Iz pera Mahmuda Traljića: Uloga mekteb-i nuvvaba u obrazovanju Bošnjaka

Redakcija portala Akos.bA će u narednom periodu objavljivati birane tekstove iz izuzetno vrijedne kolekcije probranih tekstova objavljenih u IIN Preporod u periodu između 1970. i 2000. godine.

Okupacijom Bosne i Hercegovine 1878. Godine nova vlast je među ostalim zatekla i šerijatske sudove kao jednu od značajnih i važnih ustanova. i okupacijska vlast je ove sudove zadržala, ali sa mnogo manjim kompetencijama, nego li su ih sudovi imali za vrijeme osmanske vlasti. Među žerijatskim sucima bilo ih je dosta, koji nisu iz Bosne i Hercegovine, pa ih se dobar dio povukao zajedno sa ostalim turskim činovnicima. Na taj način nova uprava u Bosni i Hercegovini srela se sa potrebom da se što prije pobrine za popunjavanje praznih kadijskih mjesta u šeriatskim sudovima.

Već 30. novembra 1991. godine donesen je “Statut za ustrojenje šerijatske sudijske škole (Mektebi nuvvab) u Sarajevu. Statutom je predviđeno osnivanje zavoda, u kojem će se izobražavati činovnici, koji će se postavljati kod šeriatskih sudova u Bosni i Hercegovini. Od kandidata, koji hoće da stupe u ovu školu, traži se da poznaju arapsku gramatiku i sintaksu i senatsko pravo (fikh), te da su vješti u računanju, arapskom pismu, latinici, turskom i “zemaljskom” jeziku. Trajanje naukovanja u ovom zavodu predviđeno je na tri godine. Potrebno je proučiti (završiti) Multeku, Fetavai Ali efendi, sakk (sastavljanje sudskih isprava, “nacrt aritimetike” i feraiz (nasljedno pravo). Po završetku školovanja polagao bi se “opći ispit” i tek tada bi se mogli svršenici namjestiti u šeriatske sudove. Škola bi bila državna ustanova i zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu bi izdržavala školu kao i postavljala nastavno i ostalo osoblje.

Međutim, do provođenja u život ovog Štatuta nije došlo. Navodno nije se mogla postići saglasnost zemaljske vlade i “Medžlisi mecarifa” (muslimanskog školskog odbora), koji je tada postojao oko toga, ko će predavati na toj školi. Skoro šest godina iza toga donesen je (17. aprila 1887. godine) novi “Štatut u ustrojstvu škole za šeriatske suce u Sarajevu”. Štatut je stupio na snagu 14. maja iste godine. Po ovom Štatu škola je zasnovana na mnogo široj i solidnijoj osnovi, nego li je to bilo predviđeno prvim Štatutom. Iako je i ovom zavodu prvenstveno svrha osposobljavanje kandidata za zvanje šeriatskih sudaca (kadija), Statutom je predviđeno (prvim paragrafom), da se ova škola osniva “poradi unapređenja nauke u znanosti ma islama kao i osobito poradi izobražavanja sposobnih kandidata za službu šeriatskih sudaca (kadija) u Bosni i Hercegovini”. I od kandidata za upis u ovu školu tražena je bolja sprema, nego što je bilo predviđeno prvim Štatutom.

I trajanje školovanja u ovoj školi predviđeno je na pet godina. Predmeti predviđeni ovim

Štatutom za izučavanje bih su: arapska gramatika (sarf i nahv), logika (mantik), tumačenje Kur’ana, dogmatika (akaidi-islamijje), šeriatsko pravo (ilmi-fikh), povijest prava i nauka o predaji (usuli-fikh ve hadis), pravnička stilistika (sakki šer’i) dioba našljedstva (feraiz), šeriatski parnički postupak (usuh-muhakemet), zakoni o posjedstvu zemljišta (kavanin erazi ve emlak ve tapu), osnovi evropskog pravosuđa s osobitim obzirom na ustrojstvo sudova i uprave u Bosni i Hercegovini, “bosanski” jezik, matematika pomoćne nauke (hendesa), zemljopis i povijest. Kasnije su ovi predmeti dopunjavam i drugim potrebnim predmetima (prirodne nauke, povijest islama, naročito kulturna, povijest Bosne i Hercegovine, turski jezik, propisi o vakufu, te njemački i madžarski jezik (kao neobligatan predmet).

Na osnovu ovog Štatuta i nastavnog plana i programa, škola je svečano otvorena 19. decembra 1887. godine. U isto vrijeme dok se pripremalo otvaranje škole, gradila se i zgrada za školu. Prve godine (1887.) izgrađen je jedan dio, gdje je smješten prvi razred. Dogodine (1888.) završen je cijeli objekat, koji se sastoji od dva dijela, škole i internata.

Šeriatsku sudačku školu za njezinih pedeset godina postojanja (1887.-1937.) završilo je 42 generacije njenih polaznika. Kroz tih pedeset godina školu je završilo 370 apsolvenata. Većina svršenika Šeriatske sudačake škole otišlo je u šeriatske suce (kadije), čemu je škola bila uglavnom i namijenjena. “Zadaća je ovog zavoda, da učenicima kojim dade stručnu spremu u naukama i znanostima islama, a osobito da ih osposobi za službu šeriatskih sudaca (kadija). Uz ovo stručno znanje đaci ovog zavoda steći će ovdje i opće obrazovanje za valjane službenike u javnom životu”, kaže se u prvom članu Uvoda Uredbe o ustrojstvu Šeriatske sudačke škole. Tako je od 370 svršenika njih 223 otišlo u šeriatske suce. Između tih 223, devetnaest ih je kasnije postavljeno za vrhovne šeriatske suce, od kojih su opet petorica bili i predsjednici Vrhovnog šeriatskog suda u Sarajevu.

Između svršenika Šeriatske sudačke škole dvojica su zauzimala položaj reisu-l-ulema (Fehim-ef. Spaho i H. Sulejman Kemura), šesnaest ih je bilo članova Uleme medžlisa, od kojih trojica i njegovi predsjednici (Sahm-ef. Muftić, Mehmed Ali-ef. Ćerimović i Hafiz Ibrahim-ef. Riđanović). Trojica su bili muftije (Salim-ef. Muftić, H. Ibrahim-ef. Čokić i H. Abdullah-ef. Kurbegović), od kojih jedan vojni nastavnikom, odnosno profesorskom zvanju posvetila su se tridesetorica svršenika Šeriatske sudačke škole. Neki od njih završili su kao sveučilišni profesori. Četvorica svršenika Šeriatske sudačke škole bili su kasnije i njeni direktori (Osman Nuri Hadžić, Muhammed Emin-ef. Dizdar, Ibrahim- ef. Šarić, Dr. Saćir Sikirić).

Među svršenicima Šeriatske sudačke škole dvojica su bili ministri (H. Osman-ef. Vilović i Ahmed-ef. Šerić),  dvojica senatori, šestorica narodni poslanici, dvadeset i trojica suci, četvorica advokati itd. Dvadeset i  jedan svršenik Šeriatske sudačke škole nije uopće bio u službi, nego su živjeli kao privatnici.

Književnim radom bavilo se preko četrdeset svršenika  Šeriatske sudačke škole.  Neki od njih time se bavilo u manjem obimu, a neki su dali i po više stručnih i znanstvenih radova. Što je kod nas do 1945. godine napisano i objavljeno iz područja Senatskog  prava, napisali su to uglavnom bivši učenici Šeriatske sudačke škole (Jusuf Zija Midžić, Osman Nuri Hadžić, Abdu lah Ajni Bušatlić, Muhammed Ali Ćerimović, Abdullah Škaljić, Ali  Riza Prohić, Hafiz Ibrahim Mehinagić,  Dr. Alija Ailajdžić). Veliki je broj radova i iz drugih islamskih disciplina, koje su napisali bivši učenici ove škole.

I među prevodiocima sa orijentalnih jezika, arapskog, turskog pa i perzijskog, kod nas preko dvadeset je učenika, odnosno svršenika Mektebi-nuvvaba. Među njima ima ih, koji su preveli i po više djela. Spomenimo samo Musu Ćazima Ćatića, koji je sam u Muslimanskoj biblioteci Muhammeda Bekira Kalajdžića u  Mostaru prevo oko deset djela. Među ovim prevodiocima ističu se i Osman Nuri Hadžić, Ali-ef. Kadić, Fehim ef.-Spaho, Muhamed Emin Dizdar, Ahmed Šerić, Ahmed Rašidkadić, Besim Korkut i dr.

Ali  rad svršenika Šeriatske sudačke škole nije se iscrpljivao samo u onome do sad spomenutom. Mnogi od njih bili su i isaknuti javni i društveni radnici. Pored svojih staleških društava, mnogi od njih radili i u muslimanskim kulturnim društvima Gajretu i Narodnoj uzdanici. U Muslimanskom dobrotvornom društvu Merhamet u Sarajevu trojica predsjednika Upravnog odbora bili su svršenici Šerijatske sudačke škole: Muhammed Emin-ef. Dizdar, Dr. Šaćir Sikirić i Salih-ef. Žiga. Spomenimo samo da je Muhamed-ef. Dizdar pored Merhameta bio po jednu društvenu godinu predsjednik i Glavnog odbora Narodne uzdanice i El- Hidaje, organizacije Ilmijje u predratnoj Jugoslaviji.

Za upravitelja ili direktora Šeriatske sudačke škole postavljeni su najugledniji članovi Ilmije. Tako je prvi upravitelj bio Hadži Mehmed Teufik-ef.  Azapagić, muftija u Tuzli. Drugi upravitelj je bio Hafiz Sulejman-ef. Šarac, muftija u Bihaću. Upravitelji su zatim bili hadži Hasan-ef. Hadžiefendić, vrhovni šeriatski sudac, zatim Hadži-Hasan-ef. Spaho, muderis itd. I za profesore su postavljeni najučeniji i najsposobniji tadašnji alimi. Spomenimo samo Nedžib-ef. Smailbegovića, Hafiz Ahmed-ef. Ribića, Hadži Mehmeda Džemaluddina Čauševića, Hadži Muhammed-ef. Hadžimulića, Ibrahima-ef. Zafraniju,  Ahmed-ef. Bureka, itd.

Prvi predsjednik Hodžinske izborne kurije, koja je birala reisu-l-ulemu i članove Ulema medžlisa, bio je svršenik  Šeriatske sudačke škole (Jusuf Zija-ef. Midžić). I među članovima Hodžinske izoborne kurije, dok je ona postojala, uvijek je bilo po nekoliko kadija.

Po ustavu Islamske vjerske zajednice iz 1930. godine šeriatski sudija je i bio predsjednik Seriatskog vakufsko-mearifskog povjerenstva, a članovi  Vrhovnog šeriatskog suda članovi Vakufsko-me’arifskog vijeća po položaju.

U mjestima, gdje su postojale medrese, kadija je u više slučajeva predavao po koji predmet u mjesnoj medresi.

Dvojica upravitelja i jedan profesor Mektebi- nuvvaba postali su, odnosno izabrani  i za reisu- l-ulemu bosne i Hercegovine (Azapagić, Šarac i Čaušević).

Na temelju sveg do sada istaknutog nije čudo, što je Senatska sudačka škola uživala veliki ugled, pa se i danas poslije više od pola stoljeća sa uvažavanjem spominje.

Kako je poznato, Šeriatska sudačka škola je prestala sa radom završetkom školske 1936-37. godine, jer je prerasla u Višu islamsku šeriatsko-teološku školu.

Juli, 1993. godine

Preuzeto iz: Preporod – izbor tekstova: 30 godina: 1970 – 2000. 

Priredio: Aziz Kadribegović

Izdavač: El Kalem 2000. 848 str. tvrdi uvez

Redakcija portala Akos.bA se trudi da iz zaborava otrgne biografije i tekstove bošnjačke uleme i književnika iz bliske i dalje prošlosti. Pored tekstova na portalu afirmaciju bogatog bošnjačkog naslijeđa vršimo preko brojnih 

  stranica. Sve je počelo sa napadom na ličnost Huseina Đoze u Goraždu ove zime. Naš odgovor je bio promoviranje pisanih radova Đoze kao i tekstove drugih autora o njegovom naučnom radu i životnom djelu. Tad smo osnovali Fb stranicu posvećenu velikom Đozi 

Husein Đozo – bošnjački velikan 20. stoljeća

Kasnije smo napravili stranicu posvećene :

Akos.bA