Izronio je Stari za one što ga vole

Ovaj je Most sagrađen kao luk duge. Ima li mu išta slično u svijetu, Bože moj?

Stih je ovo upisan na prvom kamenu položenom u temelje Starog mosta 1557. godine, čija je izgradnja počela po naredbi slavnog Sulejmana Veličanstvenog. Donio je ovaj most, u glavi i srcu, Hajrudin mimar, mostograditelj po struci, a pjesnik po duši.

Crtice iz historije

Razmišljati o Mostaru, a instinktivno ne zamisliti sliku prelijepog Starog mosta, gotovo je nemoguće, pogotovo znajući da je ovo kameno remek djelo spomenik po kojem je grad i dobio ime i koji, simbolično, u sebi nosi mnoga značenja. Pred tom začudnom ljepotom stajali su brojni nezaboravni književnici pokušavajući na papir prenijeti onaj osjećaj kad se spustiš neravnim, kamenim uličicama Kujundžiluka, a ispred očiju ti kao bijela golubica uhvaćena između dvije kule zabljesne ta fascinantna građevina, koja je kroz povijest svog postojanja postala puno više od mosta, na isti način na koji je Mostar oduvijek bio puno više od grada.

Prvi kamen graditelj donese čak iz daleke Perzije. Prevalio je s njim tolika kopna i bezbrojna mora, osjetio je on planine i okvasio se po svjetskim rijekama. Smještao je Hajrudin, kamen po kamen, između obronaka Huma i Veleža, nad plahovitom i tajnovitom vodom, između dvije kule Tare na lijevoj i Habibije na desnoj obali. Stoga, ovaj most više bijaše pjesmom. Kamen po kamen, završena je gradnja 1566. godine. Most je iskričavo svjetle, sjajne boje koja se mjenja tokom dana zavisno od sunca. Legenda kaže, u vrijeme kad je trebalo skinuti skele sa završenog mosta slavni graditelj Hajrudin pobjegao, jer nije smio gledati to bojeći se da će se zajedno sa skelama srušiti i sam most. Navodno je Sulejman zaprijetio Hajrudinovom smrću ako se most sruši. Predaja kaže da je glasonošu koji mu je donio radosnu vijest o uspješnom otvaranju mosta nagradio sa pet kesa dukata, a on nikad više do kraja života nije vidio svoje remek djelo.

Inat hercegovački

Od Hajrudina pa do početka devedesetih most je služio kao poveznica riječnih obala, kao mjesto susreta, kao unikatni detalj na razglednici ovog šarolikog podneblja koji je oduševljavao na hiljade turista, slučajnih prolaznika, putopisaca i pjesnika. S mosta se skakalo u mrzlu i brzu Neretvu, pod njim se ašikovalo i sa njega promatrao nestanak sunca koji je klizio niz leđa okolnih brda. Skokovi sa Starog mosta koji bi se svečano održavali jednom godišnje, postali su tradicionalna turistička manifestacija koja je simbolizirala hrabrost i odvažnost mostarskih mladića.

U ratnom periodu, Mostar je pretrpio silna razaranja koja su nepovratno narušila specifični duh ovog grada. Dana 9. novembra 1993.godine u bjesomučnom granatiranju srušen je Stari most. To rušenje je jedno od najjačih simbolika ratnog razdoblja, sekvenca koja ježi kožu i zaustavlja dah, njegov pad u rijeku označio je rušenje zdravog razuma, kidanje jednog grada na dvije obale, koje će od tog trenutka pa sve do danas početi živjeti jedan prešutni, tihi rat duboko u sebi. Stari most je rekonstruiran i potpuno obnovljen 2004.godine, a 2005.godine je uvršten na UNESCO-vu listu zaštićenih kulturnih objekata diljem svijeta.

Od tada pa do danas mami brojne turiste iz raznih zemalja koji dolaze vidjeti njegovu nenadmašnu ljepotu i sjaj kamena koji se proteže u rastegnutom luku od kula Tare i Halebije, koje kriju muzeje sa bogatom arheološkom postavkom, kao i iscrpnim fotografskim prikazom mosta u periodu od rušenja do rekonstrukcije. Stari most danas je personifikacija istine da ništa na ovom svijetu nije vječno i besmrtno, da okrutno naličje ljudskog zla tako lako može u prah pretvoriti najveća ljudska dostignuća. On je i priča koju se sluša sa strahopoštovanjem, ranjen i ponovno dignut kao feniks iz jednog beskrupuloznog haosa, svjedok je vremena, dobrih i loših ljudi, divnih i nesretnih dana. Dok žive oni koji ga vole, živjet će Stari, Mostar i priča o Hercegovini, tom mitskom mjestu posebnih i osebujnih ljudi, sazidanih od kamena, napojenih Neretvom. I jedno je u Mostaru uvijek isto. Stari most. Ponosan, sjajan i silan. Najljepši most prepun tuge i radosti.

Za Akos.ba: Rabija Arifović