Izbor je u našim rukama
Piše: Admir Lisica
Dolazak Austro-Ugarske na teritoriju Bosne i Hercegovine donio je niz radikalnih promjena u živote Bošnjaka koji su do te 1878. godine bili naviknuti na sasvim drugačiji sistem življenja. Nova vlast nastojala je nametnuti svoje norme ponašanja u svim životnim sferama. Shvativši da, ako žele opstati u novonametnutim uvjetima, tadašnji bošnjački intelektualci odlučili su se na političko organiziranje. Stoga je već krajem 19. stoljeća postojala ideja o osnivanju političkog pokreta Bošnjaka, tada Muslimana. Godine 1906. dolazi do osnivanja prve bošnjačke političke stranke – Muslimanska narodna organizacija. Vođe prve bošnjačke političke stranke bili su Ibrahim ef. Maglajlić i Mehmed Spaho, koji su svoje znanje nesebično željeli iskoristiti u smjeru političkog razvoja našeg naroda.
ZAINTERESIRANOST BOŠNJAKA ZA POLITIKU
Naravno, ti procesi išli su veoma teško, prije svega zbog nacionalne nezrelosti Bošnjaka koji zbog različitih pritisaka još nisu bili spremni na vraćanje historijskog nacionalnog imena Bošnjak, ali su i u takvim uvjetima postignuti značajni rezultati kada je riječ o političkoj svijesti Bošnjaka. Ovoj konstataciji ide u prilog činjenica da su austrougarske vlasti o bitnim pitanjima pregovarale s političkim predstavnicima Bošnjaka, smatrajući ih ravnopravnim sudionicima u kreiranju određenih odluka.
S druge strane, hrvatska i srpska politička elita u ovom periodu željele su na svoju stranu pridobiti značajne predstavnike bošnjačke politike, shvatajući njihov značaj, te su se na sve načine trudili smjestiti ih u svoj “korpus”, što su, naravno, Bošnjaci uspijevali odbiti. Osnivanjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, u čijem se sastavu našla i naša domovina, Muslimanska narodna organizacija, predvođena Mehmedom Spahom, doživjela je svoj politički vrhunac.
Posebno je to bilo primjetno nakon parlamentarnih izbora 1923. godine, kada je ova politička opcija ostvarila veliku pobjedu. Mehmed Spaho i njegova MNO uživali su veliku podršku bošnjačkog naroda, koji je bio svjestan da pojedinačnim istupima i u manjim grupama nema šansu “preživjeti” u novonastalim okolnostima. Veliki odaziv na izborima i podrška dokaz su da su Bošnjaci i prije skoro stotinu godina bili zainteresirani za politiku i političko djelovanje. Spaho, kao istaknuti vođa Bošnjaka između svjetskih ratova, nastojao je na najbolji način iskoristiti povjerenje bošnjačkog naroda koje je u velikoj mjeri uživao. Treba podsjetiti da je na Spahu tokom njegovog političkog djelovanja vršen ogroman pritisak od strane srpskih političara, koji je na kraju rezultirao njegovom smrću u Beogradu pod nikad nerazjašnjenim okolnostima.
Početak komunističke vlasti u bivšoj Jugoslaviji značio je kraj za višestranačko parlamentarno političko djelovanje, što je potrajalo sve do početka devedesetih godina prošlog stoljeća. Potrebno je spomenutu grupu bošnjačkih intelektualaca na čelu s Adilom Zulfikarpašićem, Smailom Balićem i Teufikom Velagićem, koji su, nezadovoljni stanjem u tadašnjoj državi, djelovali iz emigracije. U to vrijeme u Bosni i Hercegovini Mladi muslimani, predvođeni Alijom Izetbegovićem, kontinuirano su se trudili da “probude” bošnjački narod koji se nalazio na historijskoj prekretnici. Nezadovoljstvo prema tadašnjem sistemu, koji nije nudio pravo izbora, stalno je raslo kako među Bošnjacima u emigraciji, tako i među onima koji su živjeli u granicama bivše zajedničke države.
Reforme i sloboda djelovanja, na šta su pozivali bošnjački intelektualci tog vremena, nisu naišli na razumijevanje, a da je tako, najbolji je dokaz montirani Sarajevski proces iz 1983. godine, kada su Alija Izetbegović i ostatak Mladih muslimana nepravedno osuđeni na drakonske zatvorske kazne. Sve su to bili razlozi zbog čega je priželjkivan povratak višestranačkog sistema. Nakon što je Alija Izetbegović oslobođen iz zatvora, uslijedio je niz sastanaka koji su imali za cilj osnivanje stranke koja će predstavljati interese bosanskih muslimana.
Jedan od tih sastanaka održan je u Zürichu, u kući Adila Zulfikarpašića. Sastanku su, pored Zulfikarpašića, prisustvovali Omer Behmen, Hasan Čengić, Teufik Velagić, Salem Bašić i Alija Izetbegović. Na sastanku se govorilo o formiranju Stranke demokratske akcije, koja je ubrzo zadobila velike simpatije bošnjačkog naroda. Pri formiranju stranke polemiziralo se o nazivu, njenoj eventualnoj idejnoj poveznici s nekadašnjom Muslimanskom narodnom organizacijom, ciljevima i drugim bitnim pitanjima.
POVJERENJE PREDVODNICIMA BOŠNJAČKOG NARODA
Prvi višestranački izbori, ali i referendum za nezavisnost Bosne i Hercegovine koji je uslijedio nakon toga, privukli su značajnu pažnju tadašnje bosanskohercegovačke javnosti. Velika izlaznost bila je dokaz da, iako su nekoliko decenija bili lišeni učešća u političkim procesima, Bošnjaci ne žele propustiti priliku za kreiranjem vlastite budućnosti. Agresija na Bosnu i Hercegovinu u periodu od 1992. do 1996. godine ponovo je napravila kraću pauzu.
Međutim, već 1996. godine, nakon završetka agresije i kasnije reintegracije, dolazi ponovo do raspisivanja izbora. Prvi predsjednik Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović pobijedio je na izborima apsolutnom voljom većine Bošnjaka, koji su tako iskazali zahvalnost na njegovoj žrtvi koju je dao tokom agresije izvršene nad Bosnom i Hercegovinom, ali i u godinama prije nje. Velika zainteresiranost Bošnjaka za izbore primjetna je u presudnim trenucima u našoj historiji. U drugim okolnostima Bošnjaci su, većinom, skloni pasivnosti i prepuštanju svojih odluka nekome drugom. Taj “začarani krug” u bošnjačkoj politici može se pripisati zoni komfora, a ne kvalitetu izbora, o čemu se godinama govori u našim medijima.
Činjenica da Mehmed Spaho i Alija Izetbegović kao politički predvodnici bošnjačkog naroda s različitim zadacima dobijaju veliko povjerenje rezultat je turbulentnih historijskih okolnosti u kojima su djelovali. Iako su obojica lidera bili primorani na čuvanje identiteta, njihove uloge i zasluge umnogome su različite. Glavna razlika između Spahe i Izetbegovića jeste posjedovanje Armije Republike Bosne i Hercegovine i nezavisne države, što Spaho nije mogao ostvariti u vremenu u kojem je živio i pored velike podrške bošnjačkog naroda koju je godinama uživao. Odlučnost bošnjačkog biračkog tijela kroz historiju pokazuje da naš narod zna prepoznati ključne trenutke i stati na pravu stranu.
Odlučnost i hrabrost Bošnjaka rezultirali su velikim uspjehom, a to je definitivno nezavisna i suverena država kakvom je Bosna i Hercegovina postala 1992. godine. Proces koji je trajao još od borbe za vakufsko-mearifsku autonomiju, koju je predvodio mostarski uglednik Ali Fehmi Džabić za vrijeme vladavine Austro-Ugarske nad Bosnom i Hercegovinom, Spahine punktacije, glas bošnjačke emigracije kroz časopis Bosanski pogledi, te, konačno, teret koji su ponijeli Mladi muslimani predvođeni Alijom Izetbegovićem jesu cigle ugrađene u čvrstom neboderu zvanom država Bosna i Hercegovina koja odolijeva svim uraganima s istoka i zapada. Razlog zbog čega je to tako sasvim sigurno leži u strpljivosti, ustrajnosti i kontinuiranoj borbi koju su generacije Bošnjaka vodile.
Ključ pravog izbora u presudnim trenucima dao je ovakve rezultate na koje, uprkos svemu, moramo biti ponosni. Dovoljno je da pogledamo stanje palestinskog naroda, koji se, osim oduzimanja nezavisnosti, u 21. stoljeću suočava s otvorenim izraelskim aparthejdom pred očima modernog svijeta. Palestinci su samo jedan od naroda koji nemaju privilegiju kakvu imaju Bošnjaci, a to je život u svojoj, nezavisnoj državi. Zadatak nam je da čuvamo ono što smo dobili u amanet, da nas ne bi zadesila sudbina Palestine, ili nešto još gore. Izbor je u našim rukama i mi odlučujemo. Ako ne cijenimo dovoljno žrtvu koju su podnijele generacije naših prethodnika, u budućnosti je svaki scenarij moguć.
