Kako braniti hidžab i druge islamske vrijednosti u našem društvu

 Islam kao specifična, sveobuhvatna vjera

Islam, kao posljednja monoteistička religija, nije dovoljno shvaćena u današnjem društvu, a posebno je to izraženo u Bosni i Hercegovini, gdje je predhodni režim ostavio duboke tragove. Opće je vjerovanje kod sljedbenika ove časne vjere da je društvu živjelo idealan islam samo u vremenu posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.w.s. Nakon tog perioda generacije su bile bliže ili dalje od najbolje primjenjenog islama u društvu, shodno njihovom razumijevanju vjere i spremnosti da sopstvene ciljeve podrede njenim univerzalnim ciljevima. Također, jasno je da islam zahtjeva od čovjeka potpunu angažiranost i provođenje svih njegovih principa u praksi, koliko god je to moguće, a to se posebno odnosi na vjerske obaveze-farzove. Autentičnost islamskih vjerskih izvora niko nikada nije mogao dovesti u pitanje, pojavivši se pri tom sa ozbiljnim argumentima, a sa druge strane ti izvori su toliko detaljno objasnili vjerske principe da praktično ne postoji oblast ljudskog života, a da nije pojašnjena njegova osnova. Stoga je teško poreći da je islam u cjelini zaokruženi skup, životni sistem, koji nudi odgovor na pitanja o čovjeku kao pojedincu, te njegovom odnosu sa okolinom. Dakle, sasvim je prirodno da individua, pokušavajući da praktikuje islamske norme ponašanja, za njega obavezujuće, dođe u koliziju sa sekularnim sistemom i okolnostima koji vladaju u društvu. Problem za vjernike praktičare postaje još veći kada su i te svjetovne norme, u obliku zakona i unutrašnjeg uređenja države, obavezujuće. Nužno je naglasiti da je jako mali broj vjerskih obaveza a da su u isto vrijeme državnim zakonom zabranjene, što je svakako olakšica. Sve ovo jeste realnost sa kojom se susreću sve vjerske zajednice, prvenstveno muslimanske, koje egzistiraju u sekularnim sistemima.

Odnos društva prema praktičaru

Vratimo se sada običnom društvu, koje često nije u stanju da shvati onu kategoriju koja pokušava da sprovede u praksu svoje vjerske osjećaje i dužnosti. To neshvatanje je također prirodna stvar, ozbirom da su njihovi životi okrenuti suprotnim pravcima. Jedni teže materijalizmu i vidljivom po svaku cijenu, a drugi su okrenuti duhovnoj strani i često vjeruju u nešto što nije opipljivo, niti vidljivo, što ih često u njihovim sredinama čini čudacima i vjerski opijenim osobama. Već sada imamo dovoljno razloga za korjenito međusobno nerazumijevanje ove dvije društvene kategorije. Namjerno kažem „međusobno nerazumijevanje“, jer smo često u prilici da vidimo vjernike koji ne razumiju vrijeme i mjesto u kojem žive i svojim ponašanjem izazivaju negativne reakcije one druge kategorije. Često takvi pojedinci nanesu više nepravde islamu i muslimanima nego li organizovane, smišljene i skupe kampanje protiv islama i muslimana. Dodajmo ovome i, kao što već spomenuh, duboke tragove predhodnog sistema u društvu, u kojem je vjera bila maksimalno marginalizirana, gdje su muslimani praktičari smatrani zaostalim, primitivnim i nedovoljno civilizovanim.

Neizbježni sukob ideja

Na osnovu već kazanog zaključujemo da musliman praktičar, kojem su islamske vrijednosti dio njegovog bića, pokušava da manifestuje što veći broj islamskih principa, običaja i vrijednosti, smatrajući ih svojom etikom, načinom življenja, odnosno komunikacijskim sistemom sa okolinom uopće. Nasuprot tome, također zaključujemo, da veliki broj ljudi u našem društvu, na takvu pojavu gleda sa velikom dozom predrasuda sa jedne, te strahom od mješanja vjerskog i svjetovnog sa druge strane, svjedočeći tako radikalni oblik sekularizma koji bi najradije vjerske običaje i uvjerenja ograničio na najmanju moguću mjeru, što je za vjernika praktičara nedopustivo. Postoje i brojni drugi faktori koji itekako utiču na takvu društvenu pojavu, među kojima su svakako islamofobija, pojava radikalnog razumijevanja islama otjelovljenog u današnjoj, takozvanoj Islamskoj državi, lična sujeta itd. Zbog toga ne treba da čudi izliv medijske mržnje protiv islama i muslimana, pogotovo u formi kolumni i drugih oblika javnih nastupa, prigovarajući tako na mnoge pojave kao što su otvaranja prostorija za vjersku molitvu, šoping centara bez ponude alkoholnih pića i svinjetine i mnogih drugih pojava koje su sasvim normalne u daleko naprednijim civilizovanijim društvima od našega.

Kao posljedica svega navedenog muslimanska zajednica u Bosni i Hercegovini nailazi na mnoge prepreke i nerazumijevanja. Često ćemo čuti da je čak i za nezaposlenost i tešku ekonomsku situaciju kriv isključivo islam i njegovi praktičari. Već odavno se pojavljuje potreba za jedinstvenim i sistematskim djelovanjem koje bi na neki način formuliralo i uokvirilo potrebe te zajednice i zaštitilo njegove interese, koliko god je to moguće, poštivajući sistem i raznolikost društva u kojem živi.

Zaključak

Pozivajući se na poštivanje ljudskih prava i sloboda, te slobodu vjere, vjerska zajednica, u našem slučaju Islamska zajednica kao jedina legitimna vjerska institucija u Bosni i Hercegovini, mora da nađe najbolji način da omogući svojim sljedbenicima ravnopravan status u društvu. Islamska zajednica je prepoznala tu potrebu pa je krenula u izradu Sporazuma sa državom, kako bi se to i desilo, iako će usaglašavanje takvog sporazuma biti jako komplikovano. Pojedinci, nevladine organizacije i razni drugi akteri u društvu uopće treba da pomogne Islamskoj zajednici u tom smjeru, pružajući joj podršku, pomoć, ali i inicijativu. Aktuelna borba za hidžab može da se riješi samo tim putem.

Sa druge strane, u toj borbi veliki dio mora da ponese svako od nas, pojedinaca, članova muslimanske zajednice u Bosni i Hercegovini. Svi mi moramo da predstavljamo islam koji je, uslovno rečeno, prilagođen bosanskoj zbilji, razumijevajući kategorije vjerske norme, prioritete, model „manje štete“ i „veće koristi“ itd. Svaki pojedinac mora da bude svjestan sredine u kojoj živi- odnosno društva sa kojim svakodnevno komunicira, zakona ove države- koje mora poštovati, te njegove ambasadorske uloge, odnosno uloge predstavnika i nositelja islama i njegovih univerzalnih vrijedsnosti. Društvu moramo opraštati da bi nas primjetili, koristiti da nas primili i voljeti da bi bili voljeni. Ljudima moramo pokazati da su naše vjerske dužnosti preventiva protiv svakog zla, a ne ograničenja i teškoće. Moramo biti na usluzi društvu jer tome nas vjera uči i podstiče. Tu se vodi podjednako važna bitka za hidžab i sve ostale vjerske obaveze. Nažalost, mi smo prioritete našli negdje drugo, u osnivanju nekih drugih džemata, međusobnim sukobima, u davanju prednosti formi a ne suštini, u traženju vlastitih interesa, u javnim i nepotrebnim raspravama itd. Sve dok islamski principi ne budu zaista dio nas, do tada će nas društvo gledati kao teret a ne kao vrijednost.

Za akos.ba piše: Adnan Ljevo