Kakva je simbolika knjige koju Viktor Orban drži u rukama

Osvrt na knjige „Čudna smrt Evrope – imigracija, identitet, islam“ autora Douglasa Murraya

Piše: Senad Hevešević, Osijek

Početkom mjeseca novembra 2018. godine društvenim mrežama u BiH i šire proširila se fotografija Viktora Orbana, mađarskog premijera, koji u svojim rukama drži knjigu „Čudna smrt Evrope – imigracija, identitet, islam“ autora Douglasa Murraya, dok se u pozadini nazire etnička karta Bosne i Hercegovine. Ta fotografija, shvaćena je kao „drugi dio priče“ nakon fotografije sastanka Viktora Orbana sa Giorgijom Meloni, desničarskom političarkom iz Italije. Na sastanku je, po saopćenju, dominirala tema migracija i prisustvo etničke karte BiH na tom sastanku značilo je da je vrijeme da se postave neka pitanja. Kakva je simbolika knjige koju Viktor Orban drži u rukama i što, ustvari, ta knjiga znači za muslimane Bosne i Hercegovine i šire?

Knjiga „Čudna smrt Evrope – imigracija, identitet, islam“ (The strange death of Europe: imigration, identity, islam) izašla je 2017. godine, ubrzo postala bestseller i zadugo ostala na tom mjestu – na primjer, u The Sunday Timesu ostala je na tom mjestu gotovo 20 sedmica.

Ko je Douglas Murray? Murray, britanski autor četiri knjige i novinar, sebe predstavlja kao ateistu uz navod da se osjeća „kulturalnim kršćaninom“ zbog važnog utjecaja kršćanstva na britansku i evropsku kulturu. Uz navedeno, deklarirani je homoseksualac, kako navodi, „kroz cijeli punoljetni život“ i nastupa sa pozicije neokonzervativca. Šta čini sadržaj njegove knjige?

Tri rečenice koje daju ritam

Knjiga „Čudna smrt Evrope – imigracija, identitet, islam“ počinje sa tri rečenice koje postavljaju dijagnozu i odmah na specifičan način pozivaju na akciju. Te rečenice glase: Evropa čini samoubojstvo. Ili su barem njezine vođe odlučile počiniti samoubojstvo. Da li će evropski narodi odabrati da se slože s tim je, naravno, drugo pitanje. Ovakvo postavljanje stvari daje ritam cijeloj knjizi i sve iznesene tvrdnje postavlja na razinu neupitnih činjenica. Ako se neko usudi suprotstaviti tim činjenicama, takva osoba samo potpomaže samoubojstvo Evrope. Nekoliko rečenica dalje, opasnost u kojoj se Evropa nalazi dodatno se približava čitaocu: Do kraja života većine trenutno živih ljudi u Evropi, Evropa više neće biti Evropa i ljudi Evrope će izgubiti jedino mjesto na svijetu koje smo zvali domom. Problem Evrope, kako ga opisuje Murray (cilj knjige je opisati proces nastanka tog problema), jeste što je odabrala da više ne bude dom evropskih naroda nego utopia u originalnom značenju na grčkom jeziku, tj. ne – mjesto, tj. nešto što „nema sebe“ i samim time, ne postoji. Knjiga je nastala nakon putovanja Evropom gdje se susretao sa različitim ljudima, među kojima posebno ističe novopridošlice s kojima je razgovarao odmah po njihovom dolasku u Evropu. Kroz knjigu, Murray ističe historiju umanjivanja problema imigracije na političkoj sceni Evrope navodeći različite slučajeve drastičnih razlika u vrijednostima između doseljenika i domaćeg stanovništva. Kao primjer, možemo navesti sljedeći pasus: Dok je u ostatku države 16 posto ljudi reklo da smatraju homoseksualizam „moralno pogrešnim“, u Londonu je taj broj bio gotovo dvostruki (29 posto). Zašto bi ljudi u Londonu bili gotovo dvostruko homofobni od ostatka države? Samo iz razloga što etnička raznolikost glavnog grada znači da je uvezen disproporcionalan broj ljudi sa stavovima koje ostatak države sada smatra moralno nazadnim.[i]

Ovakav stil iznošenja argumenata dominira kroz cijelu knjigu: stil kojim se imigracija karakterizira kao „disproporcionalna“ te kao izrazito štetna za društvo. Svijet, kako navodi Murray, promatra te ljude koji se u migrantskom valu doseljavaju u Evropu kao „migrante“ ili „izbjeglice“, ali i među njima postoji rasizam – Tunižani i Sirijci s visine gledaju na subsaharske Afrikance.[ii] Ovakav narativ koji dominira u knjizi postepeno zalazi u psihoanalizu Evropljana te navodi da su se u umovima Evropljana pozicionirale dvije suprotstavljene stvari: prvo, dominantni narativ koji je Evropljane podučavao da svako može biti Evropljanin i da samo potrebno da osoba bude iz Evrope; drugo, prepoznaje se brojnost ljudi koji dolaze i donose običaje koji, u najmanju ruku, jako dugo nisu postojali u Evropi. Drugi dio evropskog uma Murray opisuje kao onaj koji je čekao i gledao. Murrayov stil iznova preuzima predstavljanje stvari i navodi kako isključivo optimizam preferira prvi dio, a da stvarni događaji inzistiraju na drugom dijelu koji poziva na oprez. Niko se ne bi trebao iznenaditi što se ispod ovog svega zakuhavaju tamniji, podzemni strahovi.[iii] Ti strahovi koji se zakuhavaju drže se pod kontrolom kroz tiraniju krivnje. Evropljanima se, po Murrayu, nameće osjećaj krivnje zbog zločina iz Drugog svjetskog rata i Murray se pita: Da li je moguće da će jednom doći momenat kad će mladi ljudi koji nisu ništa pogrešno uradili reći „dosta“ s ovom krivnjom? „Dosta“ s osjećajima servilnosti koje nam takva krivnja nameće, „dosta“ s idejom da postoji nešto unikatno pogrešno u njihovim prošlostima… Moguće je. Možda je industrija krivnje jednogeneracijski fenomen koji će zamijeniti ko zna šta?[iv] Murray u poglavlju „Šta je moglo biti?“ govori o potencijalnim rješenjima koja su se trebala ponuditi, kao alternativa otvorenim vratima i pozivu Angele Merkel koji je motivirao izbjeglice. Temeljno pitanje koje Murray postavlja u ovom poglavlju je: Za koga je Evropa? Izbjeglice je trebalo zadržati u blizini njihovih država i to bi, Murray navodi kao primjer, pomoglo smanjenje troškova koje Švedska troši na obezbjeđivanje kuća migrantima.[v] Uz to, bilo je potrebno azilantski proces zadržati izvan granica Evrope čime bi se lažne azilante zadržalo izvan Evrope. Proces koji bi olakšao promjene Murray opisuje kroz širenje mainstreama evropske politike tako da uključuje i one stranke koje se definiraju kao neonacističke i slično. Jasno je vidljivo da Murray smatra da prava rješenje nude te stranke. Kao pozitivan primjer, on navodi Marine Le Pen koja se na uspješan način distancirala od politike svog oca i time uključila svoju stranku u mainstream gotovo eliminirajući diskvalificirajuće epitete. Murray navodi da je potrebno uključiti sve nefašističke desne stranke u debatu zbog njihovog ranog upozoravanja na problem migracije, a sve da bi se povećala opreznost u korištenju pojma fašizma u Evropi. Ovakvo predstavljanje situacije odražava razmišljanje kojim se cijela politička scena Evrope pomiče udesno, tako da nekadašnja krajnja desnica postaje desni centar, a na poziciju krajnje desnice u spektar ulaze elementi društva koji su nekad bili potpuno neprihvatljivi u bilo kakvoj političkoj debati. Hoće li doći vrijeme da se scena pomiče i dalje, pa da i oni postaju mainstream? Hoće li nekadašnja krajnja desnica postati ljevica kroz priču o svojoj brizi za malog, ugroženog evropskog čovjeka kojeg se podržava u borbi protiv zlih, probriselskih elita?

Murray navodi da će u budućnosti evropski stil života i vrijednosti opstati u malim džepovima, po ruralnim područjima, tamo gdje migranti odluče da ne žele živjeti.[vi]

Kraj knjige donosi mračno predskazanje da Evropu čeka snažan i bolan pad zbog mlakog i slabog odgovora evropskih vladajućih elita na migracije.[vii]

Šta Murray, zapravo, hoće?

Nekoliko činjenica je potrebno istaknuti u ovom dijelu: Evropa definitivno prolazi kroz identitetsko propitivanje i to identitetsko propitivanje, na žalost, ne može proći bez pitanja migracija. Unutar Evrope postoje različiti pokušaji odgovora na izazov migracija: šta učiniti s onima koji su već ovdje, šta s onima koji su već nekoliko generacija ovdje, šta s onima koji tek planiraju doći i, kao ključno pitanje, što je evropski identitet kojeg treba (ako treba) očuvati u odnosu na te pridošlice? Šta se to čuva u odnosu na šta? Ova pitanja u Murrayevoj knjizi, na žalost, prolaze gotovo potpuno bez jasnog odgovora i nudi se tek površni prikaz nekakvog evropskog načina života. John Gray u svom osvrtu na Murrayevu knjigu navodi da je ova knjiga simptom bolesti za koju se pretvara da je liječi.[viii] Knjiga je simptom jer ignorira sve ono što ne odgovara uspostavljenom narativu, izbjegava se uzročno – posljedična veza među svjetskih događajima i sve se, na silu, uklapa u pojednostavljenu sliku ugrožene dame Evrope pred najezdom bezvjernih (ili revnosno pogrešno vjernih) silovatelja izvana. Ta dama Evropa, zbog svojih grijeha iz prošlosti, čini samoubojstvo i potreban joj je spas kroz odbijanje optuživačke priče o prijetećem fašizmu. Fašizam? Potrebno je biti jako oprezan u korištenju tog pojma u savremenoj Evropi, kaže Murray. Najbolje bi bilo, dodao bih, da se ta riječ nikako ne spominje ne bi li fašisti imali punu slobodu djelovanja, i to ni manje ni više nego kao dio mainstreama.

Kultura i identitet Evrope se djelimično i mlako definiraju kroz nekoliko svjetonazorskih pitanja, a ostatak se može svesti pod maksimalno pojednostavljeno pitanje: potrebno je jasnije uspostavljanje vladavine zakona koji će biti bolja prevencija u počinjenju eventualnih zločina. Smještanje govora o migracijama (vrlo često pogrešno protumačenim podacima) gotovo isključivo u oblast krivičnih djela koje ti „vanjski, doseljeni elementi“ donose u Evropu čini cijelu debatu besmislenom jer ignorira sve druge nužno potrebne elemente u spektru analize evropske populacije poput ekonomije, obrazovanja… Potrebno je naglasiti: svođenje prošlih, sadašnjih i budućih migranata na statistiku zločina u različitim evropskim državama upravo savršeno odgovara narativu Douglasa Murraya. Čudi li koga što postoji toliko pristrasnih, pogrešnih i pogrešno protumačenih podataka? Kroz ovu činjenicu se jasno vide sve mane ove knjige i kroz ovu činjenicu se vidi odakle ta knjiga u rukama Viktora Orbana. Preporuka autora Douglasu Murrayu: zamijenite riječ „Evropa“ sa „SAD“, dodajte „Meksikance“ u priču i bit će spremna za američko tržite. Možda osvane u rukama i tamošnjeg vlastodršca.

P.S.

Muslimani Bosne i Hercegovine (i Balkana općenito) nisu spomenuti u knjizi. Spominju se samo BiH, Hrvatska i druge države kao države kroz koje migranti prolaze. Zašto? Vrlo jednostavan odgovor: spominjanje muslimana Evropljana kao starosjedilaca ne odgovara narativu da Evropa nikad nije imala dugotrajnije prisustvo muslimana koji bi utjecali na oblikovanje Evrope. Još jedan dokaz da se činjenice ignoriraju ako ne odgovaraju narativu.

[i] Murray, Douglas, The strange death of Europe, Bloomsbury, London, 2017., – 46. str.

[ii] Ibid, 59. str.

[iii] Ibid, 94. str.

[iv] Ibid, 144. str.

[v] Ibid, 242. str.

[vi] Ibid, 251. str.

[vii] Ibid, 260. str.

[viii] https://www.newstatesman.com/2018/07/strange-death-europe-douglas-murray-review

Akos.ba