Iza rampe: Iskustvo bosanskog studenta na praksi u Portugalu

Dvadest dvije su mi godine. Zovem se bosanski, Mujo, i za to je zaslužan moj djed, Mujo, pa onda moj babo, Emir. Međusobna ljubav oca i sina, sad već prenesena na drugog sina. Od drugog oca… Dvadeset dvije su mi godine, što u prijevodu na život znači da sam, ili završio fakultet, ili uveliko pri kraju studija. Ili, ono treće, već uveliko živim.

 Kako to obično biva uz samljevenu kovačušu, podijeljenu u četiri fildžana pred akšam, u onim egzistencijalnim govorima o boljem životu, o neponavljanju grešaka svojih predaka koji su škole mijenjali kafanama, ja, kao prvorođeno dijete naše porodice, nisam imao izbora nego da zakucam tu istu školu i ostanem dosljedan vječitom štreberovanju. Stoga, od one tri, izabrao sam opciju broj jedan. Hvala Bogu, uvijek dodam, kloneći se i same pomisli na prisvajanje te privilegije samom sebi. Hvala Bogu Dragom…

Septembarskim sokacima rodnog mi Vakufa prolazili su ljudi, pomalo, i tužni i sretni, što zbog nadolazeće zime, što zbog onog, još uvijek u snazi, miholjskog ljeta. Danas je srijeda. Srijeda popodne. Ljudi se vraćaju kućama sa pijace, sa zelenilom u rukama i ručkom u planu. Pomalo sjetan posmatram taj prizor sa obližnje terase lokala koja je još uvijek otvorena, nostalgišući o onome što će tek biti, kao da već biva.

Zovem se Mujo, i za nekoliko dana ispunjavam san svakog apsolventa međunarodnih odnosa – započinjem međunarodnu karijeru. Selim se u Portugal. Na tri mjeseca… Da bih odradio svoju drugu praksu u životu. A svoju prvu pravu… Mnogo sam sretan, jer znam koliko mi ovo znači, koliko mojih savremenka sada sjedi kod kuće, prelistava oglase za posao, ljutito i kriveći već ionako kriv sistem. Mama je pomalo tužna. Vidim to u našim razgovorima, koji su ovih dana maratonski, intenzivniji, ljepši. Znam da brine i da naredna tri mjeseca baš i neće sastaviti onih punih sedam – osam sati sna. Babi je lakše, osjećam, jer je muško, jer je bio u mojoj koži, i u mojim proporcijama…

                                                         * * *

Subota je. Sunce još nema namjeru prkositi horizontu, a mi smo uveliko na točkovima. Za nekoliko sati ću po prvi put osjetiti i čar putovanja bez ovog četverotočkaša, iznad ceste, iznad zemlje, zbog čega osjećam i blagu nervozu u stomaku. Radio je uključen. Simbolično, neki nepoznati pjevač tanano provlači stihove o putovanju. Svako je u svojim mislima. Babo, mama, sestra, i ja…

 Aerodrom je odradio svoje najave, a aerodromske čekaonice svoje rastanke. Već, kao u jednom potpuno drugačijem filmu, hvatam sebe kako mašem sa druge strane, još uvijek u Sarajevu i u Bosni, ali već u tranzitu, gledajući četveročlanost kako se rasplinjuje i postaje tročlanost sa druge strane rampe. A s ove strane samo ja… Doviđenja, roditelji. Doviđenja, moja Bosno. Doviđenja, monotona rutino što se zoveš život…

                                                         * * *

Dani se nižu u pedantnom nizu, ne suviše brzo, kao i temperature koje ih prate. Juli je, prvi, na šta nadodajem omanji iksić i precrtavam svoju prvu sedmicu u portugalskom okrilju. Zvanično je. Grad Porto, mali stan pokraj univerziteta, i park preko ulice. To je moja adresa sada. Zovem se Mujo, i po prvi put osjećam slobodu da stanem nasred ulice, raširim ruke, pogledam u nebo, duboko udahnem, a da od toga nemam breme tuđeg pogleda, tuđeg komentara i tuđe sujete. Oko mene ljudi čije misli ne prepoznajem. Oko mene zgrade čiju historiju ne ispitujem. Oko mene jezik koji me ne dotiče. I ništa, ama baš ništa, ne podsjeća na moju Bosnu, na onaj prizor iza rampe…

Sjedili smo na obali rijeke tog ponedjeljka, nekad pred suton, moji novokomponovani prijatelji, a ujedno i vodiči kroz sve što mi je novo, i ja. Rikardo je iz grada, lokalac, i poznaje mnogo dobrih priča. Ostali su vanredni, prolazni, poput mene, dijelimo istu sudbinu i istu privilegiju. Sve skupa, to je mješavina nedodirujućih, a opet, nekako podjednakih, stvarnosti sa različitih krajeva svijeta. Svi smo pili kafu, a uz kafu i vodu, nosili naočale i zaklanjali se od sunca. Ali je nečije sunce bilo u Portu, nečije u Viljnusu, nečije u Ankari. A nečije u Vakufu… Razgovor su nam ispunjavale teme iz knjiga, spontano, vjerovatno naviknuti na tempo kojem smo se podredili i misiju koju smo prigrlili. Nevjerovatno su ovi ljudi lahki. Ni sam ne mogu objasniti taj epitet, ali sam gotovo uvjeren da mislim na njihova shvatanja, njihovu nekomplikovanu prirodu i pristajanje na drugačije. Pitao sam se da li je to sve samo privremena postavka i njihovog, vjerovatno, običnog života, ali sam i sam postajao takav, okružen nekom neobičnom mirnoćom, prihvatanjem svijeta, uplovljavajući u njegov šaroliki beskraj. Ponedjeljak je, juli deseti, i sva ova slika podsjeća na idilu iz mojih sanjarenja sa avlijske klupe. Obala, nepregledna rijeka. Mnogo brodova na njoj. Galebovi iznad nje. Zalazak sunca i zapaljeni horizont. Ispod vidikovca mnogo ljudi. Mnogo žurećih ljudi. Mnogo isprepletenih sudbina. I moja među njima…

Ipak, pred sami sunčani počinak i posljednji izdah dnevni, ponovo osjetim onu blagu nervozu u stomaku iz našeg fijata. Daleko je moj let kući, ali predosjećam razlog. Ponedjeljak je. I deseti juli je. Deseti juli je još nekoliko sati, i sutra moja Bosna, ona ista Bosna koju sam ostavio iza rampe, plače. A ja neću moći da je čujem. A Bog mi je svjedok, nekad sam htio da je ne čujem, da ne bih plakao i ja… Zbog toga mi je ova nervoza čudna. I teška. Mnogo teška, da gotovo zaboravljam gdje se nalazim i kakvoj idili se divim. Trzaj. Sunca je nestalo. I ponedjeljka s njim…

Istraživački rad poturen entuzijazmu tjerao je dan za danom. Jedanaesti juli izmiče iza kalendarske nepreglednosti obojene mojom starom hemijskom olovkom, i sada je na redu slika sa pejzažem Krajine. August. Atlantik je hladan u ovom dijelu zemlje, ali sam već ustabilio rutinu ranoranioca na plaži kojoj nisam znao ime. S ove strane rampe jutros je iznikao jedan predivan dan. Subota. Spokojan ležim okrijepljen morskom soli i pravim omanju pauzu u onim intervalima valova koji su se redali oko mene. Nebo je bez tračka oblaka. Plavo. Čisto. -Bože, velik Ti si, promišljam, dok gubim kompas u prostranstvu koje sagledavam. More me poznaje. Gotovo mogu da razaznam harmoniju što mi poklanja, jer se među talasima, tiho i simfonijski razlijeva ‘Kradem ti se u večeri,’ dobro mi poznata sevdalinka, iako je jutro, iako je ono samo more, a ja samo stranac koji mu je navratio. Ponovo osjetim onu, sad već dobro poznatu, fijatosvku nervozu, jer mi i ovo nebo, čini se, postaje previše plavo, a i ovo more, previše toplo…

Trg ‘da Liberdade’ i danas je pun ljudi. Prekjučer su na ovom mjestu bili svirači, jučer plesači, a danas jedan slikar. Dok se divim sveukupnoj umjetnosti kojoj se divi i mnoštvo svijeta oko mene, primjećujem da izložbenoj kolekciji nedostaje slika Starog mosta. Neodostaje mu i Plivin vodopad. Nema ni Sebilja. Bože… Šta li se dešava s one strane rampe? Fijatovska nervoza. Da, dobrodošla opet. Sad ti već znam i razlog. I simptome. I dijagnoze. To što me ništa ne dotiče, zaista me dotiče najviše, sad već dobro osjetim…

Ljeto lapi dunjalučki, a s njime i moja praksa ovdje. Porto je predivan danas, i, čini mi se, drugačiji, jer je po prvi put hladno. I po prvi put za jakne… Pomalo sam i sretan zbog toga, jer sam onaj jesenji tip kog je uvijek radovala retorika o višku odijevnih kilograma. Danas, septembra dvadesetdevetog je posljednji dan mojih obaveza. Nalazim se u školi, dok svodim akademske račune i pozdravljam profesore, cjelokupno osoblje i kolege. Osjećam blagost i neobičnu smirenost, iako po izlasku iz kampusa hvatam sebe kako pozdravljam i kameni spomenik, prelazeći rukom preko dotrajalog natpisa. Zovem se Mujo, i danas pakujem kofere koji su otežali portugalski, dok i sam otežavam u činjenici da sam bogatiji za jednu novu adresu u svom životu.

                                                              * * *

Pilot najavljuje početak gubljenja visine. To je ujedno i najava za gledanje kroz prozore, jer u jednom trenutku bježimo oblacima, a već u drugom presjedavamo planinama. Podne je. Vidim zelenilo. Brdovito zelenilo. Nesklad krovova na njemu. U kotline usječene rijeke. Krivudave i neodlučne. U daljini se nazire dim iznad fabrika. I ptice iznad dima. U Bosni sam. Bože Dragi… U Bosni sam, konačno, mislim, dok osjetim iščezavanje one nervoze koja me pratila, evo, do sada. Imam još mnogo do Sarajeva, i do Vakufa, ali mi je duša već izula inostrane cipele, pedantno ih uzela u ruku i ostavila u ćošak, smještajući se pod krov bosanski, na neku staru sećiju, dobro joj poznatu…

Otresam prašinu sa preuzetog kofera. Malo mi je teško gurati ga, ali ruta se svela na još nekih desetak metara. Teta sa šaltera je dala dozvolu za prolaz. Rampa! Tamo iza nje Bosna, Sarajevo i četverotočkaš. Tamo Vakuf, sagledan sa sahat – kule odaje prve zrake novembra. Tamo Vrbas, pod žutim mostom, teče i ne staje. Tamo burek i maslanica, na kuhinjskom stolu, hlade se, a ohladiti ne mogu, jer su friški, jer su taze i jer ih je napravila ruka moje majke. Tamo Adna, Ajdin i Tiro, sjede u Divanu, čekaju me sa Zaimovom. Iznad njih zastava, plavo žuta, vidim je jasno, po prvi put nakon tri mjeseca. Tamo fildžan, kovačuša, avlija i komšija Huso. Pozdravlja preko ograde i pita ima li bujruma. Tamo narod. Mnogo naroda. Sa zelenilom u ruci, i ručkom u planu. Jer je srijeda, i pijaca.

Tamo, iza rampe, babo i sestra. Gledaju u mom pravcu i smiju se. Tamo, iza rampe, i mama. Plače. I smije se…

Za Akos.ba piše: Mujo Adžemović