Ja sam radnik komunalnog preduzeća Rad iz Bratunca i ja nosim bombu

Ja sam radnik komunalnog preduzeća Rad iz Bratunca i ja nosim bombu. Ja mogu da mislim ali ne smijem da govorim. Ja sam kao fudbalska dušica koja se neprekidno pumpa i koja svaki čas treba da eksplodira. Ja sam bomba.

Kopao sam leševe prvi put, pa drugi put, onda treći pa četvrti, onda sam prestao da brojim. Najteže je bilo prvi put kada su leševi bili svježi. Sa zubiju kašike bagera sam otresao ljudska tijela. Mrak je bio pa nisam mogao vidjeti lica tih leševa koji mi sad dolaze i proganjaju me.

Tek pošto sam ispraznio jamu leševa lokacija je komprovitovana. Nova zapovijed! Prenosi tijela na druge dvije lokacije! Sada je dan, sad je teže. Tijela su polomljena i iskomadana. „Glava se zaglavila u prikolici“, ta me scena proganja svaku noć.

Lot tim je slikao gornje „radilište“, lokacija nije sigurna, vozi leševe ispod stijena, doći će večeras ovi iz CŽ-A, nagrni kamenje, policija će obezbijediti lokaciju.

„Pokvario se kamion s leševima, prekri ceradom.“

„Ja?“

„Ti!, neću valjda ja.“

Danas radim s dvojicom kolega s posla, kopamo u drugom gradu. Teško mi je. Ne mogu da vjerujem svojim očima dok gledam kolege kako se smiju i cikore dok utovaranju i jedu masne sendviče u pola hljeba. Niz bradu im majoneza kapa dok  utovaraju ruke, noge, lobanje.

Prvo lovci onda čovjek i žena koji su brali vrganje, lokacija je ponovo kopromitovana, vozi na šezdeset četvrtu lokaciju, opet noću. Dolazili su i vatrogasci i ovi iz hitne pomoći.

Ima li kraja?

Prekovremeno sam plaćen, od tih para, kupio sam sir i sudžuku. Žena i djeca jedu a meni zalogaj stao u grlu. Da znaju samo kako je krvav novac kojim sam platio taj sir i sudžuku. Sudžuka je crvena. Pogled mi se muti i vidim u onoj sudžuci smrvljene leševe masovnih grobnica. Muka mi je i povraća mi se.

Jučer sam pročitao broj za anonimne dojave o lokaciji masovnih grobnica a već danas sam na saslušanju.

„Nema ko drugi, samo ste vas trojica znali za ovu lokaciju, ko je?“

„Nekog će mrak pojesti, izgleda!“

„Dobro, niste vi, uzmite kad ste već tu po ovih 200 KM i da znate da vas prate, i gdje idete i s kim se družite i šta preko telefona govorite, sve.“

„Nećeš pare, možda si ti taj, možda tebe savjest grize.“

„Ma šalim se bre.“

Dva sata i petnaest minuta, ponovo duga noć, srce mi jače udara.

Pa zar ću umrijeti s ovim teretom? Kako ću pred Boga stati? Zar će sa mnom umrijeti i ovaj teret? Šta će mi Bog reći. Ne mogu da šutim. Ne mogu. Nek ide glava ali ne mogu. Sutra ću poslati anonimno pismo Institutu za nestale osobe i otkriti sve. Nisam ih ubijao i neću ni ovo kriti. Želim umrijeti bez ovog tereta.

Ponovo se budim, ne znam jesam li spavao, minut ili dva ali ovoga puta je u meni prevagnulo i u meni, budnom odzvanja: „Neću umrijeti s ovim teretom“

Ovako je moralo da bude, nikako drugačije i ovako je i sada a ja se pitam postoji li ijedna osoba u Bosni i Hercegovini koja neće da umre s ovim teretom, osoba u kojoj će konačno prevagnuti savjest i koja će svoje terete povjeriti Institutu za nestale osobe.

Piše: Ekrem Čelebić

Akos.ba