Vi ste ovdje
Home > Duhovnost > Poučne priče > Istinita poučna priča: Kikaš

Istinita poučna priča: Kikaš

Kikaš je demobilisani borac A R BiH, živi sa ženom, i jednim sinom, donedavno su bila dva sina sa njim pod istim krovom tuđinske kuće dobra čovjeka. Njegov najstariji sin živi i radi u Sarajevu u jednoj od onih kompanija koje te nazovu i ubjeđuju da neki proizvod koji prodaju je prilika koja se ne propušta. Ne živi ni on u Bog zna blagostanju i bezbrižnosti, pa i on ima ženu i nejačko čeljade. Iako i žena radi, na Baščaršiji za nekim štandom, tamam da izmire račune kirije i ostale režije i za preživjeti do narednog mjeseca.

Drugi sin Kikašev, nedavno se oženio, zaposlio se kao taksista, žena mu radi u trgovini „Best“, i oni su se odvojili u stan pod kiriju. Ostao je Kikaš, njegova vrijedna i vijerna saputnica i još jedan sin koji također pomaže i privređuje koliko posla za to ima.

To je jedna izuzetno sretna i susretljiva porodica, Bog samo zna i oni, kakvi su u osami, a sudeći po tome kada su u društvu, ako postoji iskreni osmjeh i lažni, oni su od onih koji ne gube, niti ćeš ih vidjeti bez iskrena osmjeha na njihovim vedrim licima. To su ljudi koji će ti lice ozariti kada ih sretneš pa makar ih i ne znao. Ako si negdje u blizini, u čaršiji ili pijaci, pa tuda prođe Kikaš, ni ti, makar bio Mostarac, Sarajlija, Tuzlak, Zeničanin, bilo kakav neznanac, stranac u Bugojnu, nećeš ozbiljna lica ostati, jer Kikaš ne jenjava ispoljavanjem vedrine. Njegov arsenal je uvijek spreman, ali ne brini za svoj niti tuđi račun, nema ciničnosti niti uvreda u Kikaševim šalama, to je zaista jedna čista duša, i još četiri takve-njegova žena i djeca.

Veli, dok su u Zenici u izbjeglištvu bili, njegov stariji sin ode u igru sa ostalom djecom pa jedan dan se požali majci koja to prenese Kikašu dok je bio na dopustu s linije, govoreći da ne želi više ići na loptu jer svi se dozivaju „buraz dodaj, buraz dodaj“, a baš i bijahu sve po dva brata, a jedini on nema buraza. „Imat ćeš i ti buraza ako Bog da, napravit će Kikaš“ – veli on njemu.

Neimaština tih godina udarila po velikoj većini Bosanaca i Hercgovaca, rat, ja šta drugo u ratu ima za poštena čovjeka, do trpnja i borba. Tamam pred pohod na Vlašić, žena mu je obeća, „bujrum, ako Vlašić oslobodite, eto ti“. I oslobodiše Vlašić, ona i zatrudni, a nedugo poslije rođenja jednog, opet zatrudni, pa se malo i usplahiri, nema se šta jesti a još jedno čeljade stiže, „šta će reći ova žena, šta će reći ona, i za onu su rekle opet trudna a jedva i sami preživljavaju“, još i sin joj veli „reko’ sam ti jednog buraza, ne dva“. Tri sinčića, sva tri mili rodbini i poznanicima, vele, onog srednjeg jedna ga tetka, a ona malo pokrupnija pa i ove ostale, sve ga od jedne do druge u naručju ljubakaše, pa neko i reče – „nemojte bone, polomit ćete ga“.

Priča kako je u nekom mjestu za vrijeme rata, naišla hrvatska vojska i stadoše, pa desetak bošnjaka poredaše, pa ih neki uglađen oficir poče propitivati – „kako se zove ovo mjesto?“ Pa oni rekoše, zaboravih kako reče Kikaš da se zove. „Kakva je struktura stanovništva?“ Pa rekoše da ima toliko hrvata, toliko muslimana. „A šta ste vi“, upita ih. Muslimani, odgovoriše oni. „E, dobro“ – veli oficir, do grla skopčan i kulturna govora i visoka i uglađena držanja, „sad ću vas provjeriti“. Zavuče ruku u unutarnji džep i izvadi mali Kur'an, pa otvori i dade jednom i veli mu, „de ako si musliman uči“. Mi, veli neki Velagić, svi prekoračili srednje godine, svi preko četrdeset, a niti jedan da znade i harf proučiti. Smješka se oficir, pa uze Kur'an i poče učiti. Ma, perfekt čovjek uči, bez mucanja. Pa im veli, „vi niste muslimani, ja sam musliman, vi ste lažovi“. Pa njima onda malo i laknu, bi im drago, čuj musliman, neće im ništa, pustit će ih. Ali on nastavi, „sad ću vas sve pobiti, ali ne zato jer ste muslimani, već zato što ste lažovi“. Nasta i tiha panika u njima, samo zgledanje jednih u druge. „Penjite se na kamione“, reče im. Otišli su u razmjenu u Bugojno, nisu pobijeni. A onaj oficir što je znao puno o Islamu i učiti Kur'an, on bi teolog, fratar. Pa ovaj Velagić dalje kazuje da kada su došli i smjestili se u Bugojnu, predloži hafizu da pokrenu nešto kao školu Kur'ana za odrasle, pa tako i naučiše Kur'an. Poželio on „da mi je sad vidjet’ onog oficira, da mu kažem…“ i tako jednom u Livnu dok je bio, spazi onog oficira, priđe mu, on u odori fratarskoj, veli „izvinite mogu li malo sa vama popričati, želim vam se zahvaliti“. „Izvolite“ – veli fratar. „Sjećate li se vi mene?“ „Nikad te u životu nisam vidio“ – odgovara mu. Objasni on njemu svu situaciju, i kaže da mu se zahvaljuje jer je on, taj Velagić, postao sada musliman, jer da nebi što bi, onog govora tog oficira i one za dlaku izbjegnute smrti, ovaj nikada nebi znao učiti iz Kur'ana. Pozva ga da ga počasti, ali fratar njega odvede u svoj ured, gdje je na stolu bilo raznih knjiga ali i Kur'an. Pa mu dodade i reče, „de da čujem“. Pa ovaj, ne baš najbolje, ali ipak prouči, a kad prouči, veli fratar, „jel'da, meni idu sevapi“?

U njihovoj džamiji gdje Kikaš ide na džumu, efendija kazuje, priča, a nikako da se ljudi umire, ušute, da slušaju, pa džuma je, u džamiji si, slušaj, pa kad izađeš onda pričaj i ispričaj se do mile volje. Pozva efendija jednom Kikaša i dade pedeset maraka i posla ga da ih rasitni pa da mu donese. Kad to ovaj vrati, reče mu da prati kad ko priča i da odnese i stavi pred njeg’ marku. „Što to efendija!“-upita on, „samo ti tako uradi, znat će oni“. Tako Kikaš i uradi, ču da oni pričaju, odnese i stavi pred njih po marku. „Šta je to?“, ovi upitaše, „evo, veli, poslao vam efendija da odete na kahvu u birtiju i da se ispričate“. Ovi i zavezaše, niti uzeše one pare. Kasnije ih Kikaš pokupi i vrati efendiji. Sad u džamiju kad ulazi i čuje da ljudi pričaju, samo glasno izusti „hoćel’ ko marku“?

Jedan dobar čovjek, živi u dijaspori, dao im je svoje imanje u Bosni, u Bugojnu, i kuću i zemlju da borave i obrađuju, bez marke da mu šta plaćaju. Nije kuća biser, ali zgrije se dovoljno ona boravišna prostorija. Kada bi ušao u nju, bez njenih ukućana, primijetio bi da je to jedna oronula, dotrajala, stara kuća, sa neravnim podom, tuga bi ti zaposjela srce, jer ti dolaziš iz utegnute, moderno namještene, sa novim komodama, dobro uštimanim vratima na kući, kuhinji, komodi, ormarima… U tvojoj kući se ne podmeće parče daske ispod kauča da bi on stajao ne klateći se, pa ti i nemaš kauč, to više nije u modi već godinama. Po zidovima i plafonu tvoje kuće primijetan je sklad smjese maltera, nema udubina i ispupčenja, sve je utegnuto, čak i one mrvice pijeska ne odskaču jedna od druge, ćoškovi su kod tebe kao oni na crtežu arhitekte. A to nije slučaj kuće gdje boravi Kikaš i njegova porodica, gdje zbog njih, sve u kući pjeva i kikoće, vrata, podovi, drveno stepenište za sprat gdje su spavaće sobe, prozori. I taj kikot, bio bi tužan, srce bi slomio, da nije njih, ukućana. Jer kad uđeš u tu kuću, i njih u njoj zatekneš, sve što se u njoj nalazi vedrinu ima, kao da odjednom u svemu sklad i harmonija nastane. Ti u svojoj udobnoj, modernoj i utegnutoj kući jako cijeniš mnoštvo tv kanala i internet u kome uživaš premotavajući i skrolajući po društvenim mrežama, i oni to sve imaju, ali to je tako bezvrijedno i neinteresantno kada si u njihovu društvu. Pomislio bi čovjek da su lijek za ovisnost od ove moderne bolesti današnjice. A lijek su za mnogo teže i opakije bolesti, pa i za te.

Kikaš, njegova žena i najmlađi sin, donedavno nisu imali ni marku stalnih primanja. Živjeli su, i danas tako žive, od svog dnevnog rada i privređivanja. Imaju četrdeset i osam koka nosilica, ne drže ih kao klasične nosilice, nebi mogli izmoći tako sa hranom za njih, već drže ih kao domaće, a imaju među tim kokama i domaćih. Zasadili su par dunuma, od prije nekih tri ili četiri godine, malina, ali baš nekako u nevakat, uspješe dobiti tu neku pomoć u zajam, te sadnice maline, a od tada cijena počela mnogo da opada, ali opet, malo gdje ima tako čestitih ruku kakve su u sve pet članova te porodice. Kada je sezona šumskih gljiva, lisičarki, vrgnja, truba i kojih već još, svi članovi porodice koji su bez nekih drugih važnih obaveza, u pokretu su i idu od šume do šume i od jednog do drugog brda u potragu. Isto je i kada je sezona borovnica. Njegova hanuma počesto zna ostaviti obrađivanje svojih usjeva za poslije i otići kao ispomoć za dnevnicu kod drugih, i opet kada plod u njihovoj bašči ugleda svjetlo dana, rekao bi da je to najljepši i najkrupniji plod maline koji si vidio. Nekada je pozovu da radi u hladnjači na sortiranju plodova, pa potraje to nekoliko hefti, pa i tako šta zaradi. A i Kikaš je jako vješt majstor zidarstva i građevine, pa i on po koji poslić sklopi i odradi sa sinom. Veli, najljepše se osjeća pak kada je u šumi, najrahetniji je tada, kada ide u potragu, da li drva ili gljive ili pak borovnice.

Nedavno je, prije par mjeseci, Vlada ove države donijela odluku da se počne isplaćivati demobilisanim borcima, onima koji nemaju zaposlenje, određena svota novca spram vremenom provedenim u ratu. Velika je riječ „svota“, ali tako ju je doživjela njegova žena, pa možda i on. Njegova žena je znana u krugu rodbine da se zgodno rasplače a i veselo smije. Veli punac, „znaš li da na drugoj godini fakulteta za glumu uče kako da se u jednoj minuti i smiju i rasplaču“, tako i ona, čas se smije pa čas plače i sve tako u malo vremena. Veselila se i plakala za tih dvije stotine i dvadesetak maraka koje će njen čovjek primati kako kažu do penzije. „Pa bar da mogu račune poplaćat’, a da ne brinem hoću li morati taj mjesec uzajmiti od koga“. Veli Kikaš da je trebalo svi borci da imaju ovaj dodatak, aludirajući i na one koji imaju posao ili neka druga stalna primanja. Pa eto, procijeni sam dobrotu razmišljanja ovog čovjeka.

Oni nemaju automobil, ako kad trebaju gdje dalje ili u goste rodbini u Jajce da idu, imaju fine komšije koji ih dovezu, bar tako je bilo dok od skora njegov sin taksista nije kupio „audi jaje“80. Nema suvišnog vremena i mjesta komforu i luksuzu, ali ako si im gost kod njih jedeš kao kralj i najvrednija svita svijeta. Šest vrsta kolača, od čega četiri domaćinski pravljena i dva kupovna, sudžuk i suho meso, ovčiji i kravlji sir, posuda bombona, zdjela smokija, dva puta prezasipana kahva, zadnja džezva osta tek načeta, gazirani i negazirani sok, kisela, a potom, trahana sa mnogo faširanog mesa, ukusniju ne probah za života, slagani burek, sarma, piletina s krompirom i domaća salata, vjerujem da mi je štošta i promaklo. Ali pokuštajte ovo poredati na jedan sto, nećete uspjeti, ili u tri-četiri ture ili toliko stolova. A nas gostiju, svega četvero i dvoje maloljetne djece.

Kikaš i njegova svita, zaista su osvježenje ovom današnjem svijetu i okruženju, mnogima, ali na žalost, ne i rođenoj braći. Ima jednog probisvijeta i jednog gordog, možda ih je još pa ako ovdje pomen nemaju il’ od vrijednosti nisu il’ su pod milošću Boga, ali ova dva Kabila, kao da je svijet zarad njih, i kad vide brata svog ha stranac ha on.

Jednom sjediše uz kahvu i priču, njegova majka, brat mu, on, i bi još sem njih. Snalažljiv mu taj neki brat, hadžija, a nije mu se mrsko ni pohvalit kad god ima ko da ga sluša. Tako i tada, te o hadžu, te o dobrim djelima, te sevapima, dini Islamu i svakakvim hajratima, a u sve to sebe primjerom daje. Ne podnese to baš najbolje Kikaš, dodija mu pa i zavika: „podigni majko noge, neka vidi Kafka gdje je Džennet“. Kikaš je bio taj što je o njihovoj staroj majci brigu vodio i što joj treba udovoljavao, dok su druga braća, negdje drugdje hajrate činili, ako su ih i činili.

A onaj gordi, jal’ gordost u njega, jal’ mu u hanume, jal’ u oboga, zulum plahi učini bratu svome. Jedini Kikaš od sve braće, na svome imenu nema kuću u vlasti, a do sada je bar dvije trebao imati, da li nebi Kabilove zavisti i gordosti. Njihov stari toprak u rodnom mjestu, jedva je za prenoćiti, a kamo li u njoj na duže boraviti. Davno se Kikaš mogao iz izbjeglištva vratiti da bude svoj na svome, ali nije sudbine, nema ko da ublaži Kabilovu srdžbu, nema čeljadeta da u sebi milost spozna, samo ženu, a de znaj i njen karakter kakav je. Nekoliko godina poslije rata, strane organizacije su dodjeljivale sredstva za obnovu porušenih kuća i objekata, mnoge su tako obnovljene. Neki su ljudi, u koga su kuće dotrajale bile, rušili sami do temelja svoje kuće, pa tako i oni dobiju te donacije. Tako je i Kikašu predloženo da učini, ali ništa bez čageta, bez papira da je tvoj posjed 1/1. Skoro sve utančano i dogovoreno, radost i veselje u Bugojnu, u kući dobra čovjeka, i onog što dade na korištenje i onog što boravi u njoj, na žalost, nada ubrzo potom utihnu. Svi koji imadoše pravo na tu staru kuću, dadoše izun Kikašu da je sebi obnovi, do li Kabil ne pristade. A Kikaš njemu nije pridikovao, dok je ovaj još za života babe sebi kuću pravio na zemlji zajedničkoj. I prije nekih četiri godine, isto se zbi. Samo ovaj put, još bolja prilika, „ključ u ruke“. Izgrade ti kuću, utančaju oko nje sve što treba i svana i unutra, samo ti, što treba je namještaj da uneseš. Al’ neće Kabil pokajanja, njegova pravda je konačna, on nema nedoumica u načinu ophođenja spram svoga rođena brata. On i sad jednako mrzi kao i prije dvadeset godina. A Kikaš, pak ni one kojima bi s pravom mogao zamjeriti. Tako prije osam godina, isti gosti na ista vrata kod Kikaša, bila je to prva posjeta toj porodici, tim časnim ljudima. Čim se kroči u dnevnu sobu, a bijaše identična današnjoj izuzev velike makete džamije koje tada nije bilo da krasi ćošak sobe iznad kauča, a koju je Kikaš dobio od svog prijatelja, prvog ženjenog sina punca, prije tri ili četiri godine. I tada je kuća u kojoj živi odavala nekakav čudan smiraj i vedrinu, podsjećajući na boravišta predaka pradjedova, djedova i roditelja. Dva su elementa te 2011. na 12-tu u Kikaševoj boravišnoj sobi izgledala kao da tu ne pripadaju, pa ipak su tu postavljeni na pročelju sobe gdje bi još samo mogao biti neki bitan ukras ili detalj kojeg porodica jako cijeni. Obično tu svijet uobičava da stavi zajedničku fotografiju porodice, ili neku levhu, umjetničku sliku ili pak neki ukrasni detalj, nešto što žele da se čim prije uoči. Kikaš je na ponos izložio, na to časno mjesto u pročelju, slike dvojca koji su tada, kao i dan danas, što bi u narodu se reklo „vedre i oblače u Jajcu“. Neznana im je zasluga za takvu počast u Kikaševu tuđinskom domu. Nije težak upitnik da se stavi na pomisao, da li su i sami te svoje slike okačili u svojim domovima, na iole počasno mjesto, možda da ih imaju negdje u zaboravljenom albumu na tavanima. Žal bi to bio načiniti disharmoniju u modernu domu, drečavim zelenim blještilom. Ipak je to slika za samo jednu upotrebu, za neke druge izbore, nove i slike.

Vremena odmiču, a breme vazda isto na Kikaševim plećima i prsima. Na plećima tovar, koji bi smrskao i najjaču ljudsku gromadu, ali ne i njega, jer ono što bije u njegovim prsima, toliku snagu ima da i njega i njegovo breme nosi. Da kako drugačije junačko srce da kuca i podnosi?! Časno i dostojanstveno! Bez toga dvoga, bolest je neminovna. A ne znaš li riječi najboljeg čovjeka – „U tijelu ima jedan organ, koji, ako je bolestan, bolesno je i cijelo tijelo, ako je zdrav, zdravo je i tijelo, to je srce“, da, junačko srce je od čelika. Ono se ne sapliće o kamenčić, ono ne jadikuje nad sudbinom tijela, ono ne umire običnom smrću. Tek na džennazi ili sprovodu junaka spoznaš. Pa i kad mu tijelo zemlja obgrli, još dugo poslije živi njegovo junačko srce.

Piše: Sedin Duranović

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top