju, iako je Zimbabve tada imao samo 11 potvrđenih slučajeva COVID-19, u poređenju sa 1.845 u Južnoj Africi. Političari su dodatno pojačali mitove o stranim biznisima kao zdravstvenim prijetnjama. Kada je objavljeno da spaza prodavnice mogu ostati otvorene, tadašnja ministrica razvoja malog biznisa Khumbudzo Ntshavheni izjavila je da će otvorene ostati samo prodavnice „u južnoafričkom vlasništvu, kojima upravljaju i koje vode Južnoafrikanci“.

U Južnoj Africi se pojavilo i otvoreno antimigrantsko organiziranje. Pokret „Prvo Južnoafrikanci“, koalicija civilnih grupa koje zagovaraju masovnu deportaciju afričkih migranata, organizovao je 23. septembra 2020. marš prema ambasadama Nigerije i Zimbabvea tvrdeći da stranci doprinose društvenim problemima poput droga, trgovine ljudima i otmica djece.

Iz ovog pokreta 2021. godine nastala je i vigilantska grupa „Operation Dudula“ nakon zatvaranja bivšeg predsjednika Jacoba Zume. Iako tvrde da se bore protiv kriminala i droga u zajednicama Gautenga, samo ime Dudula – što znači „istjerati“ na jeziku isiZulu – jasno pokazuje njihov fokus. Grupa je najpoznatija po pozivima na masovne deportacije, blokiranju migranata u pristupu bolnicama i klinikama te upadima u biznise u vlasništvu stranaca.

I naravno, spisak se nastavlja: od sve strožijih mjera u Kolumbiji, Peruu, Čileu i Ekvadoru kako bi se zaustavio priliv venezuelanskih migranata, do prisilnog protjerivanja etničkih bengalskih muslimana iz Indije u Bangladeš bez odgovarajućeg postupka, domaćih garancija i međunarodnih standarda ljudskih prava – tvrdeći da su nedokumentovani. Ksenofobija nije ograničena na određenu regiju ili ideologiju; ona je danas utkivena u politički život zemalja širom svijeta.

Zašto tako lako prihvatamo ksenofobične narative i politike? Djelimično zato što su zgodni. Omogućavaju vladama i društvima da eksternaliziraju vlastite neuspjehe, nudeći jednostavno objašnjenje za probleme koji su mnogo složeniji i često ukorijenjeni u domaćoj političkoj i ekonomskoj pogrešnoj upravi – u mjerama štednje, rastućoj nejednakosti i nesigurnom radu, a ne u dolasku stranaca.

U takvoj logici migrant postaje gotov žrtveni jarac, figura na koju projektujemo sve probleme za koje vjerujemo da prijete našem identitetu ili vrijednostima. Tada postaje lako tvrditi da migranti zagovaraju opasne ideologije, opterećuju državne resurse, šire bolesti ili su dio nekakvog tajnog plana da se promijeni demografska ili kulturna struktura zemlje.

Percepcija postaje stvarnost. Kriveći one izvan naših granica, uvjeravamo se da se prijetnja nalazi negdje drugo, te da mi nismo problem. Tragedija je što disfunkcije i korupcije unutar naših sistema ostaju netaknute. A okrivljavanje „autsajdera“ ne doprinosi tome da društva postanu pravednija, sigurnija ili humanija; ono jedino kupuje vrijeme vođama koji nisu spremni suočiti se s krizama koje su sami pomogli stvoriti.

Al Jazeera, Autor: Somdeep Sen, Azijske studije u Africi, Univerzitet u Pretoriji Stavovi izneseni u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.