Ibn Kesir – biografija

Stručnjaci za tefsir jedinstveni su u ocjeni da njegov tefsir spada u sami vrh tefsirskih djela inače, a pogotovu kada se radi o tradicionalnim tefsirima. Neki ga rangiraju odmah iza čuvenoga Taberijevog tefsira, a neki, opet, za njega kažu da je to najvredniji tefsir ikada napisan. Ono što se s popriličnom sigurnošću može tvrditi jeste da je to tefsir koji je najviše puta do sada štampan i koji je najviše čitan od svih tefsira.

Puno ime mu je: Ismail ibn Umer ibn Kesir ibn Davv ibn Dir‘ el-Kureši el-Busrevi ed-Dimeški Ebu-l-Fida’ Hafiz Imaduddin. Rođen je 701/1302. godine u Busri, sjeverno od Damaska (Šam – Sirija). Otac mu je bio poznati hatib u Busri. Umro je u četvrtoj godini Ibn Kesirovog života. Brigu o njemu potom je preuzeo stariji brat, šejh Abdul-Vehhab, pred kojim je stekao prvo obrazovanje. U petoj godini života, tj. 706. hidžretske godine, s bratom seli u Damask, gdje nastavlja izučavanje temeljnih islamskih znanosti.

U njegovom punom imenu navodi se titula: hafiz, koja ukazuje na njegove izvanredne zasluge u hadiskim znanostima, te počasni naziv: Imaduddin (Stub vjere), koji mu je dat zbog izrazitog doprinosa u više islamskih znanosti. Mnogo je putovao u potrazi za istaknutim učenjacima radi postizanja novih saznanja. Ipak, najduži period života proveo je u Damasku, gdje je i umro 774/1373. godine. Pred kraj života oslijepio je. Ukopan je pored svoga najistaknutijeg šejha i učitelja – čuvenoga Ibn Tejmijje.

Učitelji i učenici

Od ranog djetinjstva Ibn Kesir se obrazovao pred istaknutim islamskim učenjacima tadašnjega vremena, što je svakako rezultiralo i njegovim briljantnim znanjem. Znanje je stekao pred brojnim učiteljima, a neki od njih su:

1. Burhanuddin Ibrahim ibn Abdirrahman el-Fezzari – Ibnul-Ferkah (umro 729. h.g.),

2. Isa ibnul-Mut‘im,

3. Ahmed ibn Ebi Talib – Ibnuš-Šehine,

4. Behauddin el-Kasim ibn Muzaffer ibn Asakir (umro 723),

5. Ibnuš-Širazi,

6. Ishak ibn Jahja el-Amidi Afifuddin (umro 725),

7. Muhammed ibn Zerrad,

8. Džemaluddin Jusuf ibnuz-Zekki el-Mizzi (umro 742) – pored dosta znanja koje je pred njim stekao, oženio se i njegovom kćerkom,

9. Ahmed ibn Abdulhalim ibn Abdusselam ibn Tejmijje Tekijjuddin – Šejhul-islam (umro 728) – za njega je bio posebno vezan, a Ibn Kesir se općenito smatra jednim od njegovih najistaknutijih učenika; Ibn Tejmijje je pred kraj života bio proganjan, pa je i sam Ibn Kesir imao problema zbog svoje vezanosti za njega,

10. Šemsuddin Muhammed ibn Ahmed ibn Kajmaz ez-Zehebi (umro 748),

11. Ebu Musa el-Karafi,

12. Ebu-l-Feth ed-Debusi.

Budući da je cijeloga života učio i druge podučavao, nije čudo da je iza sebe ostavio veliki broj učenika. Mnogi od njih postali su vrhunski alimi i autori mnogih djela. Među njima najistaknutiji su: Ibnul-Imad el-Hanbeli, autor veoma poznatog djela Šezeratuz-zeheb, Ibn Hadždži i Ibn Hubejb.

Učenost

Ibn Kesir je od rane mladosti pokazivao znakove izuzetne inteligencije i moći pamćenja. Školovan na tradicionalni način, on je vrlo mlad naučio napamet ne samo Kur’an, nego i jedan broj priznatih djela iz raznih islamskih znanosti.

Autor djela Šezeratuz-zeheb za njega, između ostalog, kaže: „Izuzetno dobro je pamtio, vrlo malo je zaboravljao, a odlično je razumijevao.“

Poslije je nastavio usavršavanje u raznim oblastima, tako da mu svi odaju priznanje za postignute rezultate u više znanosti, a posebno u tefsiru, hadisu, fikhu i historiji.

Pored ostalih pohvala, za njega Ibn Hubejb kaže da je u svoje vrijeme bio bez premca u historiji, hadisu i tefsiru.

Jedan od njegovih učenika, Ibn Hadždži, o svome učitelju, između ostalog, kaže: „Od svih učenjaka koji su živjeli u naše doba on je bio najbolji poznavalac teksta hadisa i njegove vjerodostojnosti, što su posvjedočile i njegove kolege i njegovi učitelji. Iako sam puno puta bio njegov gost, uvijek sam se okoristio njegovim znanjem.“

Čuveni Zehebi u svome djelu El-Mu‘džemul-muhtess o njemu kaže: „Bio je najistaknutiji muftija, izvanredan muhaddis, temeljiti poznavalac šerijatskog prava i mufessir koji je mnogo navodio stavove prethodnih učenjaka. Napisao je mnoga vrijedna djela.“

Čuveni islamski historičar Ebu-l-Mehasin Džemaluddin Jusuf ibn Sejfuddin – Ibn Tagriberdi, govoreći o Ibn Kesirovoj izvanrednoj učenosti, između ostalog kaže: „Istakao se u fikhu, tefsiru i hadisu. Mnogo je sakupljao i pisao, a bavio se i podučavanjem i prenošenjem znanja na druge. Bio je izvanredan stručnjak u hadisu, tefsiru, fikhu, arapskom jeziku i drugim znanostima. Izdavao je fetve i podučavao je druge sve do svoje smrti – Allah mu se smilovao! Postao je čuven po preciznosti u pisanju i bio je bez premca u historiji, hadisu i tefsiru.“

Čuveni Davudi u svome djelu Tabekatul-mufessirin, za njega, između ostalog, kaže: „Bio je uzor svim ostalim učenjacima i hafizima hadisa i oslonac stručnjacima prenesenog i doslovnog značenja riječi…“

Na kraju, sam dr. Zehebi za njega kaže: „U svakom slučaju, Ibn Kesirovo znanje postaje jasno svakome ko pročita njegov tefsir ili njegovu historiju. Ta dva djela spadaju među najbolja ostvarenja i najvrednija djela koja su ljudi ikada napisali!“

Ibn Kesirova djela

Napisao je veliki broj djela, od kojih se mnoga i danas štampaju i njima se učenjaci koriste. Čuveni Ibn Hadžer el-Askalani u djelu Ed-Durerul-kamine, između ostalog, kaže: „Njegova djela su se raširila još za njegova života, a ljudi su se njima koristili još više nakon njegove smrti.“

Zaista, rijedak je slučaj da je neko napisao više djela iz različitih oblasti koja se smatraju stručnom literaturom. Od velikog broja njegovih djela posebno treba istaći:

1. Tefsirul-Kur’anil-azim – čuveni tefsir.

2. El-Bidaje ven-nihaje (Početak i kraj) – izvanredno historijsko djelo, štampano najčešće u četrnaest velikih tomova. Autor na osnovu kur’ansko-sunnetskih dokaza govori o stvaranju svijeta, o svim poslanicima počevši od Adema pa do Muhammeda, s.a.v.s. Na osnovu priznate historijske građe Ibn Kesir govori o prohujalim vremenima sve do vremena pisanja toga djela – tj. do 767. hidžretske godine; a onda, na osnovu kur’anskih ajeta i vjerodostojnih hadisa govori o budućim događajima (ešratus-sa‘a), smaku svijeta, proživljenju i ulasku u Džennet i Džehennem. To djelo nezaobilazna je historijska građa za period do polovine 14. stoljeća, a dio o budućim događajima i danas služi kao jedan od glavnih izvora za saznanja u tome pogledu. Dio toga ogromnog djela koji govori o poslanicima pod nazivom Kazivanja o vjerovjesnicima preveden je prije nekoliko godina i na bosanski jezik.

3. Et-Tekmil fi ma‘rifetis-sikati ved-du‘afa’i vel-medžahil – hadisko djelo koje govori o prenosiocima hadisa.

4. El-Hedžu ves-sunen fi ehadisil-mesanidi ves-suneni – u ovom djelu Ibn Kesir je sakupio šest najpoznatijih hadiskih zbirki, te Musnede: Ahmeda, Bezzara, Ebu Ja‘la i Ibn Ebi Šejbete, i poredao sve hadise po poglavljima.

5. Šerhu Sahihil-Buhari (Komentar Buharijevog Sahiha) – također hadisko djelo, ali ga nije uspio dovršiti.

6. Ihtisaru ‘ulumul-hadis – sažetak Ibn Salahovog djela iz oblasti hadiskih znanosti.

7. Musnedu-š-Šejhajn – zbirka hadisa koje prenose Ebu Bekr i Omer, r.a.

8. Tabekatul-fukaha’iš-šafi‘ijjin – djelo o životopisima istaknutih šerijatskih pravnika šafijskog mezheba. Naime, i Ibn Kesir bio je pristalica Šafijinog mezheba.

9. Risale fil-džihad – djelo o džihadu.

10. El-idžtihad fi talebil-džihad – također o džihadu.

11. Ihtisarus-siretun-nebevijje – skraćeni životopis Muhammeda, s.a.v.s., štampano pod imenom: El-Fusul fi ihtisari siretir-resul.

12. Kitabul-ahkam – veliko fikhsko djelo; nije ga uspio dovršiti, došao je do poglavlja o hadždžu.

13. Menakibuš-Šafi‘i – djelo o životu i pohvalnim osobinama Šafije.

14. El-ahkamul-kebire – fikhsko djelo.

15. El-Kevakibud-derari – historijsko djelo.

Ibn Kesirov tefsir

Ibn Kesirov tefsir Tefsirul-Kur’anil-azim (Tumačenje veličanstvenog Kur’ana) jedno je od njegovih najznačajnijih djela. Svi učenjaci tome tefsiru daju izuzetno visoke ocjene i svrstavaju ga među najbolja tefsirska djela općenito, a pogotovu u tradicionalnome tefsiru.

Mnogi su skloni reći da je po vrijednosti odmah iza Taberijevog tefsira, a neki mu čak daju i prvo mjesto među tradicionalnim komentarima Kur’ana, pa i općenito. Tako npr. čuveni Ševkani za Ibn Kesirov tefsir kaže da je jedan od najboljih tefsira uopće, ako nije i najbolji.

Razlike u tim ocjenama nastaju kada se gleda priroda Taberijevog i Ibn Kesirovog tefsira. Naime, Taberijev tefsir je znatno opširniji i sadrži puno veći broj predaja, te je s te strane sigurno vredniji. Međutim, Ibn Kesirov tefsir je tefsir srednje veličine – zbog čega je za mnoge prihvatljiviji i „pročišćeniji“, budući da je u njemu manje slabih i nepouzdanih predaja. Zato je on omiljen kod čitalaca, štampan je mnogo puta, vjerovatno do sada najviše štampan, čitan i izučavan.

Doživio je mnoga izdanja i to najčešće u četiri toma, osim kada je u početku štampan na margini drugih tefsira, pa je tada obuhvatao čitavih deset tomova. O njegovoj vrijednosti govori i činjenica da je do sada doživio i više izdanja u skraćenom obliku i da su ga skraćivali istaknuti mufessiri, kao što su Ahmed Šakir, Muhammed Nesib er-Rifa‘i i Muhammed Ali es-Sabuni. U skraćenom obliku obično je štampan u tri toma.

Čuveni islamski učenjak Sujuti, govoreći o Ibn Kesirovom tefsiru, između ostalog kaže „da nije napisan ni jedan tefsir te vrste koji je ravan njemu“. A šejh Abdulkadir Arnaut, savremeni islamski učenjak, kaže „da je to najbolji tefsir od svih koje treba konsultovati i kojima treba vjerovati“.

U uvodu u svoj tefsir Ibn Kesir ukazuje na glavne momente vezane za Kur’an i tefsirsku znanost, navodeći dosta stvari od svoga učitelja šejhul-islama Ibn Tejmijje. Govoreći o potrebi za tumačenjem Kur’ana, on između ostalog kaže:

„Obaveza je islamskih učenjaka da otkrivaju značenja Allahovih riječi, da ih tumače, da ih izučavaju i da druge njima podučavaju, imajući u vidu riječi Uzvišenog: A kada je Allah uzeo obavezu od onih kojima je Knjiga data da će je sigurno ljudima objašnjavati i da neće iz nje ništa kriti, oni su je, poslije, za leđa svoja bacili i nečim što malo vrijedi zamijenili; a kako je ružno to što su u zamjenu dobili! (Ali Imran, 187), te Njegove riječi: Oni koji obavezu svoju prema Allahu i zakletve svoje zamjenjuju nečim što malo vrijedi – na onom svijetu nikakva dobra neće imati, Allah ih neće ni osloviti, niti će na njih, na Sudnjem danu, pažnju obratiti, niti će ih očistiti – njih bolna patnja čeka. (Ali Imran, 77).

Dakle, Uzvišeni Allah kori ehli-kitabije – koji su živjeli prije nas – zato što su se okrenuli od Allahove Knjige koja im je bila objavljena i zato što su se posvetili dunjaluku i njegovom gomilanju, te što su se bavili nečim drugim, a ne onim što im je bilo naređeno, tj. slijeđenjem Allahove Knjige. Zato je naša obaveza, o muslimani, da se klonimo onoga zbog čega je njih Uzvišeni Allah korio i da se prihvatimo onoga što nam je naređeno: izučavanja i razumijevanja Allahove Knjige koja je nama objavljena, te podučavanja i prenošenja toga shvatanja na druge.“

Nakon toga on govori o načinu na koji treba tumačiti Kur’an, iz čega se jasno vidi da je pravi predstavnik tradicionalnog tefsira:

„Ako neko upita koji je najbolji način tumačenja Kur’ana, odgovor je: Najispravniji put za to jeste tumačenje Kur’ana samim Kur’anom, jer ono što je na jednom mjestu u Kur’anu spomenuto na koncizan način na drugom je mjestu opširnije izloženo. Ako to ne bude dovoljno, onda se treba obratiti sunnetu, jer sunnet tumači i pojašnjava Kur’an. Štaviše, imam Ebu Abdillah Muhammed ibn Idris eš-Šafi‘i – Allah mu se smilovao – rekao je da je svaki propis koji je Poslanik, s.a.v.s., donio, ustvari, on razumio iz samog Kur’ana.

A ukoliko nešto ne možemo protumačiti ni na osnovu Kur’ana ni na osnovu sunneta, onda ćemo se obratiti na riječi ashaba, jer to oni najbolje poznaju. Naime, oni su bili prisutni povodima i situacijama u kojima je silazila objava, oni su imali potpuno i ispravno razumijevanje i djelovanje – naročito istaknuti učenjaci i velikani među njima, kao što su četverica pravednih halifa, koji su bili upućeni i imami na pravome putu, te Abdullah ibn Mes‘ud i Poslanikov amidžić Abdullah ibn Abbas – Allah bio zadovoljan s njima.“

Ako se ni u riječima ashaba ne bi našlo tumačenje za neke ajete, onda Ibn Kesir – ističući time i svoj lični stav – ukazuje na to da se veliki broj islamskih učenjaka u toj situaciji obraćao mišljenjima tabi‘ina, kao što su: Mudžahid ibn Džebr, Se‘id ibn Džubejr, Ikrime, Ata ibn Ebi Rebbah, Hasan Basri, Mesruk, Se‘id ibnul-Musejjeb, Ebu-l-‘Alije, Rebi‘ ibn Enes, Katade, Dahhak ibn Muzahim i dr.
Preuzeto sa Islam.ba