Iz riznica mudrosti Huseina Đoze

 U ovom historijskom razdoblju susrećemo se sa posebnim tipom muslimana kod koga je najkarakterističnije bježanje i povlačenje iz života.

Piše: Azmir Jusufi

To povlačenje bilo je dvostruko. Jedni su našli utočište u materijalnom iživljavanju a drugi u duhovnom, jedni u jedan ekstrem a drugi u drugi ekstrem. Zajedničko im je bježanje i povlačenje sa pozornice života, što je za nas posebno značajno.

Ovakav način života, shvaćanje i ponašanja predstavlja zaista bitno obilježje perioda dekadence. U tom životu treba tražiti izvore svih deformacija, zabluda i raznih izopačavanja koja su se kasnije pojavila i postala sastavni dio vjerskog života, često i vjerovanja. Tu se formirao jedan sasvim pogrešan stav i orijentacija prema svijetu i životu. Imamo sada pred sobom muslimana, koji je potpuno lišen svakog samopouzdanja i koji je izgubio vjeru u sebe. On se, poput džahilijjetskog čovjeka, okreće i obraća idolima. Nije nimalo važno to što se ti idoli ne zovu Lat, Uza itd., i što se zovu pozicija, ugled, autoritet, para, zapis, hamajlija itd.

II

Kao izraz duboko uspavanog društva nastao je jedan čitav imaginarni i iluzorni svijet koji je stoljećima zavaravao i mamio islamski svijet. Odnos prema Kur’anu je potpuno mistificiran i materijaliziran. U ovu se knjigu gleda kao u sakrament. Pretvoren je u talisman. Uči se više onima koji neće imati puno koristi od njega – mrtvima. Ukoliko se uči živima, doživljava se samo kao melodija i muzika. On je izgubio svoje postojanje. Ljudi ga i dalje, možda, više nego ikada, formalno cijene, ali samo kao čarobnu riječ, a ne kao misao. Muslimani ga koriste u svrhu zapisa i talismana, hamajlija, gatanja, bajanja, materijalnih dobara, ali najmanje kao uputu i pravilo života, radi čega je i objavljen.

Zatvoren je i čuva se u džamijama, bibliotekama, kućama pojedinca – na posebnim raftovima prekrivenim prašinom zaborava. Štampa se kao nikada, u svim mogućim formatima, raznovrsnim zlatnim dekorativnim nijansama i skupocjenim listovima papira, a po najmanje se čita a kamo li primjenjuje u životu.

Kada je masa osjetila da od Kur’ana nije ostalo ništa osim riječi, kada su ga upravljači u islamskim zemljama izbacila iz života i onemogućila se njegova primjena u praksi i kada je ulema prestala razrađivati njegovu riječ, napose svega toga, ako se ta riječ nije mogla učiti od živog čovjeka, neka se bar uči mrtvima, jer današnji muslimani i nalikuju mrtvacima.

S pravom je El-Gazali nazvao ljude: „Mrtvaci koji hodaju zemljom.“

III

Na polju duhovnog stvaranja, situacija je još gora. Vladala je a i dalje vlada potpuna stagnacija. Oponašaju se ranije generacije. Ustanova idžihada je odavno prestala da funkcioniše. Islamska misao se potpuno zatvorila u prvim oblicima u prvim oblicima primjene. Dalji razvoj i kretanje života zadržan je u prvim šablonima u koje su ga postavili prvi mudžtehidi. Tako je došlo do uopće zaostalosti u svim oblastima života. I ovdje se dogodilo nešto slično kao u slučaju s Kur’anom.

Muslimanski široki slojevi poznaju samo Islam, koji je živio a i dalje živi samo u praksi, zatvoren u šablonima prve primjene, koji je potpuno deformisan i još jedino se nalazi u džamiji u vidu obreda.

IV

Moramo reći, da je svođenje ibadeta na poznate obrede, naročito molitvene, potpuno pogrešno i neispravno. Još veću zabludu predstavlja svođenje molitve – odnosa prema Bogu, na puki verbalizam, formalizam i određene mehaničke radnje. Ove obrede upoznajemo i izučavamo samo sa formalne, fikhske strane. Ostala nam je samo forma i briga o toj formi. Za nas je sada bitna tehnika namaza, naime, koliko rekata ima koji namaz, kako se on obavlja, šta se uči na kijamu, rukuu, sedždi i tešehudu. Zapostavljeno je ono što je u ibadetu bitno, a ono što je formalno dobilo je tretman bitnog.

Ako ja prilikom obavljanja četiri rekata u jednom namazu moram misliti na hiljada vadžiba, sunneta, mustehaba itd., koliko ih ima, onda je sasvim razumljivo, da mi u takvoj situaciji nećemo biti u mogućnosti doživjeti Boga, niti misliti o Njemu, jer je sva moja pažnja okupirana i skoncentrisana na formu samu.

U našim odnosima prema Bogu, mi se ponašamo kao da se obraćamo čovjeku. Ova je analogija sasvim pogrešna. Ona je u stvari, dovela do toga, da se naši intimni kontakti s Bogom pretvore u puki verbalizam i formalizam.

Kada se u slučaju dove koje učimo prilikom raznih obreda, dobija se utisak da se obraćamo nekakvom silniku kojeg želimo što biranijim riječima odobrovoljiti, poljaskati mu se. Obraćamo mu se riječima, čijeg značenja ne znamo, nastojeći da dova bude što duža. Zaboravljamo pri tome da se obraćamo Es-Semiu i El-Besiru – koji sluša i čuje glas naše duše i vidi naša srca, a ne glas naših riječi. Njemu ne trebaju riječi, jer, one mogu biti prazne i lažne, i iza njih mogu stajati najogavnije špekulacije interesa i trgovine, munafikluka i licemjerstva. Uči se što duža dova, da bi zvučilo što ljepše i melodičnije, i teško na vagi kojekakve mjere.

Poznato je da je Muhammed, s.a.v.s., propisao način obavljanja namaza: „Klanjajte onako, kako vidite mene da ja klanjam.“

Po svemu sudeći, čini se, da ni on nije odredio jedinstvenu formu. U odnosu na neke detalje namaza, postoje različite predaje. Zato nam nije ni prenešen jedinstven način obavljanja namaza. Postoje, zbog toga, izvjesne razlike u načinu obavljanja između pojedinih mezheba.

Ovo nas navodi na dosta čvrst i prilično siguran zaključak, da ni sam Muhammed, a.s., nije pridavao formi neki osobit značaj. Mi duboko vjerujemo, da su različite predaje o nekim detaljima namaza nastale na taj način što je Muhammed, a.s., zaista tako nekada i klanjao. Nije se uvijek držao istih detalja. Tako su nastale postojeće razlike između pojedinih mezheba. Jedni su prihvatili ovu, a drugi onu predaju, a i jedna i druga grupa su ispravne.

Mi, ne možemo poricati činjenicu, da, na primjer, namaz mora imati svoju formu i način obavljanja, pogotovo što je to opća zajednička obaveza i obilježje svih muslimana. Nije, dakle, riječ o negiranju forme, kao takve. Ovdje se radi o tome kada forma postane sama sebi cilj, kada se u njoj izgubi suština i kada ona postane prazna bez sadržine.

Islam veoma oštro osuđuje lažnu i formalnu pobožnost. „Teško onima koji licemjerno obavljaju namaz, a zaboravljaju njegovu svrhu i ne pomaže druge.“ Licemjeran je svaki namaz koji ne aktivira čovjeka u borbi za dobro i protiv zla. Raditi nešto u ime Boga znači raditi ga s namjerom da koristi drugom. I namaz u osnovi ima taj smisao. I on se u krajnjoj liniji obavlja radi drugoga; jer mu je svrha da duhovno oplemeni čovjeka, kako bi bio korisniji društvu i pojedincima.

Prema Islamu, čitav život je, i trebao bi da bude, ibadet, jer bi trebao biti posvećen dobru i potrošen u radu za dobro i napredak. Muhammed, s.a.v.s., je rekao: „Jedan čas razmišljanja i istraživanja korisniji je i vrijedniji nego sedamdeset godina verbalne molitve.“

Slijedećih nekoliko slučajeva pokazaće nam pravi duh Islama i pravi smisao ibadeta, kako ih je shvaćao Muhammed, s.a.v.s. Muhammed, s.a.v.s., je na bezbroj primjera pokazao kako se iskazuje ljubav, odanost i privrženost Bogu i što je ibadet.

Priča Enes, r.a.: „Bili smo na jednom putovanju zajedno sa Božijim poslanikom. Bio je Ramazan. Neki su postili, a neki, koristeći povlastice putovanja, nisu. Kada smo došli u jedno mjesto, postači su popadali od žeđi, gladi i umora. Oni pak, koji su mrsili, pobili su koce, povezali deve i napojili ih. Muhammed, s.a.v.s., je tom prilikom dodao: „Nepostači su nam danas ugrabili sve sevabe, i svu nagradu.“

Jednom zgodom bila je u posjeti kod Muhammeda, s.a.v.s., grupa ljudi. Među njima se po svom držanju i ponašanju isticao jedan čovjek koji je odavao veoma pobožnog asketu. Primjetivši to, Muhammed, s.a.v.s., je upitao, ko vam je ovaj čovjek? Rekli su, da je to čovjek, koji je čitav svoj život posvetio ibadetu. Sve je drugo napustio da bi se povukao u samoću, kako bi nesmetano mogao da učini što više ibadeta, putem posta, namaza i drugog zikra. Ko se brine o njemu i ko ga izdržava, upitao je Muhammed, s.a.v.s., – Svi mi, rekoše prisutni – Onda znajte, dodao je Božiji poslanik, da ste vi bolji od njega i Bogu draži.

U drugoj predaji govori se, isto tako, o jednom veoma pobožnom asketu, koji je u ime Boga napustio ovozemaljska uživanja. Kada su na pitanje, ko ga izdržava, odgovorili, da ga izdržava njegov brat, Muhammed, s.a.v.s., je nedvosmisleno potvrdio, da je njegov brat pobožniji od pomenutog askete.

Iz toga slijedi da nema ibadeta u pasivnosti, u bježanju iz života i u izolaciji od društvenih zbivanja. Omer, r.a., je nekom zgodom susreo čovjeka koji je pokazivao znakove velike pobožnosti, ali samo u formalnom i verbalnom smislu. Ta se pobožnost očitovala u posebnom izgledu, kretanju, nošnji, u jednom pasivnome držanju prema životu… umjesto da ga pohvali, kako bi mnogi očekivali, Omer, r.a., ga je udario bičem rekavši mu: „Nemoj da nam umrtvljuješ našu vjeru, Bog te umrtvio!“

V

Vrhunac ibadeta u islamskom smislu predstavlja nauka. U Kur’anu stoji: „Zaista se samo učeni ljudi Boga boje…“ (Fatir, 28.). U jednom hadisu Muhammed, s.a.v.s., je rekao: „Prednost vrijednosti naučnika (alima) nad vrijednosti pobožnjaka (abida) slična je mojoj prednosti nad najnižim od vas.“ … „Naučnici su nasljednici poslanika.“

Razmišljanje o Bogu čini suštinu ibadeta. A razmišljanje o Bogu jeste razmišljanje o Njegovom djelu. Pomoću nauke otkrivamo ljepotu i savršenstvo u procesima zbivanja kroz koje se ustvari očituju Božji atributi.

Ovdje se ne bismo mogli nikako složiti sa onima, koji smatraju da se istina i spoznaje, pa i istine i spoznaje o Bogu, mogu doživjeti bez učenja i bez nauke općenito, putem neposrednog saznanja, nadahnuća (ilmi ledun).

VI

U općoj koncepciji Islama o čovjeku, formiranje njegove ličnosti i usmjeravanju njegove aktivnosti, pored vjere u Boga i namaza, post zauzima posebno mjesto.

U samom postu bije se vječna i teška bitkaizmeđu luciferskih i destruktivnih snaga (životinjski elementi-šejtan) i pozitivnih stvaralačkih snaga (ljudski elementi-melek). Čovjek je zaista poprište užasne borbe suprotnosti duha i materije.

Razmišljajući malo dublje o porukama 183-184 ajeta sure el-Bekare, razumijemo da se post jasno i određenooznačava kao sredstvo borbe protiv grijeha, razuzdanost i dominacija ljudskih strasti i materija, životinjski nagoni u čovjeku, itd.

Post se ne smije shvatiti kao puko odricanje i bježanje od materijalnih dobara, niti kao puko suprotstavljanje nagonima; a niti svoditi ga samo na tome. Jer, takav post ne bi imao nikakvog drugog smisla osim, praznog gladovanja i žeđanja, kako je to divno rekao Muhammed, s.a.v.s.

Ukratko, uloga posta nam treba izgledati sve značajnijom. Post oživljava i jača ono ljudsko u čovjeku, jača njegovu volju i usmjerava je pravcu dobra, rasterećuje čovjeka pritiska materije, jača solidarnost, probuđuje svijest zahvalnosti nad svim Božijimblagodatima, udaljava lijenost sa naših tijela i otklanja hendikep naše misli, fizički osnažuje, itd.

VII

Ustanova hadža ima svoje veoma važno mjesto u formiranju, jačanju u čuvanju islamskog društva. U hadžu se krije ideja svjetske zajedničke institucije kao što je Organizacija ujedinjenih nacija, no, zaista i treba poslužiti kao uzor za ovu organizaciju.

Karakteristično je, što posebno podvlačimo, da pažnju hadžija prilikom prolaska kroz ove zemlje i centre, mnogo više privlači prošlost. Malo se ko interesuje o sadašnjim dostignućima, o sadašnjoj situaciji i o živim ljudima. Obilaze se znamenita mjesta, džamije i drugi historijski spomenici. Svi se dive tim ljudima a da pri tom ni malo ne osjećaju grižu savjesti i veliku sramotu što naše vrijeme nema takvih ljudi.

Hadžije satima stoje, ljubeći zidine Kabe i zidove mezara Božijeg poslanika, učeći razne dove i tražeći razne murade. No, odgovornost za sve ovo pada isključivo na svjetovno i duhovno rukovodstvo, koje nije bilo u stanju, neće ili ne umije da odgovori na opravdane zahtjeve masa.

„Prošlost nam treba isključivo i samo kao bazu. U kontinuiranom razvoju ljudske misli, svaka generacija mora dati svoj doprinos i ići dalje. Stajanjem na istom mjestu predstavlja težak grijeh kojeg historija neće oprostiti, a niti Bog primiti bilo kakva opravdanja. Prošlost je učiteljica, koja nas uči i pruža nam iskustva ranijih generacija, kako bismo mogli nastaviti tamo gdje su oni stali.“

Sa druge strane, što se tiče uleme, ona poznaje hadž više kao vjerski obred. Za nju su bitni fikhski propisi o ihramu, tavafu, saju itd. Tu ona nalazi smisao hadža i o tome raspravlja. Ja ne poričem značaj forme. Hadž ima svoju savršen formu. Ta se forma mora čuvati. Ali iza svih tih formalnih propisa i iza svakog detalja i forme krije se velika misao koja se ne smije u formi izgubiti i zanemariti, što se to čini sada, kao na primjer: upoznavanje ljudi, historije i kulturnog nasljeđa; jačanje islamske solidarnosti; jednakost i međusobno povezivanje; zajedničko dogovaranje o zajedničkim općim potrebama a i problemima itd.

Na koncu svega do sada spomenutog, možemo zaključiti da je sve ovo u znatnoj mjeri doprinijelo unošenju raznih deformacija u pojmu ibadeta.

preporod.com