Koliko su samo vrijedni životi šehida, a koliko su prezreni i bezvrijedni oni koji su im zulum učinili

Piše: dr. Muhamed el-Gazali / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Ponekad zastanem pred stradanjem dobrih ljudi i dugo razmišljam o tome. Razmišljam o ništavnosti i bezvrijednosti dunjaluka kojeg su napustili ovi ljudi na mučan i krajnje okrutan način, a zatim kažem: ”Kad bi ovaj svijet imao ikakvu vrijednost kod Allaha, ne bi On ponizio Svoje odabrane robove i evlije, niti bi dozvolio da njihova krv bude prolivena na tako svirep način.”

Ili pak kažem: ”Kako je samo istina jasna nekim ljudima, a skrivena od drugih, toliko da vidim neke ljude kako umiru žrtvujući se za ono što znaju, a vidim neke druge ljude kako ubijaju druge u bijesu zbog onoga što ne znaju.”

Znamo da je dan u kojem bude ubijen šehid, dan njegovog novog rođenja na polju vječnosti i prelaska u Džennet užitaka i neizmjernih blagodati. Međutim, ne može se sakriti naš gnjev i mržnja prema zločincima koji su prolili njegovu krv i oskrnavili svetost i nepovredivost njegovog života.

Imam prijatelje koje je Allah uzdigao na visoke stepene, pa su poginuli kao šehidi i pretekli nas u dobru, i imam profesore koji su cijeli život proveli kao mudžahidi, da bi na kraju njihov džihad kuliminirao komadanjem njihovih tijela u ime Allaha, i oni su sada sretni zbog onoga što su dali. A onda zaronim u duboke misli i kažem: ”Koliko su samo vrijedni životi šehida, a koliko su prezreni i bezvrijedni oni koji su im zulum učinili?”

Šta je zapravo izazvalo ova osjećanja u meni? To su riječi trećeg pravednog halife muslimana, Osmana ibn Affana, radijallahu anhu, upućene njegovim ubicama prije nego su ga ubili.

Naime, nakon što su pobunjenici opkolili njegovu kuću s ciljem da ga ubiju, hazreti Osman je rekao: ”Ako nađu u Allahovoj Knjizi dokaz da trebaju staviti moje nogu u okove, neka to urade.”

A kada je vidio da oni ne žele ništa osim da ga ubiju, rekao je: ”Zašto me ubijaju? Ja sam čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je rekao: ‘Nije dozvoljeno proliti krv muslimana osim u jednom od tri slučaja: ako se vrati u nevjerstvo nakon što je dobrovoljno prihvatio islam, ako kao oženjen počini blud i ako ubije nevinog čovjeka.’

Tako mi Allaha, ja nikada nisam počinio blud, ni prije islama ni kao musliman, nikada nisam poželio promijeniti svoju vjeru nakon što me je Allah uputio na Pravi put i nikada nisam ubio nevinog čovjeka. Zašto me onda ubijaju?”

Zejd ibn Sabit, radijallahu anhu, došao je hazreti Osmanu i rekao mu: ”Ensarije su došle pred tvoja vrata i kažu: ‘Ako hoćeš mi ćemo biti ensarije po drugi put.’

Osman, radijallahu anhu, rekao je: ”Što se tiče oružane borbe protiv pobunjenika, ne!”

Hazreti Osman je bio jedinstven u svojoj plemenitosti, u svojoj odanosti miru i odbijanju krvavog otpora. Također je bio jedinstven u svom životu, svojoj velikodušnosti, blagosti, lijepom ahlaku i ljubavi prema Allahu, dželle šanuhu.

I gadovi su skočili da ubiju čovjeka kojeg su se meleki stidjeli, i ubili su ga dok je učio Kur’an.

Muhammad ibn Sirin, rekao je: ”Kada su opkolili Osmanovu kuću, upali su kod njega da ga ubiju. Njegova žena im je rekla: ‘Bilo da ga ubijete ili ostavite na miru, on je noć proveo u namazu i na jednom rekatu (tj. na rekatu vitr-namaza) proučio cijeli Kur’an.”’

Hazreti Osmanove riječi prije nego što je umro, njegova mnogobrojna iskušenja i nedaće u službi islama, te drskost rulje koja je nasrnula na njega bez ikakvog poštovanja prema čovjeku koji je među prvima primio islam, sve je to u meni izazvalo prezir prema dunjaluku, kao i prezir prema zabludjeloj svjetini i mržnja prema protivnicima istine. Ali je isto tako obnovilo i moju ljubav i poštovanje prema svakom šehidu čiji je život Allah zapečatio smrću na Njegovom putu.(saff.ba)

akos.ba