Ramazan za mnoge počinje kao skup pravila i vanjskih praksi: vrijeme posta, zajedničkih iftara i posebne atmosfere koja obavija porodicu i zajednicu. Međutim, kako čovjek prolazi kroz različite životne faze, njegovo razumijevanje ovog mjeseca često se mijenja i produbljuje. Ono što je nekada bilo fokusirano na disciplinu tijela, s vremenom postaje put unutrašnjeg sazrijevanja i svjesnijeg odnosa prema vjeri, ljudima i samome sebi.
U ranim godinama, ramazan se često doživljava kroz ritam porodice i društva. Djeca i mladi uče osnovne vrijednosti posta – strpljenje, odricanje i zahvalnost. U tom periodu, naglasak je nerijetko na vanjskim aspektima: izdržati dan bez hrane i pića, ispoštovati pravila i biti dio zajedničkog iskustva. Iako je to važan temelj, kod mnogih dublje razumijevanje tek dolazi poslije, ne nužno sa godinama nego iskustvom dubine povezivanja.
Kako čovjek sazrijeva, ramazan počinje poprimati drugačiju dimenziju. Post više nije samo fizičko odricanje, već svjesni čin koji mijenja način razmišljanja. Vjernik počinje primjećivati suptilne promjene: veću pažnju prema riječima koje izgovara, prema odnosima koje gradi i prema unutrašnjem miru koji traži. U toj fazi, ramazan postaje vrijeme introspekcije, preispitivanja navika i vraćanja suštinskim vrijednostima.
U jednoj poznatoj predaji, Omer ibn el-Hattab, r.a., upitao je Ubejja ibn Ka’ba, r.a.: „Šta je taqwa?“ Ubejj ga je upitao: „Jesi li ikada hodao putem punim trnja?“ Omer je odgovorio da jeste, a na pitanje šta je tada radio, rekao je: „Skupio sam odjeću uz sebe i hodao pažljivo.“ Ubejj je tada kazao: „To je taqwa.“
Ova jednostavna, ali duboka slika pomaže nam da razumijemo suštinu posta. Svjesno i pažljivo kretanje kroz život čuvanje srca, jezika i djela, baš kao što čovjek čuva svoje korake na putu punom trnja. Svijest o Božijoj sveprisutnosti. Zato ajet koji govori o propisivanju posta jasno povezuje ibadet sa ciljem duhovne zrelosti:
„O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste bili bogobojazni (da biste postigli taqwa).“ (El-Bekare, 183)
U ovom ajetu otkriva se prava svrha ramazana, a to je postizanje takvaluka. Taqwa je svijest koja čuva*. Post nije samo odricanje od hrane i pića, nego proces učenja pažljivosti prema svakom koraku koji činimo. Kao što je Omer, r.a., opisao hod kroz trnje, tako i vjernik u ramazanu sabire sebe, svoje riječi, misli i postupke, kako bi osnažio svijest o Bogu i Njegovoj prisutnosti i napravio štit koji ga čuva tokom ostalih jedanaest mjeseci, mimo ramazana.
Kroz duhovno sazrijevanje, shvatamo da je proces takvaluka, dolaska do potpune svijesti o tome da je Allah dž.š. Prisutan i da brine, da nas kroz ibadete jača za životne izazove. Time postižemo dublje razumijevanje iskušenja koja dolaze s postom. Umor, žeđ ili svakodnevne obaveze više se ne posmatraju kao prepreke, već kao prilike za rast. Čovjek uči da je pravi cilj posta transformacija srca – smanjenje ega, jačanje empatije i razvijanje svjesnosti o prolaznosti dunjaluka. Ramazan zaista tada postaje lično putovanje, a ne samo kolektivni običaj.
Zanimljivo je da mnogi vjernici s godinama sve više naglašavaju tišinu i smirenost ovog mjeseca. Dok su ranije možda tražili vanjsku dinamiku i društvena okupljanja, kasnije pronalaze vrijednost u jednostavnosti – u dovi prije iftara i sehura, povezivanju s Allahom dž.š. dozivajući Ga Njegovim imenima. U suštini, naš pristup postaje dublji, a naš odnos prema ibadetu svjesniji.
Istovremeno, životne okolnosti: roditeljstvo, profesionalne obaveze ili lične borbe, često oblikuju način na koji se ramazan doživljava. Odlasci na mukabele i teravije, okupljanja na zajedničkim iftarima, sve ono što je nekada bilo lahko i izvodivo, sada jednostavno nije toliko jednostavno. Upravo kroz te promijenjene okolnosti vjernici razvijaju novu vrstu snage. Ramazan tada prestaje biti idealizirana slika savršenstva i postaje stvarni prostor susreta između slabosti i nade. Prostor za rast i potreba za većom svijesti o Allahu, dž.š.
Na kraju, razumijevanje ramazana ne ostaje isto jer ni čovjek ne ostaje isti. Svaka godina donosi novo iskustvo, novu lekciju i drugačiji pogled na suštinu posta. Duhovna zrelost ne mjeri se savršenstvom, već sposobnošću da se ramazan doživi iskreno – kao vrijeme povratka Bogu, ali i povratka vlastitoj autentičnosti.
Možda upravo u toj promjeni leži ljepota ramazana: što ga više živimo, to ga dublje razumijemo. I što više sazrijevamo, to jasnije shvatamo da je ramazan mnogo više od mjeseca posta, on je ogledalo našeg unutrašnjeg puta rasta. To je više put, nego cilj i to put za postizanje takvaluka, što je u konačnici stanje u kojem se čovjek štiti kroz svijest o Allahu.
za akos. ba piše M.Z
*lingvistički, takwa se izvodi od riječi waqaya (štititi, čuvati, zaštititi, sačuvati, postaviti zaštitu)
