Ja mogu i želim govoriti i misliti samo dobro

Znate, mi nekako u ovoj našoj sredini kao da smo naučeni da dva čovjeka ne mogu razgovarati normalno ako trećeg čovjeka ne uzmu u svoja usta. Svi mi znamo da to i nije baš lijepo. 

Mnogo je nepravde na ovom dunjaluku i mnogo loših stvari sa kojima se svako od nas susreće. Svaka nepravda ostavi po jedan trag na srce čovjeka. Mi vrlo jasno i precizno brojimo nepravde koje nama neko učini. Kada neko zakine naše pravo svjesni smo toga i osjećamo se veoma loše, ljuti smo, svašta čovjeku padne na um. Naravno da to nije jednostavno prihvatiti. Teško je na vlastitoj koži nositi kofer nečijeg bijesa, mržnje, lošeg dana i slično.
“Gospodar tvoj ne zaboravlja. ” (Sura Merjem, 64)

Ali, ne trebamo se mi brinuti za to kada nama neko pravo naše oduzme, nepravdu učini sve to gleda Onaj koji ne zaboravlja ništa. Sve ćemo mi to naplatiti (bolje nego smo i zaslužili). Nešto na dunjaluku, nešto na ahiretu ali ničije pravo pred Gospodarom neće biti zakinuto, jer On je Pravedni. Nećemo ostati uskraćeni ni za što. Međutim, druga činjenica poče da me brine. Kako god da mi imamo pravo za nepravdu koja nam je učinjena zatražiti pravdu imaju i drugi. Kako god da Gospodar ne zaboravlja nepravdu, ogovaranje koje nama učine, ne zaboravlja ni ono što je drugima učinjeno, za ono što mi učinimo, ali nama to naše što uradimo nije strašno jer ne boli nas.
Bitno je da pustimo jezik da radi, mora čovjek o nečemu da priča.

Lahko ćemo mi uzeti ono što je nama zakinuto i loše učinjeno ali šta kada dođu oni drugi kojima smo mi dužni. Šta ako mi budemo imali više dugova nego što su drugi nama dužni, pa valja dati i ono malo dobra što imamo i što nam neko da. Razmišljamo li nekada o tome? Znamo mi vrlo često reći : „Allah sve vidi, stići će njega kazna za ono što mi je uradio. Valja njemu račun polagati.. itd.. „ Šta je sa našim računom, da li smo ga mi već položili? Da li mi to imamo dovoljno dobrih dijela da će nam ih ostati iako ih podjelimo svima onima kojima smo učinili nešto loše? Da li smo mi toliko dobri da smo sigurni od patnje u ognju? Gospodar jeste Onaj koji oprašta, Onaj koji je milostiv, premilostiv ali On je i Onaj koji strašno kažnjava. Ne smijemo sebi dozvoliti da se igramo sa tim. Često čujemo onu rečenicu: „Pa ne ogovaram ja njega/nju samo istinu pričam.“ Strašno mi je i pomisliti samo taj Dan kada neće biti nikoga da nas odbrani od onih na koje smo se na dunjaluku oslanjali, kada će svako tražiti naplatu za ono što mu je učinjeno a ima pravo na to jer to je Dan apsolutne pravde.

Zamislite trenutak da od vas svoje pravo traži osoba koju nikada niste vidjeli, sa kojim nikada niste kafu popili ali eto svi su o njoj pričali pa ste i vi takvo mišljenje stekli i ponešto rekli o toj osobi. Koliko god da se čovjek obraduje tom trenutku kada će moći svaku svoju nepravdu, suzu, bol naplatiti toliko treba i da strahuje jer svaki insan će imati isto to pravo. Čovjek vrlo često priča i o svojim najbližima misleći da u tome nema ništa loše, ono svoji smo. Zamislite samo koliko smo mi lošeg uradili, koliko toga lošeg nam je šejtan predstavio dobrim pa ustrajavamo u tome. Da nas Allah sačuva. Zato ja volim često reći da je naš um, cijeli naš život poput neke prostorije ili poput nekog ormara sa mnogo ladica i moramo ih stalno čistiti, stalo uklanjati ono nepotrebno jer uvijek se tu negdje , da mi to i ne primjetimo, zavuče ponešto loše, neki smrad koji stoji danima, danima i njegov loš miris samo se povećava i djeluje štetno na okolinu. Tako je i sa našim postupcima. Ukrade se ponešto loše da čovjek i ne primjeti i onda postane „dobro“ koje činimo i u jednom trenutku prestane da pecka insana tako da nestane svako upozorenje o mogućoj opasnosti. Svaki grijeh kada se čini u početku je teško uraditi jer duša je stvorena čista i boli je ono loše ali svaki slijedeći put lakše je, zato što počinje se skupljati prašina na tu čistoću, paučina zaklanja pristup dobrom. Moramo stalno brisati svoje prozore, ogledala. Ne mislim samo na oči. Svaki dio tijela našeg je jedno ogledalce koje reflektuje ono što ima.

Ako naše srce, dušu ispunimo grijesima, lošim stvarima reflektovat će smrad, loše raspoloženje i to će svi vidjeti. Ne može čovjek sakriti ono što jeste pa makar i Oskara za glumu imao. Vide to pravi ljudi, a da niko ne vidi, zna ON. On nas je stvorio i svaki dio nas poznaje bolje i od nas samih. Učimo sebe da razmišljamo pozitivno. Ako neko radi nešto loše pokušajmo mu dati savjet, ali ne savjet preko cijelog komšiluka nego njemu lično, šapatom, neka taj savjet bude u ime Gospodara i ostane između nas i Njega. Šejtan kola našim tijelom i svi smo mi skloni onom lošem. Dođu čovjeku loše misli iako ne bi želio, ali zadržimo ih, zadržimo taj smrad u sebi. Lakše je očistiti to u nama nego kada zarazi cijelu okolinu. Kada o nekom krenemo pomisliti nešto loše pa bi onaj kome je Vatra utočište ( Iblis) volio da to izgovorimo, pretvorimo u djelo, mi uradimo suprotno, dignimo ruke i uputimo dovu za tu osobu. Neugodan miris se otklanja nekim lijepim parfemom, a najbolji parfem za loše misli i loše u čovjeku je pokajanje i zikr.

On je Onaj koga ne obuzima ni drijemež, ni san, zna za svaku našu misao, postupak, pa kada god nešto loše krenemo reći, uraditi, ogovoriti nekoga sjetimo se da postoji Onaj koji upravo to gleda. Razvijajmo u sebi stid i strah pred Gospodarom, ako uspijemo taj stid i strah uvijek nositi sa sobom onda velike su šanse da ćemo od sebe ako Bog da napraviti dobru osobu. Jer nekako takvi smo ono gledamo ajde ne vidi me narod pa šta ima veze a zaboravimo u tom trenutku da On sve čuje i zna. Ako prije toga šta će narod reći i pomisliti postavimo sebi pitanje: „ Da li će On biti zadovoljan ili srdit? „, onda je naš put ispravan. Obogatimo svoj riječnik ljepotom, pozitivnošću, lijepim govorom, mislima, knjigama. Budimo jedni drugima prijatelji. Budimo oni koji će braniti čast jedni drugih čak iako znamo da ta osoba u tom trenutku nije uradila baš nešto dobro. Ne dozvolimo sebi da činimo nepravdu jedni drugima, da jedni druge uništavamo lošim riječima. Danas je on pogriješio, nije uspio da se odupre, sutra to mogu biti ja, ti bilo ko drugi. Ko nam to garantuje da nećemo time biti iskušani još ako uživamo u tuđem grijehu i bolu. Zato dočekajmo jedni druge osmijehom, mi to možemo samo moramo željeti.

Pronalazimo u drugim ljudima dobrotu, nemojmo odmah gledati u ono loše. Svako od nas ima jedno klupko dobra samo treba da dođe pravi trenutak i prava osoba koje će znati kako da odmota to klupko, a kada se ono jednom rasplete onda dobra djela kreću sama od sebe. Ma koliko loš čovjek bio dobra djela će mu uvijek izmamiti osmijeh na lice. Svi smo ljudi i svi možemo i trebamo jedni druge činiti sretnima. Kada god pomislite da ogovorite neku osobu nazovite je da pitate kako je, obradujte je nečim, ili na kraju samo dovu uputite. Islam je ljepota, vjera koja bogati čovjeka u cjelosti. Hrani njegovo tijelo i dušu. Zato ne zamarajmo se previše onim što ne možemo spoznati već neka nam cilj bude samo dobrota i pravednost.

Za Akos.ba piše: Jasmina Husić