Jesu li globalna pravda, ljudskost i empatija dotakli dno
Civilizacija s aspekta stanovnika jednog urbanog zapadnog grada, ali i drugih gradova širom svijeta, uz sve privilegije i benefite u kojima uživa je dostigla vrhunac.
Sve ono za što smo se nekada morali dobro potruditi sada je na dohvat ruke. Jesu li luksuzni automobili, udobni stanovi i kuće, veliki televizori, mnoštvo tableta, laptopa, mobilnih uređaja za sve članove domaćinstva, ukusne i obilne trpeze učinili da je čovjek u vremenu u kome živimo izgubio empatiju prema drugom i drugačijem, prema općoj pravdi, prema onome što je ljudsko?
Prije samo nekoliko decenija moglo se deseti da na svjetskoj pozornici se pojavi neki Trum i kaže da će Grenlad biti njegov, ovako ili onako, ali se nije moglo ni zamisliti da jedna Njemačka, jedna Francuska koja je kolijevka revolucije šuti.
Moglo se desiti da jedna država zauzme teritoriju druge države, ali se nije moglo desiti da svjetski državnici, moćnici, javne ličnosti, naučnici, književnici, umjetnici, pjevači to javno ne osude.
Je li zaista hobotnica nepravde uhvatila sve zemlje, sve ustanove, sve pojedince, jesmo li dotakli dno?
Je li moguće da živimo u svijetu gdje jedna visoko softificirana i do zuba naoružana vojna sila ubije 18.000 djece?, djece!, ne pasa ili mačaka, i to pred očima cijelog svijeta?
Ni to nije dovoljno, sada kada smo konačno dočekali primirje, pokreće se novi rat u kome se nagovještava dvostruko jača razaranja. Je li pedeset ili više dnevno ubijene djece malo? Treba li broj uduplati?
Je li ikada, itko zapamtio da se diglo više od 100 borbenih aviona da u jednom malom gradu, u Ramazanu, ubijaju djecu dok spavaju.
Gdje si svijete? Zašto šutiš svijete?
Uzalud su udobne kuće i stanovi, ogromni televizori i ukusna hrana ako večeras možemo mirno zaspati.
Dotakli smo dno!
piše: Ekrem Čelebić
