Imam Gazali o filozofiji

Imam Gazali je, da bi dao adekvatan odgovor na filozofska učenja, zaronio u dubine filozofskih uečnja i proučavao ih nešto manje od dvije godine dok nije potpuno otkrio krajnji doseg filozofskih nauka i nije se tu zaustavio nego je nakon toga nastavio da ih promišlja oko godinu dana i uvijek se vraćao i ispitivao filozofiju u njenim dubinama, sve dok mu nije postalo jasno šta je u njoj opsjena i obmana a šta je tačno i istina.[1]

Gazali dijeli filozofe na tri skupine; materijalisti, prirodnjaci i metaforičari. Za prvu vrstu Gazali kaže: „Oni su jedna od najstarijih skupina. Niječu stvoritelja, Svezanjućeg i Svemoćnog Ravnatelja, drže da svijet, ovakav kakav jeste, neprekidno postoji po sebi i bez Stvoritelja, te da živa bića neprestano nastaju od sjemena a sjeme od živih bića – tako je bilo i tako će dovijeka biti. Oni su nevjernici.“ (Neimarlija H 1989:28)

Zatim za drugu skupinu filozofa, koje naziva prirodnjacima, Gazali veli: „Oni su mnogo istraživali prirodni svijet i čudesa životinjskog i biljnog carstva, a naročito su uznapredovali u nauci o građi životinjskih organa. U tome su vidjeli čudesa stvaranja i plodove mudrosti Boga Uzvišenog, što ih je prinudilo da priznaju Mudrog Stvoritelja, upućenog u svrhe i ciljeve stvari. Uostalom, nije ni moguće razotkriti sastav i čudesnu svrsishodnost u djelovanju organa a ne doći do nužnog znanja o savršenom rasporedu s kojim ih je Stvoritelj dao u tjelesnom sastavu životinja, a naročito čovjek. Ipak zbog mnogobrojnosti istraživanja prirodnog svijeta, među prirodnjacima se raširilo uvijerenje da srazmjernost tjelesnih svojstava snažno utječe na ustrojstvo sposobnosti živih bića. Oni su smatrali i da čovjekova sposobnost jednako ovisi o  njegovim tjelesnim svojstvima te da nestaje i propada s nestankom tjelesnih svojstava. A držali su da se ne može zamisliti povratak nečega, čega više nema. I došli su dotle da ustvrde kako duša umire i ne vraća se. Nijekali su drugi svijet i poricali raj i vatru paklenu, oživljenje i obznanu, sud i obračun, tako da, po njihovom mišljenju, ne postoje nagrade za dobra djela niti kazne za grijehe. Pogubili su uzde, te su, poput stoke, utonuli u strast.“ (Neimarlija H. 1989:29)

I za njih Gazali kaže da su nevjernici: „I oni su također nevjernici jer je osnov vjere vjerovanje u Boga i u Sudnji dan, a oni iako vjeruju u Boga i Njegova svojstva, niječu Sudnji dan.“ (Neimarlija H. 1989:29)

Zatim Gazali navodi, po njemu treću vrstu filozofa koje on naziva metafizičarima i za koje kaže da su se, poput Sokrata i njegovog učenika Platona i Platonovog učenika Aristotela, posljednji pojavili među filozofima. On dalje kaže, kako je Aristotel za njih priredio logiku, razvrstao nauke i doveo do sazrijevanja ono što je kod njih u njihovim naukama bilo nezrelo. Zatim kaže da su svi oni pobijali prve dvije navedene vrste filozofa, a to su materijalisti i prirodnjaci.

Zatim on kaže: „Aristotel je, potom, tako bespoštedno pobijao Platona, Sokrata i metafizičare koji su mu prethodili da se svih odrekao, iako se ni sam nije oslobodio poročnosti njihovog nevjerovanja i drugih novotarija.“ (Neimarlija H. 1989:29-30)

I njih Gazali smatra nevjernicima kao i one iz redova muslimana koji su nastavili njihova učenja, pa kaže: „Stoga treba smatrati nevjernicima i njih i njihove nastavljače među islamskim filozofima kao što su Ibn Sina, Farabi i njima slični. Jer, za prenošenje Aristotelovog naučavanja nijedan islamski filozof nije zaslužan kao ta dva čovjeka.“ (Neimarlija H.  1989:30)

[1] Prema: Neimarlija H. (1989) Gazali – Izbavljenje iz zablude, Sarajevo, El-Kalem;

Za Akos.ba pripremio Fahrudin Vojić, magistar religijske edukacije