Institucija vakufa u savremenim fetvama
Piše: Dr. Enes Ljevaković
Sažetak
Ovaj rad tretira savremena vakufska pitanja i njihovo tematiziranje i problematiziranje putem ustanove fetve. Razvoj i napredak društva u raznim segmentima, posebno u oblasti ekonomije, finansija, pravnih ustanova, komunikacija, civilnog sektora…, reflektira se i na području šerijatsko-pravne nauke, teorije i prakse u različitim fikhskim oblastima, uključujući i instituciju vakufa. Vakuf se suočava s novim izazovima i mogućnostima razvoja koji nameću potrebu reinterpretacije nekih ranijih propisa u svjetlu vremensko-prostornih promjena i novih društvenih okolnosti. Također, novonastala pitanja i problemi s kojima se suočava ova institucija zahtijevaju adekvatne odgovore uleme putem novog idžtihada i fetvi utemeljenih u izvorima i duhu Šerijata. U radu se bavimo vakufskom problematikom u savremenim fetvama donesenim u drugoj polovini 20. i početkom 21. stoljeća kod nas i u svijetu, kako u fetvama koje su rezultat individualnog idžtihada tako i u onima koje su rezultat kolektivnog idžtihada.
Uvod
Vakuf je jedna od najstarijih i najvažnijih institucija u historiji islama. Neki savremeni autori smatraju vakuf, nakon države, najvažnijom institucijom u historiji islama. Vakuf je tokom historije bio glavni oslonac socijalnog, obrazovnog, kulturnog, naučnog… razvoja muslimanskog društva i osnovna potpora neovisnog djelovanja tev. civilnog sektora.
Sve relevantne međunarodne fikhske akademije i institucije kao i istaknuti savremeni islamski pravnici u svojim fetvama bavili su se u većoj ili manjoj mjeri vakufskom problematikom, ali ne u tolikoj mjeri u kojoj bismo to možda željeli i očekivali. Vjerovatan uzrok takvog stanja treba tražiti u činjenici da u većini muslimanskih država postoje ministarstva vakufa i državni zakoni koji reguliraju vakufska pitanja, pa je ta oblast relativno dobro pravno uređena i normativno dovoljno pokrivena. Slična je situacija i kod nas, mislim na Islamsku zajednicu i njezina normativna akta koja uređuju ovu oblast.
Ovdje ćemo navesti neka karakteristična pitanja i fetve u oblasti vakufskog prava, a koje mogu poslužiti kao obrazac za rješavanje sličnih pitanja i slučajeva.
Najčešće postavljana pitanja u oblasti vakufske problematike jesu ona koja se tiču načina korištenja vakufa i vakufskih prihoda, investiranje vakufske imovine, stavljanje vakufa pod hipoteku, promjena namjene vakufa, uvakufljavanje novca i vrijednosnih papira, zajedničkom (kolektivnom) vakufu i sl.
Fetva o promjeni namjene (vakufskog) mezarja
Ovaj pregled započet ću veoma interesantnom fetvom poznatog sirijskog fekiha Mustafe Zerke koju je dao na pitanje jordanskog ministra vakufa, islamskih pitanja i svetih mjesta, a koje se odnosi na preuzimanje mezarja koja se više na koriste od gradske uprave Ammana i to nakon promjene zakona koji regulira to pitanje. Ministar pita profesora Zerku, koji je u to vrijeme predavao na Jordanskom univerzitetu, da li je dozvoljeno lišavanje tih mezarja statusa vakufa i prijenos vlasništva nad njima na općinska i seoska vijeća. Pretpostavka je da bi se ubuduće koristila u neke druge namjene.
U podužem odgovoru/fetvi na postavljeno pitanje profesor Zerka navodi definiciju vakufa i pojašnjava najvažnije propise o vakufu, koji se navode u hadisu koji je zabilježio, da se vakuf ne može prodati, pokloniti, niti naslijediti. Drugim riječima, ta je imovina stavljena izvan prometa. Ulema je doduše dozvolila prodaju vakufa uz dozvolu kadije, ako je to u interesu vakufa, što nije u suprotnosti s duhom hadisa koji govori o zabrani prodaje vakufa. To je dozvoljeno u slučaju beskorisnosti vakufa, kada nema vlastitih prihoda iz kojih bi se obnovio i renovirao, a u postojećem ga stanju niko ne uzima u zakup. U navedenom slučaju ulema kaže da se može zamijeniti za drugu nekretninu ili prodati za novac pa kupiti drugi, korisniji, koji će zauzeti mjesto prethodnog u vakufnami. Površno gledano, to je prodaja, ali je suštinski riječ o dobrobiti i zaštiti interesa vakufa. Allah zna ko je dobročinitelj, a ko pokvarenjak. Šerijatski pravnici nisu dozvolili, kaže dalje Zerka u svojoj fetvi, da se ostaci od renoviranja vakufske nekretnine utroše kao prihod u namijenjene svrhe, već su izričito naznačili da je obaveza utrošiti ih u renoviranje i opremanje vakufske osnovice, koja inače ostaje očuvana, zato što ti ostaci pripadaju osnovici, a ne prihodu.
Muslimanska su mezarja vakufi muslimana namijenjeni za njihov ukop. To je trajan interes. Njihov vakufski status ne proizlazi iz Zakona o vakufima i islamskim pitanjima koji utvrđuje njihov status vakufa, već su to vakufi koji su stariji od tog zakona koje su uvakufili njihovi vlasnici muslimani. Tekst zakona samo je potvrdio njihov vakufski status, a nije ih osnovao. Islamski su pravnici jasno naglasili da je uvakufljenje obavezujući/neopoziv pravni posao tako da ga vakif ne može opozvati zbog toga što uvakufljeni predmet izlazi iz vlasništva vakifa i zadobija tretman imovine u Božijem vlasništvu. Nema razlike u tome između napuštenog mezarja, medrese, tekije, bolnice i sl. vakufa koji su ostali napušteni i odvojeni od urbanih dijelova naselja. Svi oni zadržavaju status islamskih vakufa koji pripadaju svim muslimanima i kojima upravlja nadležna uprava, a to su danas najčešće ministarstva vakufa ili vakufske direkcije. Ukoliko one ne postoje, onda njima upravlja šerijatski sudija na temelju njegove opće administrativne nadležnosti (kod nas je to Rijaset IZ, odnosno Vakufska direkcija i drugi nadležni organi IZ). Ukoliko se nekorišten ili neperspektivan vakuf zamijeni za drugu nekretninu ili proda za novac pa se tim novcem kupi nova nekretnina, ona postaje vakuf koji zauzima mjesto prethodnog bez potrebe za obnavljanjem vakufname.
Na temelju rečenoga zaključuje se da muslimanska mezarja, kada postanu napuštena usljed zabrane općinskih vlasti da se u njima nastavi s ukopom umrlih, zbog urbanističkih ili nekih drugih razloga, ili postanu napuštena zbog nekog drugog razloga, ostaju islamskim vakufom koji ima svoju nepovredivost (hurmet) i nije dozvoljeno nikome, izuzev nadležnoj vakufskoj vlasti, da ih zaposjedne i pretvori u privatno ili javno dobro, da na njima podiže zgrade ili ih proda i novac usmjeri u svoj budžet, bez obzira na to da li je riječ o općini ili nekim ministarstvima koja žele izvršiti takvo zaposjedanje. To bi bila uzurpacija i otimačina islamske imovine namijenjene općem interesu muslimana i njezino trošenje u svrhe koje se ne tiču samo muslimana, makar se radilo o općoj namjeni. To je stoga što općine i druga ministarstva (osim ministarstva vakufa) svoje usluge, imovinu i sl. ne pružaju samo muslimanima, nego svim građanima, muslimanima i nemuslimanima. Budući da su islamski vakufi konfesionalna imovina muslimanske zajednice, namijenjena samo muslimanima, bez obzira na to da li se radi o objektima koji se koriste, poput džamija, tekija, medresa, mezarja, ili se radi o objektima koji se iznajmljuju i čiji se prihodi usmjeravaju u navedene svrhe, sve su to vakufi namijenjeni samo muslimanima te nije dozvoljeno uvrštavati ih u javna dobra koja pripadaju svima bez obzira na njihovu konfesionalnu pripadnost. Kao što nije dozvoljeno općinama i ministarstvima da zaposjednu crkvene zadužbine i upišu ih u svoje privatno ili javno dobro, zato što su crkvene zadužbine imovina koja pripada isključivo odnosnoj konfesiji, mimo ostalih građana, isto tako nije dozvoljeno zaposjesti vakufsku imovinu i pripojiti je javnom dobru.
Sukladno kazanome, nije dozvoljeno aktualnoj vlasti u islamskoj državi da donese zakon kojim će vlasništvo nad napuštenim mezarjima prenijeti na općine. Donošenje tog zakona nije valjano opravdanje za ovu otimačinu imovine koja pripada islamskoj zajednici, jer vremenski/prolazni zakon ne može pretvoriti haram u halal prema propisima Šerijata.[1]
Ovu sam fetvu naveo iz razloga njezine aktualnosti, jer su se i kod nas dešavale slične uzurpacije i otimačine putem Zakona o agrarnoj reformi i nacionalizaciji i sl.
Interesantna je i jedna fetva Saudijskog vijeća za fetve, koje je na upit gradske uprave Jenbua o dozvoljenosti ekshumiranja jednog dijela mezarja radi gradnje puta odgovorilo da to nije dozvoljeno jer nema nužde da put mora proći preko mezarja, odnosno da put mora biti potpuno prav, bez krivine, jer je mezarje uvakufljeno radi ukopa umrlih, i to je njihov hak koji nije dozvoljeno povređivati radi komfora živih.
Spomenute dvije fetve imaju za cilj sprečavanje vlasti da olahko zaposjedaju vakufska mezarja i mijenjaju njihovu prvobitnu namjenu, čime se mijenja ne samo urbani izgled naselja, već i kulturni i vjerski identitet naselja i lokaliteta.
Fetva o investiranju vakufske imovine
Akademija islamskog prava OIC-a je na 15. zasjedanju održanom 2004. u Omanu donijela fetvu u vezi s investiranjem vakufske imovine u kojoj se kaže da se pod pojmom "investiranje vakufske imovine" misli na unapređenje vakufske imovine, kako glavnice tako i prihoda, na šerijatski dozvoljen način. U fetvi se navodi da je obaveza investirati vakufsku imovinu, pokretnu i nepokretnu, osim ako je namijenjena za izravno korištenje poput mosta i sl. Također se navodi da se imovina više vakufa može investirati u jednom projektu ali uz poštovanje uvjeta vakifa u vezi s namjenom prihoda svakog vakufa posebno.
Navodi se više uvjeta koji se pritom moraju ispoštovati:
1. da projekt u koji se investira bude šerijatski dozvoljen,
2. da se izbjegavaju visokorizični projekti,
3. da se pribave sve potrebne garancije i mjere osiguranja,
4. transparentnost poslovanja u smislu da se javnost redovno obavještava o toku poslova s vakufima.
Rigorozni uvjeti koji se postavljaju za investiranje vakufske imovine imaju za cilj dodatno osiguranje vakufske imovine od mogućih zloupotreba i nesavjesnog poslovanja upravitelja i mutevelija vakufa.
Savremene fetve o vakufima u Bosni i Hercegovini
Situacija u Bosni i Hercegovini u vezi s vakufskom problematikom u savremenim fetvama slična je kao i u ostalim dijelovima islamskog svijeta. Broj postavljenih pitanja nije veliki i uglavnom se odnose na način i svrhu korištenja vakufske imovine.
Husein ef. Đozo je tokom desetogodišnjeg davanja odgovora na postavljena pitanja u drugoj polovini XX stoljeća u svega devet fetvi tretirao vakufsku problematiku. Najčešće su postavljana pitanja u vezi s uvakufljenjem za mezarje, uvjetovano uvakufljenje za džamiju u smislu da vakif uvjetuje uvakufljenje klanjem kurbana svake godine i/li učenjem hatmi i sl. Husein ef. je na jedno takvo pitanje odgovorio na sljedeći način: "Mi smo u jednom ranijem odgovoru naveli mišljenje autora Tarikai-Muhammedije o unošenju učenja Kur’ana za novac u vakufname. On smatra da su ovakve vakufname neispravne (batil), jer sadrže u sebi zabranjenu stvar. Ne bismo htjeli ponovo ulaziti u ovo pitanje. O njemu smo mnogo pisali i više puta se osvrtali. Zatečeno stanje, koje je po te’amuli-kadimu legalizirano, moramo tolerirati… Kur’an će se učiti za novac, htjeli mi to ili ne, sve dotle dok ga ne počnemo učiti iz ljubavi besplatno. On će se, isto tako, učiti mrtvome sve dotle dok se ne počne učiti živome. To je, sigurno, jedan način njegova održanja, čuvanja. Sada više ne bi u nove vakufname trebalo unositi takve odredbe. Umjesto učenja mrtvima, trebalo bi unijeti odredbu o poučavanju živih. To bi bilo sasvim ispravno. Na to se postepeno moramo preorijentirati. Kur’anse mora vratiti živom čovjeku, jer je njemu i upućen", zaključuje Đozo u svom karakterističnom odgovoru.[2]
Nekoliko fetvi odnosilo se na uvakufljenje novca, odnosno pokretne imovine, što je Đozo, sukladno kasnijem idžtihadu u našem mezhebu, dozvoljavao i promovirao. Jednom čovjeku, koji je želio uvakufiti parcelu zemlje za Fakultet islamskih nauka, preporučio je da je proda i novac uvakufi, jer je to bolji način da se pomogne izgradnja zgrade Fakulteta. Interesantna je njegova fetva koju je dao jednom Banjalučaninu, koji je pitao o šerijatskoj dozvoljenosti prodaje ili otuđenja vakufske nekretnine. Đozo je odgovorio: "Prema islamskim propisima, dozvoljava se prodaja u svrhu zamjene uvakufljene zemlje ili kuće u sljedećim slučajevima: kada je vakif u vakufnami izričito zadržao sebi to pravo i postavo takav uvjet (šart). U ovom slučaju vakif može prodati uvakufljeni objekt i za te pare kupiti drugi."3 Đozo je u ovom slučaju ostao odan načelnom stavu mezheba, bez kontekstualizacije fetve, misleći očito da se neko želi umiješati u raspolaganje uvakufljenom imovinom i želeći to spriječiti rigoroznim uvjetom. Naravno, u njegovo je vrijeme odluku o vakufu trebalo donositi Starješinstvo, koje je imalo ingerencije koje danas imaju Rijaset i Vakufska direkcija, a ne vakifi ili neko drugi, ako nisu postavili odgovarajući uvjet. Đozo kao da je ovo ispustio iz vida, ili je želio postaviti ograničenje i organima IZ, rezervirajući spomenuto pravo samo za vakifa, što je veliko ograničenje koje može djelovati sputavajuće u datim okolnostima. Međutim, u jednoj drugoj fetvi on spominje mogućnost da u slučaju nužde ili stvarne potrebe (bojazan od uzurpacije vakufa) nadležni organ IZ može donijeti odluku o prodaji uvakufljene nekretnine kako bi se preduhitrila uzurpacija. On spominje da neki odbori na svoju ruku otuđuju vakufsku imovinu i prave razne manipulacije s tom imovinom te da se Starješinstvo često dovede pred gotov čin, tako da je nemoguće išta poduzimati i ispravljati.
Način korištenja (vakufskog) mezarja
U novije vrijeme kod nas su se najčešće postavljala pitanja u vezi s korištenjem vakufskih mezarja, namijenjenim za ukop muslimana, za ukop supružnika nemuslimana, najčešće nemuslimanke udate za muslimana, u muslimansko mezarje. Na ovo je pitanje odgovarano negativno i u tom je smislu Vijeće za fetve donijelo odluku o zabrani takvog ukopa. Raspravljajući o pitanju ukopa nemuslimana iz mješovitih brakova u muslimansko mezarje, Vijeće za fetve Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini na svojoj 1. redovnoj sjednici održanoj u Sarajevu 8. maja 2007. godine donijelo je sljedeću fetvu:
"Nije dozvoljen ukop nemuslimanke, odnosno nemuslimana u muslimansko mezarje budući da su ta mezarja namjenski uvakufljena za ukop muslimana. Shodno tome, nije dozvoljena rezervacija ukopnog mjesta u muslimanskom mezarju za nemuslimanku, odnosno nemuslimana. Ukoliko se supružnici iz mješovitih brakova žele ukopati jedno pored drugog, to mogu realizirati na zajedničkim parcelama u gradskim grobljima."
Stavljanje vakufa pod hipoteku
Važno pitanje postavljeno Vijeću za fetve odnosilo se na šerijatski propis u vezi sa stavljanjem vakufa pod hipoteku u slučaju nužde, kada nije moguće na drugi način obnoviti vakuf i staviti ga u funkciju osim uz uzimanje kredita. Vijeće je o tom pitanju na svojoj 13. redovnoj sjednici održanoj 7. marta 2011. godine donijelo zaključak u kojem se kaže:
"Svi organi i ustanove Islamske zajednice zaduženi za brigu o vakufskoj imovini trebaju uložiti maksimalan napor u iznalaženju sredstava za obnovu i revitalizaciju vakufa bez opterećivanja vakufske imovine, kao npr. putem partnerskih aranžmana s imaocima kapitala.
U slučaju da nije moguće na drugačiji način iznaći sredstva za obnovu i revitalizaciju vakufske imovine, dozvoljeno je uspostavljanje založnog prava (hipoteke) na vakufskoj imovini, i to pod sljedećim uvjetima:
– da isključiva namjera i cilj budu ostvarenje dobrobiti vakufa, a ne nečega drugog,
– postojanje krajnje nužde ili iznimno jakog i očitog interesa koji to opravdava,
– stručna procjena ekonomske izvodivosti (poslovni plan) i mogućnosti realizacije vakufskog projekta te sposobnost vraćanja kredita.
Svaki pojedini slučaj opterećivanja vakufske imovine treba tretirati zasebno, postupajući po istoj proceduri po kojoj se vrši transformacija ili zamjena vakufske imovine. Osnova za ovakvu fetvu nađena je u institutu nužde u kojoj je dozvoljeno ono što inače nije dozvoljeno, ali samo u mjeri u kojoj je to neophodno, tj. u granici nužde."
Korištenje vakufske imovine u nedozvoljene svrhe
Jedan od medžlisa Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini postavio je dva pitanja u vezi s korištenjem poslovnog prostora u sklopu džamije u jednom od njihovih džemata. Prvo pitanje odnosilo se na iznajmljivanje poslovnih prostora za potrebe banaka, a drugo se odnosilo na postavljanje džambo, statičnih ili videoreklama na zidove džamije ili poslovnih objekata u okviru džamije. Fetva-emin je na postavljena pitanja odgovorio na sljedeći način:
1. Šerijatski nije dozvoljeno iznajmljivati poslovni prostor u sklopu džamije (prizemni dio) za potrebe banaka koje posluju na kamatnoj osnovi, budući da je kamata izravno zabranjena u Kur’anui okvalificirana kao "rat protiv Allaha i Njegova Poslanika" (Kur’an, 2:275-279). Iznajmljivanje prostora takvim bankama ispomaganje je u grijehu, a Allah Uzvišeni kaže: “Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu." (Kur’an,5:2) To što su poslovni prostori u sklopu džamijskog kompleksa dodatno obavezuje iznajmljivača kao i unajmljivača da se svi poslovi unutar njih odvijaju u skladu sa šerijatskim propisima.
2. Također, nije u skladu s duhom Šerijata postavljanje džambo, statičnih ili videoreklama na zidove džamije ili poslovnih objekata u okviru džamije, budući da se to kosi s osnovnom namjenom džamije. Džamijski zidovi bi se komercijalizirali, a poznato je da je Poslanik, a.s., zabranio u džamiji čak i samo oglašavanje o izgubljenom predmetu. Također, općepoznata je zabrana kupoprodaje u džamiji, izuzev distribucije literature koja je u funkciji islamskog obrazovanja. Analogno tome, zabranjeno je i oglašavanje na zidovima džamije i poslovnih prostora u okviru džamijskog kompleksa, posebno imajući u vidu da se na oglasima često pojavljuju sadržaji koji nisu u skladu s islamskim propisima i moralom. Finansijski efekti ne smiju biti iznad šerijatskih pravnih i moralnih normi.
Pitanje promjene namjene vakufa
Jedno od češće postavljanih pitanja o vakufu u novije vrijeme odnosi se na mogućnost promjene namjene vakufa. Naime, u nekim se mjestima vakufsko zemljište koristi kao igralište te se postavlja pitanje dozvoljenosti izgradnje igrališta na tom zemljištu mada izvorno nije namijenjeno za tu svrhu. Jedan od džematlija postavio je sljedeće pitanje:
"Nekad davno jedan je džematlija uvakufio parcelu zemlje u korist džemata. Sada ona služi kao pašnjak. Kod jednog broja džematlija javila se ideja da se na njoj izgradi poligon za fudbal gdje bi omladina održavala turnire, ali se jedan broj džematlija protivi toj ideji zbog pojava i djela koja obično prate turnire (turniri za novčanu nagradu, konzumiranje alkohola, psovke), tj. više loših nego dobrih strana. Da bi bilo još gore, džematlije koje su protiv prijete, ako dođe do izgradnje poligona, odlaskom (otcjepljenjem) u drugi džemat. Stoga vas molimo da nam date adekvatno rješenje sa šerijatskog aspekta, kako ne bi došlo do cijepanja džemata (koji je inače mali)."
Fetva-emin je na ovo pitanje odgovorio u Preporoduod 1. 5. 2011. na sljedeći način:
"U principu nije dozvoljeno mijenjati namjenu vakufa osim u slučaju nužde. Prema tome, trebate prvo vidjeti da li postoji vakufnama koja određuje namjenu vakufa. Ako nema spomenute odredbe ili se vakufnama zagubila, onda se ta parcela može privremeno koristiti kao igralište, kao što se privremeno koristi kao pašnjak, ali pod sljedećim uvjetima:
1. da korištenje bude privremeno uz određenu, makar i simboličnu najamninu,
2. da se koristi u dozvoljene svrhe, a to će biti ako se na toj parceli neće činiti ništa što je u suprotnosti sa šerijatskim propisima, poput konzumiranja i prodaje alkoholnih pića, kockanja, konzumiranja svinjskih proizvoda, psovke, svađe, tuče i sl.,
3. da prođe svu proceduru predviđenu za korištenje vakufa, tj. odobrenje džematskog odbora, saglasnost lokalnog medžlisa IZ i Vakufske direkcije.
Naravno, ako će taj postupak izazvati podjele u džematu, onda je bolje ne upuštati se u takav poduhvat. U svakom slučaju trebate konsultirati medžlis IZ i Vakufsku direkciju."
Nedavno je i Vakufska direkcija uputila slično pitanje Vijeću za fetve koje tek treba da razmatra to pitanje i donese odgovarajuću fetvu.
Ovo su samo neka pitanja o vakufima koja se aktualiziraju i tretiraju u formi fetve u nekoliko posljednjih decenija kod nas i u svijetu. Cjelovito i obuhvatno istraživanje sigurno bi nam otkrilo mnogo drugih zanimljivih pitanja i fetvi o ovoj aktuelnoj temi, ali vrijeme i prostor nam ne dozvoljavaju da ih ovom prilikom sve niti evidentiramo, a kamoli da ih prezentiramo i analiziramo u cjelovitoj formi.
Umjesto zaključka
Vakuf je jedna od najvažnijih islamskih institucija, koja djeluje od samih početaka islama do danas, ne gubeći na svoj oj važnosti i aktualnosti tokom svoje višestoljetne povijesti. O vakufu postoji obimna i brojna literatura, posebno na arapskom jeziku. Također, o vakufu u savremenom kontekstu postavljaju se brojna pitanja i daju fetve kako na nivou individualnog idžtihada tako i u formi kolektivnog idžtihada koji primjenjuju internacionalne akademije za islamsko pravo kao i nacionalne komisije i vijeća za fetve. U svim tim fetvama, manje-više, evidentna je briga o interesu vakufa i nastojanje da se on sačuva od devastacije i zaštiti od pokušaja uzurpacije i otuđenja te da se ova važna institucija dalje unapređuje i afirmira kao važan činilac razvoja islamskog društva, posebno civilnog sektora u njemu.
[1] Mustafa al-Zarqa, Fatawa,I, Dar al-qalam, Dimašq, 1999, str. 453-457.
[2] Husein Đozo, Sabrana djela,5/262. 82
Preuzeto iz knjige: " Vakufi u Bosni i Hercegovini" Zbornik radova, FIN, Sarajevo, 2011.
IZDAVAČ Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini; Vakufska direkcija Sarajevo
ZA IZDAVAČA: Mr. hfz. Senaid Zajimović
UREDNIK: Dr. Mustafa Hasani
Više na: vakuf.ba
Akos.bA
