Izgradnja društvenog kapitala: Alternativa za anarhiju

Imperativ za multikulturalnu BiH

“Povjerenje ima tendenciju da izaziva povjerenje, dok nepovjerenje ima tendenciju da izaziva nepovjerenje” (Alan Fox)

Dugogodišnja dominacija političkih elita

I pored činjenice da je od potpisivanja Dejtonskog mirvnog sporazuma u decembru 1995. godine i okončanja krvavog rata u Bosni i Hercegovini (BiH) prošlo više od 15 godina, još uvijek nije postignut očekivani ekonomski napredak, politička stabilnost, administrativno uređenje i istinsko pomirenje među tri največe etničke zajednice u zemlji, tj. Bošnjacima, Bosanskim Srbima, i Bosanskim Hrvatima. Na primjer, prema određenim statističkim podacima situacija je vrlo dramatična ako se ima u vidu da se u BiH stepen nezaposlenosti kreće između 40 do 50 posto. I pored činjenice da u svijetu generalno vlada ozbiljna financijska i ekonomska kriza, ipak za BiH je poražavajući podatak i obeshrabrujuće da oko polovine njenog radno sposobnog stanovništva zvanično se vodi kao nezaposleno. Stoga je vrlo evidentno da bh. vlasti i svi relevantni politički i društveni akteri u zemlji moraju tražiti alternativno rješenje i inicirati nove političke, ekonomske i društvene inicijative. Također, već dugi niz godina domaći politički predstavnici ne uspijevaju, ili čak ne žele, da se dogovore o potrebnim reformskim procesima na putu integracija u Evropsku uniju (EU) i NATO. Osim toga, skoro  dvije godine je prošlo od održavanja Općih izbora u 2010. godini, ali izabrani politički subjekti nisu postigli skoro nikakav napredak i poveli zemlju prema evropatlantskim integracijama. Iako postoji bezbroj razloga da obični građani mirnim i demorkatskim putem iskažu svoje nezadovoljstvo i beznađe do sada su građani ostali pasivni, nezainteresovani i apolitični. Može se samo izdvojiti posljednji slučaj u vezi masovnih okupljanja penzionisanih pripadnika Oružanih snaga BiH koji traže rješavanje njihovog statusa. Stoga, od ogromne važnosti je da obični građani, među sve tri etničke skupine, razviju veći stepen društvenog kapitala i svojim akitvnizmom i dinamičnim inicijativama postanu nezaobilazan faktor u procesima odlučivanja u zemlji.

I nakon više od jedne decenije od okončanja rata i pokušaja prema političkoj stabilizaciji, izgradnji države, i demokratizaciji, joč uvijek se BiH, u političkom i društvenom smislu, nalazi u anarhičnom stanju, beznađu, bespersepktivnosti, i velikoj institucionalnoj i socijalnoj paralizi. Još gore od toga, iako se BiH nalazi u procesu demokratske konsolidacije skoro 15 godina, gdje pomirenje, dijalog, i obnavljanje ideje suživota igraju presudnu ulogu, i dalje postoji nepremostivi jaz nepovjerenja i polarizacije među tri največe etničke ili nacionalne skupine u zemlji. I pored povremenih svijetlih primjera suživota i tolerancije, u zemlji se skoro u svim oblastima primjeti ogormna doza nepovjerenja i predrasuda među drugim etničkim zajednicama. U velikom obimu i u skoro svim sferama društva, poslijeratni period je obilježen procesom institucionalizacije etno-nacionalizma i ekskluzivnih modela urpavljanja i organizovanja društva i države. Paradoksalno, ali dok se pričalo da se zemlja nalazi u procesu demokratizacije, s druge strane večina domaćih političkih elita svoju energiju su usmjerile ako ne prema otvorenoj de-demokratizaciji zemlje onda sigurno prema njenoj etno-nacionalizaciji, ne shvačajući kakve posljedice može proizvesti jedna ovakva politička tendencija. Stoga, ako političke elite u BiH nisu dodatno doprinijele povečanju etničke polarizacije i širenju nepovjerenja među narodima, onda sigurno nisu doprinijele ni stvarnom dijalogu i međunacionalnom dijalogu. Imajući u vidu činjenicu da do danas političke elite nisu u dovoljnoj mjeri radile na ideji pomirenja, suživota, i napretka cijele države, potrebno je stvoriti prostor za intenzivnijem uključenjem običnih građana, odnosno (zdravog) civilnog društva, u procese odlučivanja, kao alternativni model za izgradnju stabilne, uključive, i demokratske BiH. Drugim riječima, od suštinske važnosti za budučnost BiH kao multinacionalne i multikulturalne zemlje je da njeni građani budu intenzivnije i masovnije uključeni u civilne projekte i nevladin sektor putem kojeg bi zajedno sa pripadnicima ostalih naroda gradili istinske mostove mira i dijaloga. BiH vjekovima je poznata po svojoj tradijici i kulturi multikulturalizma ali je vrlo bitno da ta ideja dođe do izražaja putem civilnih inicijativa.

Civilno društvo i demokratska konsolidacija

Organizovanje običnih građana u razlišite vidove građanskih i civilnih društava čini okosnicu i jaku osnovu za demokratsko društvo u kojem građani aktivno učestvuju u procesima odlučivanja. Naime, institucija civilnog društva predstavlja jedan od najbitnijih kamena temeljaca za izgradnju demokratskog, naprednog, i otvorenog društva i države. Drugim riječima, bez stabilnog, koherentnog i aktivnog civilnog društva koje je direktno involvirano u izgradnju javnih politika prosto je naivno i nemoguće govoriti o demokratskoj konsolidaciji post-socijalističke države, kakva je i BiH. Naime, demokratska društva karakterizira postojanje tri jednako važna sektora: javnoga (država), privatnog (tržište) i građanskog (civilno društvo), od kojih se očekuje da svaki obavlja svoje dužnosti i zadaće i na taj način sinergijom doprinose izgradnji napredne i snažne demorkatske države. Uloga civilnog društva u ovom kontekstu bila bi da nadgleda rad i aktivnosti javnih organa vlasti i da bude njihov korektor ili da ih usmjerava tamo gdje pogriješe ili ne budu radili u interesu svih građana BiH. Iz jedne šire perspektive, civilno društvo jesu građani koji se, ili bi trebali, aktivno i slobodno uključuju u sve oblasti javnog i društvenog života. Oni građani koji osječaju gnjev i nezadovoljstvo situacijom u BiH i žele da doprinesu na određeni način riješavanju društvenih i političkih problema u svojoj zemlji onda za njih civilno društvo predstavlja idealan način da demonstriraju svoju društvenu odgovornost i istinski patriotizam. Civilno društvo je stoga vrlo važan koncept za svaku demokratiju ali isto tako postoji veliki broj definicija i mišljenja o tome šta civilno društvo predstavlja u jednoj demokratskoj državi.

Prema Salihu Foči ”Civilno društvo je onaj sistem u kome postoje zakonom uređeni odnosi i prava građana, u kojem sistem vlasti i vladajući poredak imaju cilj da obezbijede preduvjet za slobodu, jednakost, pravednost njenih građana, a građani vlastima svojom slobodnom voljom i u demokratskom ambijentu i konkurenciji programa, stranaka i ličnosti daju legitimitet izborima”. Kao osnove civilnog društva Fočo ističe ograničenje moći i posredništva države u kontroli individualnih i građanskih prava i inicijativa, kao i postojanje sloboda u udruživanju i iskazivanju interesa i potreba građana. Pozivajući se na Ernsta Gelnera, koji kaže da se građanskim društvom smatra onaj skup različitih nevladinih institucija dovoljno jakih da budu protuteža državi, Esad Zgodić vjeruje da ”ključna uloga građanskih asocijacija u građanskom društvu i demokratskoj državi jeste izražavanje građanskih zahtjeva, njihovih želja i potreba, s ciljem da postanu dio političkih zahtjeva i da uđu u procedure političkog odlučivanja u institucijama vlasti”. Antonio Gramsci opisuje civilno društvo kao socijalnu interakciju institucija i organizacija kulturne tematike između države i tržišta. Dok poznati naučnik Alexis de Tocqueville, u svom djelu "O demokraciji u Americi" opisuje civilno društvo kroz duh zajedništva koji je vladao u američkom društvu u to vrijeme, a očitovao se kroz aktivno djelovanje brojnih udruga, organizacija i raznih vidova volonterskog djelovanja među običnim građanima. Stoga, organizacije civilnog društva nazivaju se i dobrovoljnim, nezavisnim, neprofitnim, nevladinim ili trećim sektorom. Također, civilno društvo aktivno sarađuje sa vladom i u stabilnim demokratskim društvima postižu da organi vlasti odgovorno i transaprentno ispunjavaju data obećanja i sprovode dogovorene politike. Nadalje, od kraja 1980-ih naovamo u definicijama koje opisuju pojam civilnog društva potenciraju se ideje slobode udruživanja, samoorganizacija slobodnih građana, društveni kapital, međusobna interakcija, sinergija građana, itd.

Stanje civilnog društva u BiH

Iako se Bosna i Hercegovina nalazi u procesu demokratizacije i izgradnje institucije civilnog društva više od 15 godina, ideja civilnog društva ili nevladinog sektora je vrlo nerazvijena i institucionalno skoro marginalizirana i neprihvaćena. Čak je i sam pojam civilno društvo vrlo pogrečno percipiran i neshvaćen i kao takav među običnim građanima nečesto se povezuje sa korupcijom, kriminalom, pranjem novca, i netransparentnim radom. Iako zasigurno postoje i takvi nedemokratski slučajevi u civilnom sektoru zbog nedovoljno regulisanog institucionalnog okvira koji ostavlja ogroman prostor za malverzacije, anomalije i netransparentnost, ipak se ne smije zaboraviti da su političke elite največi nosioci odgovornosti za postojeći politički, administrativni i zakonodavni okvir. Također, tako ne/organizovan i nejasno uređen institucionalni okvir blokira ili usporava demokratsko sazrijevanje i otvoren i transparentan rad nevladinog sektora, koji bi jedino u dobro organizovanom državnom ambijentu i dao najbolje i očekivane rezultate. Naime, i pored povečanja broja nevladinih organizacija u poslijeratnom periodu, gdje po nekim procjenama u BiH postoji skoro oko 10 000 NVO (nevladinih organizacija), u kvalitativnom smislu nije postignut očekivani napredak. Naime, vrlo mali broj od registriranih organizacija je aktivno uključen u kreiranje javnih politika i društvene procese odlučivanja. Također, značajan broj NVO se formira iz kratkoročnih motiva kako bi se ostvario pristup fondovima za određeni projekat. Naime, još uvijek nije razvijena društvena svijest o potencijalu, mogućnostima, i samoj ulozi civilnog društva, među građanima sve tri etničke skupine. Možda je i to jedna od glavnih razloga nerazvijenosti civilnog društva u BiH jer obični građani kod svih nacionalnih skupina nisu obično svjesni da bi oni trebali da budu nosioci suvereniteta u demokratki organizovanoj zemlji i kao takvi da posjeduju moć koja im omogućava da upravljaju političkim elitama umjesto da postanu žrtve neodgovornosti političara. Isto tako, veliki broj nevladinih organizacija je uključen u projekte koji ne ispunjavaju interese i potrebe običnih građana, a što bi u konačnici trebao biti fundamentalni cilj svake civilne ili nevladine organizacije. 

Također, postoje određene NVO-e čiji aktivisti i članovi na otvoren način štite i promovišu fašističke, nacionalističke, i radikalne političke i društvene struje, koje kao svoj programski cilj imaju dodatnu radikalizaciju društva i jačanje procesa etničke polarizacije i etno-nacionalnog koncepta uređenja društva. Stoga, je od ogromne važnosti za budućnost i suživot u BiH da se što prije donese zakon koji zabranjuje i sankcioniše rad i aktivnosti neofašističkih organizacija u čitavoj BiH. Vrlo je zanimljivo da bh. političari podržavaju ulazak zemlje u Evropsku unija, koja je donijela mnoge zakone koji zabranjuju rad fašističkih, nacističkih i ultranacionalističkih organizacija, a da pritom čine vrlo malo ili skoro i ne spominju pitanje zabrane određenih šovinističkih i neofašističkih organizacija koje na slobodna način djeluju širom BiH. Nadalje, zbog financijske zavisnosti kod političkih subjekata značajan broj organizacija koncipira svoje aktivnosti po izrazito etno-nacionalnoj liniji isključujući svaku mogućnost prisustva članova iz drugih etničkih grupacija. Generalno gledajući, velika večina građana u BiH, bez obzira kojoj etničkoj grupaciji pripadali, ponaša se vrlo indiferentno i pasivno naspram političkih i ekonomskih problema sa kojima se cijelo bh. društvo suočava. Kao što tvrdi Omer Korjenić, “Ono što bosanskohercegovačkog građanina najviše karakterizira, u trenutnim društveno-političkim odnosima i ekonomskoj situaciji, je nerazvijenost građanske političke kulture koja je ekvivalentna trenutnom ukupnom stanju civilnog društva. Ili, bolje reći, on je građanin bez esencijalne supstance, nedovršen zoon politikon, koji još uvijek nije svjestan da je on nosilac suvereniteta, autonomni pojedinac kojem pripada politički subjektivitet i da on iskazuje svoju volju na izborima, bira i svojim glasom određuje ko će vladati – u ime njega”. Nažalost, građani u BiH do sada i nisu imali neke posebne koristi od demokratske BiH jer nisu znali ili pak mogli da u praksi žive demokratiju!

“Top-down approach” ili vladavina nedodirljivih

Drugim riječima, u postratnom periodu u BiH institut građanina je institucionalno marginaliziran i njegova uloga u kanalisanju svojih interesa i potreba u kontekstu procesa odlučivanja je svedena na minimum, ili ima samo formalnu uloga kao što je povremeni izlazak na izbore. Profesor Asim Mujkić tvrdi da “Za ostatak Evrope svaki građanin ima univerzalno i bezuslovno pravio da bira i da bude biran, ali eto, to se ne odnosi na vas. Vi ćete to pravo prihvatiti u, matematički izraženo, jednoj trećini tog prava kao pripadnik jednog od tri konstitutivna naroda što je također jedan paradoks s kojim mi živimo”. Može se čak slobodno kazati da demokratija u BiH traje samo u toku jednog dana kada se održavaju izbori. Međutim, kao što to tvrdi Mujkić, “Mi imamo izborni zakon koji u potpunosti slijedi etnički obrazac, i kada govorimo o ovim izborima koji su nacionalni, opšti izbori, svaka poštena analiza će pokazati da mi u stvari nemammo nacionalne izbore, već ono što ja nazivam intraetničkim izborima”. Naime, osim tog “izbornog prostora u kojem se građani bar malo osječaju značajnima” ostatak javnog prostora je obilježen ogromnim prisustvom nekoliko političkih lidera koji donose odluke i dogovaraju se za ostalih skoro četiri miliona stanovnika BiH. Drugim riječima, u postratnoj BiH demorkatija je koncipirana na način da dominantnu ulogu u društvu imaju nekoliko tzv. političkih lidera koji predstavljaju tri naroda u zemlji, pa čak sebe smatraju i kao “jedinim legitimnim predstavnicima svoga naroda”! Poznato je da političke elite igraju vrlo značajnu ulogu u prvim godinama na putu demokratske tranzicije u skoro svim post-komunisitčkim zemljama. Ali je paradoksalno i zagonetno da i nakon skoro 20 godina demokratske tranzicije u BiH, političke elite su i dalje glavne instance koje posjeduju ogromnu moć u svojim rukama. Kao što to tvrdi Nada Ler Sofrinić, “Uz mucavo i zatomljeno javno mnenje, uz nejako civilno društvo fragmentirano tzv NGO- izacijom, manje ili više resorbovano u etno-nacionalne korpuse, tranzicija ka demokratiji se počela saplitati na strukturne barijere jedne stare/nove autoriterne političke prakse i njoj pripadajuće političke kulture”.

Naime, do sada su skoro svi pokušaji demokratskih reformskih procesa u BiH utemeljeni na sistemu upravljanja i donošenja odluka “odozgo prema dolje” ili top-down approach (eng.), gdje političke elite donose sve ključne odluke i dogovaraju okvir i strukture koje u velikoj mjeri određuje i sveukupne društvene, političke i ekonomske dinamike u BiH. Kao što ističe Fatmir Alispahić, "već godinama vladaju iste pozicije, isti ljudi, iste laži. Dođu izbori, narod nema za koga, pa glasa za iste. A isti po istom. Iz tog ringišpila beznađa u narodu se izrodio očaj, a u političara oholost. Narod je osjetio blokadu svih svojih potencijala, okupiranih svevlašćem bošnjačkih političara. Od njih se nije moglo dahnuti. Ni kahnuti. Oni su postali svjesni, ma presvjesni!, svoje nedodirljivosti, nepromjenjivosti, preuzvišenosti, zbog koje su mogli rahat da planiraju dobitak svih narednih izbora, do Sudnjega dana". Imajući u vidu činjenicu da demokratska tranzicija u BiH nije postigla očekivanirezultat pod postoječim institucionalnim modelom, od krucijalne važnosti je implementirati alternativni model ili sistem upravljanja “odozdo prema gore” ili bottom-up approach (eng.), gdje obični građani imaju važnu i značajnuulogu u proaktivnom iniciranju prijedloga i smjernica koje upućuju političkim predstavnicima na vlasti. Katarina Rogan-Gorup ističe da pristup “odozdo prema gore” ili “bottom-up approach” u značajnoj mjeri promoviše vrijednosti i norme kao što su: aktivno uključivanje lokalne zajednice u procese razvoja, razvijanje ideja i poticanje inicijativa putem animiranja i pokretanja na različite aktivnosti, sudjelovanje javnosti u donošenju odluka i delegiranje donesenih odluka na lokalnu razinu upravljanja (dati mogućnost lokalnom stanovništvu da samo odluči kojim će se aktivnostima baviti). Naime, ovaj sistem u velikoj mjeri intenzivira aktivizam i sinergiju običnih građana u procesima odlučivanja u svim važnijim područjima društvenog života.

Značaj društvenog kapitala

Međutim, bilo bi naivno i prosto jednostavno očekivati primjenu ovog demorkatskog sistema upravljanja jer kao takav obično se percipira kao velika suprotnost, pa čak i prijetnja postojećem etno-nacionalnom političkom establišmentu. Naime, “bottom-up approach” omogućio bi običnim građanima bez obzira na njihovu etničku pripadnost, da postanu vrlo važan faktor koji bi u velikoj mjeri determinisao javne politike, a što zasigurno nije slučaj u današnjem javnom diskursu BiH. Međutim, kako bi uopšte došlo do implementacijebottom-up sistema u BiH, potrebna je postepena promjena mentaliteta i ponašanja običnih građana, pa i samih političkih predstavnika, u smjeru prihvatanja aktivnog i dinamičkog građanstva kao imperativa za demokratsku stabilnost i mir u zemlji. Iako bh. političke elite neće jednostavno prihvatiti jedan ovakav demokratski poziv za izgradnju otvorenog društva, oni bi trebali shvatiti da svaki “autoritarni, represivni, i ograničavajući režim” vodi samodestrukciji i dezintegraciji cijelog društva. Kontinuiranim ugnjetavanjem i eksploatacijom građana za svoje uskogrudne interese političke elite bi mogle da stvore atmosferu straha i nezadovoljstva među običnim narodom što bi na kraju moglo rezultirati “Bosanskim proljećem” slično kao i u nekoliko arapskih zemalja posljednih godina. Jednostavno, bez aktivnih i osviještenih, dobro informisanih i društveno zainteresovanih građana nemoguće je očekivati uspješnu demokratiju, stabilan mir, pa i ekonomski prosperitet. Bh. društvu je, poslije višegodišnjih pokušaja demokratske tranzicije, najviše potreban društveni kapital, koji je preduslov za svaki stabilan i dugoročan napredak zajednice, u ekonomskom, poliitčkom i naravno društvenom smislu. Prema Ahmetu Alibašiću, društveni kapital je vezivni materijal, ljepilo koje pomaže ljudima da svoje ostale: finansijske, fizičkei ljudske kapitale, stave u funkciju unaprijeđenjasvog zajedničkogdobra i, kao takav, on je djelimičnopreduvjet razvoja i renesanse. Značaj društvenog kapitala nije samo u činjenici da on olakšava razumijevanje participacije građana u kolektivnim aktivnostima već i u činjenici da na bazi njega možemo lakše shvatiti kako su nemonetarne forme društvenih interakcija izvor ne samo za materijalne ili finansijske dobiti već i izvor moći. Naime, građani ujednijeni oko određenog pitanja mogu postići mnogo više nego u situaciji kada djeluju fragmentirano i nesistemski kao što je to danas slučaj u etnički podjeljnoj BiH.

Drugim riječima, institut društvenog kapitala je u današnjim uslovima u BiH skoro nepoznat, ili je fragmentiran po striktno etno-nacionalnim linijama. U tom kontekstu, Nada Ler Sofrović ističe su obični građani ili glasačko tijelo uglavnom (uspješno) manipulisani nacionalističkom retorikom, a dobar dio društva je postao ćutljiva masa koje se dijeli na onih oko 50% koji glasaju, na 50% onih koji izbore uopšte i ne izlaze i na one koji su u pokušajima da nešto promijene jednostavno pometeni. Kako kaže  Pavlović u svojoj knjizi Civilno društvo i demokratija, na sceni je masivan proces marginalizacije civilnog društva i društvenog kapitala, ili čak iščezavanje njegove glavne socijalne baze koju tradicionalno pretstavljaju progresivni urbani i školovani gradjanski srednji intelektualni slojevi. Umjesto njih na djelu je re-tradicionalizacija, re-patrijarhalizacija i revitalizacija tribalnih i etničkih socijalnih veza. Također, postojeća etnička polarizacija ili etnički aparthejd, u fizičkom kao i u psihičkom smislu, zasigurno povečavaju mogućnost novih tenzija, pa čak i otvorenih sukoba među etničkim zajednicama. Stoga, od krucijalne važnosti je da se pronađe novi model demokratskog upravljanja za ovo kompleksno multi-nacionalno društvo u BiH. Intenzivirana komunikacija i jačanje društvenog kapitala među pripadnicimaBošnjaka, bosanskih Srba, i bosanskih Hrvata, predstavljaju imperativ i alternativni model ogranizovanja bh. društva i države. Svako ulaganje u jačanje društvenog kapitala u BiH nije izdaja svoga nacionalnog bića, nego je to nabolja investicija za dugoročan mir i suživot budućih generacija.

Interakcijom protiv etničke getoizacije

Također, jačanje i intenziviranje aktivnosti civilnog društva, koje u svome glavnom fokusu imaju intenziviranje monitoringa i nadgledanja rada i politika organa vlasti od lokalnog do državnog nivoa, može se realizirati bez straha od gubljenja nacionalnog identiteta ili erozije nacionalnog bića. U BiH vrlo često se učestvovanje u zajedničkim ili multi-etničkim inicijativama percipira se kao velika prijetnja i opasnost po opstanak i integritet sopstvenog nacionalnog bića. Štaviše, aktivnim učestvovanjem u civilnim ili građanskim inicijativama pripadnici sve tri etničke zajednice mogu na jasniji i direktniji način upoznati i drugačije ideje, kulture, tradicije, i vizije, i na taj način obogatiti svoj svjetonazor i pogled na budućnost BiH, a i ostatak svijeta. Drugim riječima, komunikacija ili verbalna i fizička interakcija sa pripadnicima drugih i drugačijih predstavlja jedan od najefikasnijih načina za oslobađanje od predrasuda i mržnje prema istima. Michael Edwards tvrdi da civilno društvo omogućava volonterskim i civilnim organizacijama da igraju važnu ulogu u izgradnji dobrog i zdravog društva – u kojem bi imperativ bio širenje vrijednosti i normi kao što su tolerancija, saradnja, dijalog, i znanja koje je potrebno za življenje u demokratskom ambijentu. A kako bi uopšte bilo riječi o stabilnoj i permanentnoj komunikaciji između pripadnika različitih etničkih grupa u BiH, potrebno je dinamičnije raditi na pitanju povratka svih građana na svoja stara ognjišta. Također, od velike važnosti je da se mladi ljudi, učenici, i studenti, češće sastaju u sklopu oređenih debatnih emisija ili zajedničkih projekata na kojima bi imali priliku da upoznaju vršnjake iz različitih etničkih zajednica. Ako se to ne učini, samo atvaranje u etno-nacionalističku izolaciju ili igradnja etničkih geta vode ubrzanom povečanju mržnje i nepovjerenja prema drugim etničkim ili vijerskim skupinama. Takva opasnost je mnogo jasnija kao što tvrde Flottau and Kraske, ako se ima u vidu da danas u BiH postoje odvojene teritorije, etnički čista mjesta, ili geta, u kojima nema mjesta za drugo i drugačije.

Umjesto zaključka, nepovjerenje i osječaj nesigurnosti među priadnicima tri etničke skupine nisu tako nepremostivi ako se izuzmu periodi prije održavanja izbora u zemlji, ili u povremenim situacijama kada je ideja nacije jasno instrumentalizirana od strane određenih ultra-nacionalnih skupina kod sva tri naroda. Naime, nepovjerenje, mržnja i strah od drugih etničkih zajednica naglo se intenziviraju u toku predizbornih kampanja kada velika većina političara na pragmatički način instrumentalizira pitanje nacije, pa čak i vjerskih osječanja građana, a sve u cilju ostvarenja kratkoročnih političkih i ličnih interesa dobijanja moći i vlasti. Paradokalno ili ne, ali velika večina istih političkih predstavnika, među sve tri nacije, koji u vrijeme predizbornih kampanja eksplicitno grade svoju političku platformu na faktoru straha od drugih i drugačijih, imaju vrlo odličnu komunikaciju i izgrađena međusobna prijateljstva nakon osvajanja političke moći. Naravno, takav vid političke komunikacije nije za osudu ali jeste signal za oprez i zrelo građansko razmišljanje jer isti ti političari doprinose jačanju među-etničke mržnje i segregacije. Stoga, vjerujem da su obični građani, među sve tri etničke skupine u BiH, i dalje važan faktor, jer kao što su to učinili građani u nekoliko arapskih zemalja, i oni mogu promjenama na indivudualnom i lokalnom nivou početi sa pozitivnim promjenama i stvaranjem miroljubive i demokratske BiH. Bez promjene svijesti u glavama običnih ljudi ne može doći ni do promjene društvenog konteksta i političkog modela upravljanja. Kako trvdi Mujkić, “Onog trenutka kad političari vide da se isplati neka druga vrsta priče, oni će je promijeniti. Kada uspostavimo pravila igre po kojima će biti važno šta o meni kao pripadniku jednog naroda misle pripadnici drugih naroda, i ako ih ja mogu pridobiti za moj politički program koji ne može biti etnonacionalistički, onda će se promijeniti i tržište, kreiraće se nove potrebe kod ljudi i nove sfere interesa, i postaćemo, nadam se, jedna dosadna zemlja kao Island u kojoj se ništa neće događati”. Stoga, svaka civilna ili društvena inicijativa treba se zasnivati na kriteriju efikasnosti i istinskog solidarisanja umjesto stavljanja glavnog fokusa na vjerski ili nacionalni identitet pojedinca. Istovremeno je moguće biti Bošnjak, Srbin, Hrvat, ali i biti posvećen i gajiti uzvišene civilizacijske vrijednosti kao što su tolerancija, dijalog, suživot, i međusobno solidarisanje. 

Autor: Mr.soc. Brljavac Bedrudin