Kako roditelji mogu pomoći djeci da budu uspješna u školi

Čitajući knjigu „How to Boost Your Childs Achievement in School“, Michael E. Bernarda, došla sam na ideju podijeliti njegova viđenja o tome koje su roditeljske aktivnosti najbolje za (školsko) postignuće kod djece. 

U svom poglavlju opisuje njih pet, a u ovom tekstu moći ćete pročitati o prvoj: Smirenosti.

Autor objašnjava, da danas škole ne mogu same brinuti za uspjeh djece – roditelji su jako važan dio te priče. Kad se roditelji uključe i surađuju sa školom, djeca puno lakše napreduju. Nije potrebno da roditelji sami podučavaju dijete, ali mogu napraviti puno toga da ga podrže na tom putu.
Istraživanja su pokazala da škole postižu bolje rezultate kada roditelji aktivno učestvuju u obrazovanju svoje djece. Dakle, roditelji ne trebaju biti učitelji svojoj djeci, ali njihova podrška može napraviti veliku razliku.

Smirenost – snaga roditeljstva

Zašto je važno ostati smiren?

Jedna od najvažnijih roditeljskih osobina za podršku školskom uspjehu djeteta jeste smirenost. Kada roditelji reaguju s previše stresa ili anksioznosti na izazove, teškoće ili neke probleme kod svoje djece, to često otežava situaciju. Prije nego se fokusiramo na promijenu ponašanja kod djeteta, roditelji moraju naučiti kako da kontrolišu vlastite emocije.

Ako roditelj želi da se dijete više trudi u školi, prvo mora znati da umiri sebe. Emocionalni ispadi roditelja mogu pogoršati problem, i udaljiti dijete još više od škole ili drugih obaveza. Bitno je naglasiti da smirenost nije isto što i popustljivost – ponekad treba biti čvrst i postaviti jasne granice, ali uvijek uz pribranost i racionalne odluke.

ABC Metoda za roditelje

Konkretan alat da bi roditelj bolje razumio svoje reakcije, zove se ABC metoda.

Ova metoda sastoji se u doslovno buđenju svijesti roditelja o tome šta se desilo i adekvatnoj reakcji na situaciju. 
Skraćenica ABC, znači:

• A(“Activating Event) je ono šta se dogodi (npr. dijete nije uradilo zadaću),
• B(“Beliefs) su tvoje misli/uvjerenja o tom događaju ili situaciji (“Ne mogu to podnijeti”),
• C(“Consequences”) je kako se osjećaš i šta radis zbog onoga sto se desilo (ljutnja, vikanje, tjelesne reakcije..).

Krucijalno je znati da nas ne uzrujava samo ponašanje djeteta, nego i naše misli i uvjerenja o tome. Kad promijenimo misli, promijenit ćemo i osjećaje, a samim time i naše reakcije!

Šta nas čini anksioznim u odnosu na djecji uspjeh?

1. Kad mislimo da nas dijete namjerno uzrujava i namjerno nešto radi ili ne radi svoje zadatke, s ciljem da nas povrijedi, uznemiri ili nešto treće.
2. Kad pretjerujemo u procjeni koliko je nešto loše.
3. Kad kažemo “moje dijete je užasno, glupo, nesposobno, lijeno…”.
4. Kad ne podnosimo ni najmanju frustraciju (i želimo da sve bude samo onako kako mi želimo).
5. Kad se krivimo zbog svega što dijete napravi, i djetetov neuspjeh, odnosno slabiji uspjeh od očekivanog pripisujemo lično sebi.

A šta pomaže da budemo smireniji i smanjimo tu ansksioznost?

1. Preuzeti odgovornost za svoje emocije (“Ja biram kako ću reagirati”).
2. Pogledati širu sliku (“Nije to najgora stvar koja mi se mogla dogoditi”).
3. Fokusirati se na ponašanje, ne na dijete (“Ovo što je napravio mi se ne sviđa, ali njega volim”).
4. Reci sebi da možeš izdržati; imati visoku tolaranciju na frustraciju (“Nije lahko, ali mogu podnijeti”).
5. Prihvati sebe (“Vrijedim i kad moje dijete pogriješi”).

Skala katastrofe

Osim ABC metode, koristan alat za postizanje smirentosti kod roditelja je i Skala katastrofe. Kada  neko ponašanje vašeg djeteta vas jako uzruja, i “izuje iz cipela”,  gdje se osjećate van kontrole, preplavljeni emocijama, sa ubrzanim radom srca, i kada osjetite krv u obrazima, jako je bitno stati i zapitati se:  koliko je to stvarno loše?!

Da li ćemo u tom naletu emocija početi jako vikati, prijetiti, vrijeđati dijete, ubrzano hodati, zaplašivati pa i fizički nasrnuti na dijete i izgledati doslovno izgubljeno i van kontrole? Da li želimo imati reakciju zbog koje ćemo se kajati već nakon par minuta, ali isto tako imati reakciju koja će oštetiti odnos povjerenja između vas i vašeg djeteta?! Da bi izbjegili te nagle reakcije, postoji vrlo jednostavna vježba koja će pomoći, a sastoji se u sljedećem:

1. Ocijeni koliko je “loša” ta situacija na skali od 0 do 100.

0 = nije loše,

50 = srednje loše,

100 = najgore što se može dogoditi.

2. Sada pogledaj donju Skalu katastrofe i uporedi:

3. A sada se ponovno zapitaj: Kako bi sada ocijenio/la ponašanje svog djeteta?

Većina roditelja shvati da to što ih je uzrujalo i nije tako strašno kad se usporedi s pravim katastrofama i da postoji način da se situacija adekvatno riješi.

Šta kad osjetiš da nisi dobar roditelj zbog slabijeg školskog postignuća tvog djeteta?

Zamisli sebe kao kocku koja se sastoji od puno malih dijelova – svaki dio predstavlja neki aspekt tvog roditeljstva. Samo zato što jedan mali dio nije savršen ili onakav kako ti prosuđuješ da bi trebao biti, ne znači da cijela kocka ne valja.

Sjeti se da niko nije stalno savršen roditelj, i izazovi s djecom ne znače da si ti neuspješan roditelj ili neuspjesna osoba.

Za kraj

Roditeljstvo je izazovno, ali kad naučimo kako ostati mirni i ne dopustiti da nas emocije preplave, možemo puno bolje pomoći djeci da uspiju. Velika je snaga u tome kad kao roditelji shvatimo da naše emocije dolaze od nas, a ne od djeteta. Kad smo smireni, lakše prihvatamo ono što se ne može promijeniti, i imamo više snage da se fokusiramo i  promijenimo ono što se može promijeniti i na čemu se može raditi.

Sve kreće od nas – naš mir daje djeci snagu. I mi, iako odrasli, i dalje rastemo i učimo. Ako naš rast znači biti smiren da bi našoj djeci dali potrebnu sigurnost i povjerenje,  idemo se učiti biti smireniji i pružiti potrebnu podršku našoj djeci.

Naš je cilj kao roditelja odgojiti odgovornu, samosvjesnu i naravno sretnu djecu; zdravu fizički i psihički. Da li loš uspjeh, ili ako uspjeh djeteta ne odgovara našim očekivanjima daje nama za pravo da dijete tretiramo na način na koji mi ne bismo tretirali bilo koju drugu (odraslu) osobu? Ne zaboraviti da samo sretno dijete, je sposbno da uči i da pamti. Naša očekivanja su jedna realnost, ono što dijete može ili na kraju krajeva želi je druga, i mi kao odgovorni za sebe i njih moramo biti svjesni da naše reakcije, koje su često burne, samo mogu učiniti da se dijete još više udalji od onoga što je stvarno bitno- učenja i znanja koje sutra u budućnosti može primijeniti za višestruka dobra.

U narednim tekstovima, nastavit će se niz savjeta Dr. Bernarda,iz gore pomenute knjige,  uz moj osvrt na kraju.

Do zajedničkog učenja i čitanja…

za akos.ba pripremila Vildana Žigonja, magistar edukacijske psihologije i savjetovanja

foto:pexels