Kraća besjeda o mevludu

U trenutku dok pišem ovaj sadržaj po raznim facebook profilima i stranicama i dalje se vode žučne rasprave između neistomišljenika i raznih ”stručnjaka” po pitanju mevluda. Iako je 12. rebiul-evvel iza nas, ne jenjavaju rasprave. ”Fetve” pucaju k’o iz rukava. I dalje se ”bitke biju” između toga je li obilježavanje mevluda bid’at (novotarija) ili nije.

Kad se malo bolje izanaliziraju profili ličnosti koji se do besvijesti ubijaju raspravama, vidjećemo da su to uglavnom nedovoljno obrazovani nemezhebisti, s jedne, te zadrti i do bola uporni mezhebisti, s druge strane.

Kao i u većini drugih rasprava šejtan vodi glavno kolo. Došaptava i jednima i drugima kako su samo oni 100 % u pravu.

Kad pomenuh mevlud, falično bi mi bilo a da ne spomenem činjenicu da sam k’o dječak i sam učestvovao u izvođenju mevludskih programa. Kasnije, kao srednjoškolac, bio sam i organizatorom nekolicine njih. Uživao sam u tome da se sakupi dosta naroda, a onda da nas kakav dobar predavač počasti lijepim i zanimljivim vazom (predavanjem). Vazovima sam se radovao kao malo čemu.

Obično sam tih narednih nekoliko dana, nakon mevluda, sa zebnjom odlazio u džamiju i po džamiji pogledom tražio kakvog novog džematliju. Svaki put iznova nadao sam se da je mevludski vaz ostavio bar malo imanskog traga na bar jednog muslimana koji je prisustvovao mevludu. Vjerovao sam da bi nakon mevluda u džamiji trebalo bivati, na dnevnim vaktovima, puno više muslimana.

Međutim, iz godine u godinu moja razočarenja su bivala sve veća, jer je sve manje i manje bilo prisutnih musalija na vaktovima. Situacija je bila identična u svim regijama i džamijama kroz koje sam kao srednjoškolac i student prolazio.

I neku noć sam bio na mevludu. I to onom regionalnom centralnom. Svaki kanton i muftiluk je imao svoje centralne mevludske programe, pa sam se našao na jednom od njih. Otišao sam s uvjerenjem da će na toj proslavi biti bar dvije hiljade džematlija,od postojećih 21 hiljadu koliko ih po mjestu življenja pripada ovom džematu (s obzirom da je manifestacija centralnog i regionalnog karaktera). Dodatnu nadu su mi podgrijavali i neki imami i džematlije te regije koji su na facebook profilama uveliko danima prije 12. rebiul-evvela izbacivali citate, statuse i video-zapise o veličine te mevludske noći.

Umjesto te neke ”tričave” dvije hiljade, mevlud Poslaniku, s.a.v.s., proučilo je svega negdje oko 350 do 400 muslimana. To sam izbrojao kunjajući u onom polusatnom djelu dok su išli određeni mevludski spjevovi.

U drugom dijelu džamije primijetio sam da se nekoliko momčića smješkalo i podgurivalo dok su se izvodili neki mevludski spjevovi. Poznavajući jednog od njih nakon mevluda priupitah ga čemu su se smijali. A Vedad mi onako neiskvareno i skoro stidljivo izusti: ”Pa profesore, pola od ovoga što se uči po ovim mevludima nije uopšte tačno. U biografiji Muhammeda, a.s., se ovo nigdje ne spominje.”

Nasmiješio sam se i rekao: ”Ma šta ćeš moj Vedo, bil-hajr!”
Nakon mevluda, s jednim prijateljem, s kojim sam se i maksuzije zaputio na jaciju i ovaj program, sjeo sam na kafu. Grad je bio pun omladine. Kafići također. Izgledalo je da i oni ”proslavljaju” mevlud, samo naravno na svoj način. Bez džamije.

Nas četiri stotine u džamiji, dočim njih dvadesetak hiljada, ili po kućama prate svoje omiljene serije, ili po kafićima slušaju svoje omiljene folk i pop pjesmice.

Samo dragi Allah zna koliko njih uopće i zna u kojem se hidžretskom mjesecu nalazimo, a kamoli da zna kad pada mevludska noć, a još manje je li taj mevlud uistinu nepotrebni bid’at ili nije.

Njih mevludi izgleda ne zanimaju. Prošla su ta vremena kad su mevludi i tevhidi bili haman pa jedini načini okupljanja muslimana. Prošla su, čini mi se, ta vremena kad su žene i stari ljudi plakali po mevludima (zbog žalovitosti određenih mevludskih tekstova).

Prošle godine u srednjoj Bosni, bio sam svjedokom kako se određeni imam kao vođa mevludskog programa, bukvalno javno, u toku mevluda, morao posvađati sa par starijih žena koje su u sred izvođenja mevluda između sebe prepričavale neke svoje priče i vjerovatno nesvjesno ometale izvođače programa.

Tokom večeri i sutrašnjeg dana čuo sam se sa nekoliko svojih prijatelja širom Bosne, i svi su mi potvrdili da je i kod njih, za ovogodišnji mevlud, bilo otprilike nešto slično. Muslimana tu noć do 5 % u džamiji, a 95 % van džamije (serije, utakmice, kafići). Da ne zaboravimo spomenuti i određeni procenat naših muslimana praktičara koji iz svojih mezhepskih ubjeđenja ne obilježavaju 12. rebiul-evvel.

Kad i njih svrastamo u one koji misle na svog Poslanika, s.a.v.s., i nastoje da ga se sjećaju na svoj način, opet nećemo dobiti neku veliku razliku. Do 10 % praktičara koji misle na Resulullaha, a ostatak brine o nečem drugom.

Kad vidimo ovakvo stanje, onda mi zaista žalosno bude kad zapazim naše vjerne fecebook dušebrižnike kako se raspravljaju oko mevluda.

Što se tiče naše balkanske uleme, o mevludu su pisali mnogi. Pošto se kod nas prihvatilo mišljenje da obilježavanje 12. rebiul-evvela može eventualno imati i neke pozitivne uticaje na naš narod i naše džematlije, primjetno je da među našim alimima u nazad stotinjak godina (haman) i nije bilo onih koji su zagovarali tezu bid’ata, kad je 12. rebiul-evvel u pitanju.

Ono na što su skretali pažnju i na što su upozoravali mnogi naši vrsni i poznati alimi jeste sadržaj određenih mevludskih tekstova. Na to je veoma ozbiljno upozoravao i naš veliki alim hadži Mehmed ef. Handžić, te rahmetli prof. Husein ef. Đozo. Oni su u više navrata upozoravali na neispravnost mnogih mevludskih tekstova, ali su se naši muslimani uz podršku nekih njihovih nerazumnih vjerskih predvodnika, potpuno oglušili na ova upozorenja.

Kad su anomalije i naše balkanske pogrešne interpretacije određenih vjerskih propisa u pitanju, posljednja ozbiljnija novina koja se ukinula dekretom Vrhovnog starješinstva nakon devri-iskata bio je talkin.

Prof. Đozo je aktivno upozoravao i na mnoge druge nakalemljene običaje koje smo pomiješali sa vjerom, ali to nešto posebno i nije pilo vode.

Već više od dvadeset godina određeni nemezhebski i mezhebski krugovi u Bosni tvrde i govore kako nam treba neki novi pristup fikhu i reduciranje nekih naših aktivnosti, međutim niko ništa konkretno nije uradio.

Svi su se povukli u svoje krugove iz kojih polagano djeluju, ali ne u istom, već u suprotnim pravcima. Iz nemezhepskog kruga iznjedriše se mnogi radikali koji čak i svoje prve učitelje i šejhove protekfiriše, a iz naših mezhepskih krugova isijavaju se i neki naši ekstremizmi. Nijedan, ama baš nijedan bid’at nećemo da izbacimo iz upotrebe, bez obzira na silna pisanja uleme o tome. Dovoljno bi bilo da poslušamo samo Busuladžića, Smajlovića, Handžića i Đozu, pa da se osvjestimo. Međutim, mi to nećemo.

Pojedinci inadeći svojim neistomišljenicima samo još više betoniraju neke svoje novotarije. Meni taj inad nije ništa drugo nego obična šejtanska zamka u koju mnogi nesvjesno upadaju.

Pravimo sesije i tribine zagovarajući neki ”srednji pravac u islamu”, čiji je glavni zagovornik šejh Jusuf El-Karadavi, Allah ga potpomogao, međutim, kad naletimo na neku njegovu fetvu i stav po pitanju nečega što našim hirovima ne odgovara, mi to glatko odbacujemo i vraćamo se svojim malim, samoproglašenim ”šejhovima”, misleći da smo pokupili svu pamet svijeta.

Sa Karadavijevim fetvama tako postupaju i oni koji zagovaraju nemezhebizam kao i oni koji zagovaraju obaveznost slijeđenja mezheba.

Slično je i sa fetvama prof. Đoze, te naših najvećih živućih alima, dr. Ljevakovića, dr. Ramića, Kurdića i mnogih drugih.

Pažnju usmjeravamo na neke turske, iranske ili saudijske šejhove i vaize, a knjige naših velikih bosanskih alima nam tu na dohvat ruke.

Držimo se mi naše uleme i njihovih tumačenja! Počnimo sa isčitavanjem djela h. Mehmeda Handžića, prof. Đoze, Ljevakovića, prof. Ramića, Kurdića i drugih.

Za početak, uz Handžića i Đozu, nabavimo sebi El-Kalemova izdanja knjiga prof. Mirsada Mahmutovića koji govore o hadisu i njegovoj praktičnoj primjeni.

A što se tiče mevluda, onaj ko ima potrebu da ih ignoriše, to je njegovo legitimno pravo i niko ne treba da ga pita zašto to čini, kao što je legitimno pravo i onih drugih da ga obilježavaju, ne izlazeći s tim iz nekih razumskih šerijatskih okvira.

Konkretno, do slijedećeg rebiul-evvela treba ozbiljnije prići problemu neutemeljenih mevludskih tekstova i iste staviti van upotrebe. Tom poslu treba prići ozbiljno i institucionalno, baš kao što je to činilo Vrhovno starješinstvo Islamske vjerske zajednice kad je šezdesetih i sedamdesetih godina dekretima (odlukama) ukidalo devrove, talkine i neke druge nepotrebne i neutemeljene ”ibadete”.

Za Akos.bA piše: Admir Iković