Iz pera Mustafe Busuladžića: Kur’an i uporedno proučavanje religije
- Autor: Mustafa Busuladžić
Tekst preuzet iz knjige “Muslimani u Evropi”, zbirci autorovih sabranih radova
Pitanje čovjekove sudbine i smrti, njegova života, slobode i dostojanstva – to je pitanje religije. Ona je odgovarala na ona pitanja koja su zaokupljala sve misaone ljude od najstarijih vremena pa sve do modernih filozofa.
Otkuda sam i što sam? Ko me je stvorio? Gdje su krajnji izvori svijeta i stvorenja? U čemu leži smisao života?
Upravo odgovor na ova pitanja sačinjava suština religije kao najveće filozofije. Zato je s punim pravom religija nazvana (Paulsen, Berdajev) najzanirnljivijom i vječnom temom historije čovječanstva.
Prije svega nešto o etimološkorn značenju riječi. Religija dolazi od latinske riječi >>religio<< a znači veza, dok po Vil Durantu riječ >>religio<< dolazi od riječi >>relegare<< (voditi računa o nečemu) kao protivno od riječi >>neglegere<< (zanemariti), a Laktancije izvodi tu riječ od religare (= obligare), jer rnoralne obaveze vežu s Bogom. U našem slučaju religija se upotrebljava u srnislu riječi >>vjera<<. U Kur’anu se spominje sa >>din<< (infinitiv od glagola >>dane<< = platiti), njemački die Glaube, a označuje osjećaj čovjekove zavisnosti od jedne vanzemaljske nematerijalne sile (bića), odnos čovjekov prema toj sili, biću.
Šta je religija? Ovim pitanjem u naučnom svijetu susrećemo se s različitim odgovorima.
Po jednima religija je ništa, laž, predrasuda, izmišljotina, fantazija, mit, a po drugirn sve, najviša istina, životno pitanje ljudi, osnov progresa i pokretač historije.
Za materijalističke filozofe (Hegel, Fojerbah) religija je laž, a po Marksu i Engelsu kao i ostalim teoretičarima dijalektičkog materijalizma ona je odraz ekonomskih prilika u društvu, kapitalistička laž. Za Šlajermahera religija je osjećaj potpune zavisnosti, a Spengler ju je opisao kao >>proživljenu i doživljenu metafiziku<<, Renok kao >>zbir sumnja<<, a po Džemsu ona se može podnositi koliko je praktično dobro. Za ogromnu većinu učenjaka i filozofa (Platon, Aristotel, Seneka, Gazalija, Ibni Rušd, Muhjiddin Arebija, Spinoza, Paskal, Kant, Dostojevski, Tolstoj i dr.) vjera je čežnja ljudskog uma Najvećemu, Vječnomu, zakon vrhovnog Bića, ljubav prema Stvoritelju, težnja razuma za saznanjem Vrhovne Istine, Onoga Najvećeg, Apsolutnoga, Neograničenog, Boga. Za Gazaliju i Masarika vjera je odnos čovjekov prema Bogu i beskrajnom svijetu, za Tolstoja odgovor na pitanje kako da živimo, po Hartmannu >>najviši kulturni faktor, središte duhovnog života i neophodni temelj moralnog reda<<, a po njemačkom filozofu Kantu (slično uči i islamski mistik Muhjiddin Arebija) vjera je osjećaj i spoznaja dužnosti čiji se temelj nalazi u Božijim zapovijedima, ali ne zato što ih je Svemogući Bog zapovjedio, nego što su izraz najsavršenijeg uma (akli-kulli) i uopće zakon svakog slobodnog bića.
Dok Foerster drži da jedino religija može utjecati na neobuzdani nagonski život i duševne sile usmjeriti k idealima, po Enckenu bi uklanjanje religije iz ljudskoga života dovelo do unutarnjeg raspada života. >>Religiju ne možemo napustiti ako nismo ujedno spremni da napustimo naš duhovni život, duhovni karakter naše egzistencije, našu ličnost i duhovnu individualnost.<<
Ovo je samo jedan dio mišljenja glasovitih učenjaka o vjeri, o čemu bi se dalo mnogo pisati. Evo definicije religije, kako je mi postavljamo.
Religija (vjera) je nutarnje priznavanje čovjekovo jedne vanmaterijalne i iznadsvjetske univerzalne sile, izvora života i svih stvorenja, sile koju osjeća ljudska duša, a spoznaje razum. Ta sila mora biti jedna, apsolutna, vječna, sveznana, vremenski i prostorno neograničena. Ona postoji oduvijek i prije svega. Ona je sušta istina, pravednost, milost, dobrota, mudrost, najveći razum. To je Bog.
Porijeklo religije
Pitanje o porijeklu religije kroz vjekove stoji u žarištu znanstveno-filozofskih problema. Dok su se islamski učenjaci još u ranom srednjem vijeku zanimali tim pitanjem, čija djela čine čast nauci o religijama, u Evropi je tek u prošlom stoljeću vjera postala predmet znanstvenih istraživanja. Primjenjivanje znanstvenih metoda, kritičko proučavanje i uporedna (komparativna) historija religija razvili su se u samostalnu naučnu disciplinu i posebne škole. One su na temelju naučno utvrđenih rezultata psihologije, sociologije, historije i etnologije bacile mnogo svjetla na život i religiju svih naroda, naročito najstarijih primitivnih plemena Indije i Bliskog istoka kao kolijevke svih kultura i pozornice prvih svjetskih događaja. Nauka o religijama naročito je napredovala u drugoj polovici prošloga i početkom našeg stoljeća. Na tom polju radili su učenjaci svjetskog glasa, u prvom redu: Renan, Vladimir Solovjevič, Spencer, te Marks, Miler, Lange, Paul Erenrajh, Brokelman, Viljem Smit, a od islamskih učenjaka novijeg doba ističemo naše suvremenike: Muhameda Ferida Vedždiju, urednika azharske revije, i dr. Muhameda Ga1laba, profesora filozofije na Kairskom sveučilištu. Njihove znanstveno napisane studije predstavljaju znatan prilog u historiji proučavanja razvitka religije čovječanstva, a za Smitove naučne rezultate objavljene u djelu >>Ursprung der Gottesidee<< savremena kritika se izrazila da čine posljednju riječ nauke u pogledu pitanja o tome koja je religija najstarija. Tečajem zadnjih nekoliko decenija mišljenje o postanku i porijeklu religije prošlo je kroz različite faze razvitka. Tako je nakon dugih ispitivanja usvojeno kao apsolutno tačno i dokazano upravo isto ono mišljenje koje se podudara s Kur ‘anom. Potrebno je bar u najkraćim potezima ocrtati razvoj toga mišljenja. Kod nastanka religije jedni ističu više objektivne, vanjske, a drugi subjektivne, nutarnje činioce. Zato su odgovori na pitanje o postanku religije brojni; vjera je produkt objave, prirođenih ideja, ili je nastala iz štovanja junaka -heroja (euhemerizam) pa iz štovanja preda i pokojnika; napokon, strah, nužda, želja i uzrokovanost s jedne i oduhovljenje prirode s druge strane. Po Talhajmeru fantazija je izvor religije, a po osnivaču pozitivizma Augustu Kontu religija je plod neznanja. On misli da je čovječanstvo kod tumačenja pojava prošlo tri razvojna stepena. Na prvom stepenu pojave ovise o božanstvu, na drugom stepenu božanstvo su zamijenile iskustvene sile. Treći stepen obilježen je naučnim tumačenjem pojava, kada je oboreno prijašnje neznanje. Spencer drži da je religija počela kultom pokajničkih duša, a Vundt joj traži izvor u >>čežnji za ostvarenjem moralnih ideala<<. Teoretičari historijskog materijalizma (Marks, Engels, Lenjin i dr.) uče da se religija osniva na ekonomskom stanju društva. Poričući joj svrsi razumski izvor za marksiste je religija buržujska laž izmišljena u svrhu ugnjetavanja proleterskog roblja. Ovu su misao naročito razvili Engels i Lenjin.
Engels drži da religija ima svoj korijen u ograničenim i neznalačkim koncepcijama divljačkog stanja, a bogovi su nastali personifikacijom prirodnih sila. Tokom razvoja bogovi su poprimali sve više nadzemaljski oblik te su na koncu stvorili u ljudskom duhu misao jednog isključivog boga monoteističkih religija. Napadajući najpogrdnijim izrazima religiju Lenjin u svom djelu >>Socijalizam i religija<< na jednom mjestu veli: >>Bog je (historički i praktički) kompleks (skup) ideja koje su nastale zbog otupljene potlačenosti, bilo po vanjskoj prirodi bilo po klasnom robovanju idejama koje tu potlačenost utvrđuju i klasnu borbu uspavljuju.<<
Dok psihologisti drže da religija nastaje iz podsvijesti, a priznanje Boga je samo čuvstveni doživljaj, socijalisti uče da pojedinci najprije priznaju društvenu silu, a to onda proglašavaju u božanstvo, evolucionisti tvrde da je vjera počela s mnogoboštvom. Ona se putem evolucije razvijala od nižih i jednostavnijih ka višim i usavršenijim oblicima, dok se nije razvila do monoteizma (jednoboštva).
Evolucionistička hipoteza o postanku religije nastala je pod uticajem Darvinova i Hekelova učenja o evoluciji (razvoju). Brojne pristalice njezine tvrdile su da prvi čovjek uopće nije imao vjere kao i mnoga primitivna plemena i narodi. Nakon dugog historijskog razvoja čovjek je pod utjecajem prirodnih sila i pojava (grmljavina, oluja, potresi, strah i dr.) počeo obožavati različite stvari i predmete pretpostavljajući da se iza njih kriju neke tajanstvene sile, zli dusi i demoni. Posljednji upravljaju svijetom i odlučuju sudbinom ljudi. Tako su nastali različiti vjerski oblici. U te spadaju: animizam (vjerovanje da duhovi žive u svačemu), magizam (čarobnjaštvo), manizam (obožavanje umrlih predaka), totemizam (obožavanje prirode), sabeizam (obožavanje zvijezda), fetišizam (obožavanje raznih predmeta), pirolatrija (obožavanje vatre) itd.
Po evolucionističkom učenju i predstavnicima mitološke škole u prvo doba na zemlji vladalo je potpuno bezvjerstvo. Tek kasnije pod utjecajem prirodnih sila i pojava ljudi su počeli vjerovati različita božanstva. Prema tome višeboštvo je prvi religiozni oblik, a monoteizam, tj. vjera u jednog Boga, nastao je evolucionim putem na kraju religioznog razvoja. Ova škola imala je mnogo pristaša u prošlom stoljeću, kada je nastala historijska škola tvrdeći upravo obratno. Sada je nastala borba između mitološke i historijske škole da se nakon dugih diskusija na koncu završi pobjedom posljednje zahvaljujući naučnim rezultatima Šmita, Marksa, Milera, Brokelmana, Krebera i Langa. Navedeni učenjaci su na osnovu obilate građe i novoprimijenjenih rnetoda kod proučavanja izveli preokret u nauci o vjerama. Zabacujući tadašnje tvrdnje rnitološke škole kao bestemeljne dokazali su da vjera u jednoga Boga (rnonoteizarn) stoji na početku religioznog razvoja a ne na kraju kako su to tvrdile Darvinove pristaše. Koristeći se historijskim i antropološkim podacima ustvrdili su ne samo da su primitivna plemena i narodi irnali vjeru nego dosta razvijen pojam o Vrhovnom Biću te da je monoteizam njihov prvi vjerski oblik. To vrijedi za najstarija primitivna plemena u Africi, Aziji, Australiji, Južnoj i Sjevernoj Americi. Ustanovljeno je da Pigmejci (po sudu učenjaka predstavljaju najstarije stanje etnološkog razvoja čovječanstva) priznaju jednog Boga kao Najviše Biće, Stvoritelja i Gospodara svijeta. Šmit je pak ustanovio da pigmejski narodi u centralnoj Africi, Anasmanskirn otocirna i Malaki obožavaju jedno vrhovno Biće kome su sva druga bića potpuno podložna. Arnerikanist Kreber, profesor na sveučilištu u Kaliforniji, dokazao je da najstarija primitivna plemena u centralnoj oblasti Kalifornije imaju jasno razvijen pojam o jednom Vrhovnom Biću, mnogo određeniji no ma koji drugi američki narod, nasuprot velikom napretku ovih posljednjih. I najstarija plemena u Kini i Japanu, na poluotoku Malagi i na Filipinima, te afrička plemena Hotentoti, Bušmani i dr. imaju razvijen pojam o jednom Bogu. Najnovija istraživanja dokazala su da je prethistorijski čovjek paleolitskog, neolitskog, brončanog i željeznog doba gajio vjersko čuvstvo i imao pojam o Bogu Stvoritelju. Za nauku o religijama najznačajniji su ipak naučni rezultati Langa, Šmita te glasovitog orijentalista Maksa Millera. Baš tu, nedavno pišući o porijeklu i budućnosti religije suvremeni egipatski filozof i pisac Muhammed Ferid Vedždija smatra Milerova otkrića upravo epohalnim. Govoreći o najstarijoj indijskoj vjeri Miller je u svom djelu >>Porijeklo i razvoj religije<<, na temelju najstarijih pronađenih sanskritskih tekstova, dokazao da je prvi čovjek vjerovao u jednog Boga, da je porijeklo vjere jedno. Miller razvijajući svoju hipotezu o monoteizmu kao prvobitnom vjerskom obliku uporno dokazuje da su rnnogobožački vjerski oblici nastali u poznija vremena. Oni su bili nužna posljedica umnog i rnoralnog pada čovjekova, kada je on težeći osjetilnom i materijalnom počeo obožavati kipove, kamenje, životinje, razne predmete, Sunce, Mjesec i drugo.
Millerova teza o monoteizmu kao prvobitnom obliku religije, usvojena od apsolutne većine učenjaka, dobila je priznanje naučne istine u koju danas ne sumnja nijedan ozbiljniji učenjak. Ali u isto doba ona je znanstveno potvrdila istinitost kur’anskog učenja o jedinstvu religioznih uvjerenja kod prvih ljudi i monoteizmu kao prvobitnom obliku religije.
Kao što je gore navedenim naučnim rezultatima nauke o religijama oborena tvrdnja evolucionista, isto tako su u naučnom svijetu zabačena mišljenja da je korijen religije u strahu i neznanju. Ova posljednja dva mišljenja o izvoru religije ne samo da su neosnovana i bestemeljna nego isto toliko naivna i glupa. Teza o strahu kao izvoru religije ne rješava glavni problem: otkuda je kod ljudi nastala predodžba o nevidljivom Bogu. To je Ahilova peta spomenute teze. Sasvim opravdano pita Muhamed Ferid Vedždi da li je moguće da se čovjek dolaskom u materijalni svijet odmah počeo klanjati idolima, brdima, dolinama, biljkama i dr. prije predodžbe o Biću koje obožava. Odgovor je svakako negativan. >>Svaki čovjek koji je ikada, makar i u djetinjstvu, osjećao vjersko čuvstvo zna iz svog ličnog iskustva da je to čuvstvo bilo u njemu izazvano ne vanjskim, strasnim, stvarnim pojavama, već nutarnjim, koje nemaju ništa zajedničko sa strahom od nevidljivih prirodnih sila, naime “spoznajom svoje ništetnosti osim lijenosti i svoje grešnosti”, veli Tolstoj. Da je vjera nastala iz straha od prirodnih pojava i neznanja, ona bi iščezla s napretkom nauke i filozofije.
Ako su strah i neznanje izvori vjere, zašto ona opstoji danas kada dominira naučno tumačenje prirodnih pojava i sila.
Zašto opstoji vjera u vremenu kada je čovjek, snagom svoga uma, osvojio vrijeme i prostor, poveo borbu protiv neznanja i naučno objasnio da se iza prirodnih pojava ne kriju zli dusi i demoni, nego jedna vanosjetilna i univerzalna sila ?
Zašto se osjeća neizreciva čežnja miliona za vjerom u doba kada smjeli ljudski duh trijumfuje i izvodi neslućene prodore u stratosferu i najveće morske dubine? Zašto su redom najveći prirodnjaci i filozofi bili duboko religiozni ljudi? Zar je vjerovanje jednog Cicerona, Seneke, Platona, Aristotela, Hasana Basrije, Imami-Azama, Gazalije, Muhjiddina Arebije, Ibni Rušda, Njutna, Kopernika, Kanta, Rusoa, Dostojevskog, Pastera, Tolstoja i svih mislilaca bilo iz straha ili iz neznanja?!
Činjenica da su svi misaoni ljudi i filozofi bili u isto doba religiozni ne treba jasnijeg dokaza za to jer, da se poslužim riječima jednog filozofa, >>ljudima dublje duše više treba Bog nego masi nižih ljudi<<. Dubok je smisao kur’anskih riječi. >>Boga se boje od Njegovih robova samo misaoni ljudi, učenjaci.<< Marksističko shvatanje religije je za naučnu trezvenu misao ne samo neprihvatljivo nego i smiješno, prosto iz razloga što su svi prvoborci marksizma. svojim jednostranim učenjima, nesposobni da prodru u dubine i uzročnost historijskog zbivanja. Baš na području čiste filozofije koja nas neodoljivo vodi priznavanju i spoznaji Boga marksizam kao filozofska doktrina potpuno pada.
Šta možemo iz dosadašnjeg izlaganja zaključiti? Bez sumnje to da je vjera univerzalna pojava, te se kao crvena nit provlači kroz cijelu prošlost počevši od prvog čovjeka pa sve do dana današnjega.
Rezultati gore navedenih nauka, povijest cjelokupnog čovječanstva, život svakog pojedinca, a naročito misaonih ljudi, te psihologijsko proučavanje ljudske prirode govore nam da je vjera bila stalni pratilac čovjekov od njegova stvaranja pa kroz cijelu dugu prošlost, te će ga i ubuduće pratiti sve dok čovjek bude čovjekom. Dakle, za naučnu misao je jedino prihvatljivo kao apsolutno tačno kur’ansko učenje da je vjera u jednog Boga prirođena, da je čovjek po prirodi religiozno disponiran, da su religiozni elementi usađeni u najdubljoj unutrašnjosti srca i duše. To je dokazano psihologijskim proučavanjem ljudske prirode.
mm.co.ba
