Iskonska čežnja

Piše: Nusret Abdibegović

Život na ovom svijetu je prožet kontinuiranim planiranjem i njegovim realiziranjem. Zato se u naravi dunjalučki poslovi stalno spremaju i pospremaju. Fizičku egzistenciju, njeno održavanje određuje, uslovljava mjesto, vrijeme i kretanje, dok se čovjekov duhovni život potvrđuje spoznajom prosvjetljenjem.

I u prvom i u drugom slučaju, ljudska omeđenost, ograničenost, slabost i krhkost je uslovljena Božijom odredbom, voljom, snagom i Njegovom milosti.

Ovih dana bosanskohercegovačkim prostorom se razlijeva i širi svijest o duhovnoj toplini i dimenziji, odnosno, odlasku hadžija iz fizičkog i njihovoj čežnji ka duhovnom zavičaju. Zato se uporedo govori o ljubavi i njihovom osjećanju, kako prema fizičkom zavičaju, koji napuštaju, tako i prema duhovnom u koji idu.

Odlaskom posljednje grupe naših hadžija da obave hadž, petu islamsku dužnost, uslijedile su određene praznine – u kućama, stanovima, džamijama, tekijama, radnim mjestima, dvorištima, baščama, druženjima i sijelima.

Ta nastala pojavna praznina se popunjava govorom i razgovorom o njima, njihovom putovanju, zdravstvenom stanju, te hadžskim obredima, dovama i programima koji im predstoje. Logično, ti i takvi razgovori i nas, koji smo daleko od njih, smještaju u hijeropovjesno ozračje našeg duhovnog zavičaja, bez obzira na razdaljinu.

Ulaskom hadžije u sveti prostor, koji zrači i odiše, povezuju se dvije dimenzije ljudskog života; duhovni i fizički. Oblačenjem ihrama, fizički se zakoračilo u obavljanje tavafa, stajanje i boravak na Arefatu, Muzdelifi i Mini. Odnosno, brijanjem glave, šišanjem ili potkresivanjem kose izlazi se iz tih fizičkih obreda hadža.

U isto vrijeme, kroz te radnje hadžija biva zaogrnut kupolom duhovne dimenzije ibrahimovskog zova, telbijom, svjetlom vjere koje mu daje snagu i obavezu da iz njega nikad ne izađe.

Boravkom u duhovnom ogrtaču hadžija se napaja svjetlom vjere, snagom upute, a u isto vrijeme zadobiva mir, smiraj Ezelskog zavjeta. Ta ispunjenost srećom i praštanjem prethodnih grijeha, na pitanje da opiše svoje stanje, hadžija konstatuje, to se ne može opisati, to se treba doživjeti.

To je zbog toga što fizičkim skidanjem ihrama na hadžiji ostaje duhovni ogrtač koji ga štiti od činjenja grijeha i nepoželjnih postupaka.

Istinska čežnja vjerujućeg insana je postići visoke deredže uzorne čistoće zbog Dana susreta s Allahom, dž. š.. Prvi stepen na tom putu je zadobiti Njegovu milost oprostom grijeha. Jer, podizanjem svijesti i stepena imana, vjerniku se otvaraju vidici griješne dunjalučke egzistencije.

Zato hadžija postaje uzor drugima u životnoj svakodnevnici i principijelnom bdjenju u obavljanju Allahovih farzova. Kao takav, svjesno i savjesno ostaje u takvom stanju do kraja svoga života, kada, umjesto u kefine, biva umotan ponovo u svoje ihrame. Bjelina njegovih ihrama je simbol njegove čistote kojom odlazi, vraća se na susret s Gospodarom.

Kroz učenje neprekidne dove u hadžskim obredima, “Gospodaru naš, podaj nam dobro na ovom i na onom svijetu, i sačuvaj nas džehenemske vatre”, je iskonska čežnja vjerujućeg čovjeka za oprost grijeha i blizinu Božije milosti.

Zasigurno, izvršavanjem hadžskih radnji, obreda kojima je Allah Uzvišeni zadovoljan, postiže se praštanje grijeha što rezultira radostima na oba svijeta.

Preuzeto sa Preporod.info